The Orange Strips – manje poznat domaći dragulj svjetske razine

The Orange Strips labinski su indie autorski bend koji djeluje nešto više od 21 godine. Već prvi demo-pokušaji privlače slušatelje, pa se The Orange Strips svega nekoliko tjedana nakon svog osnutka već pojavljuju u intervjuu u ”Glasu Istre”, a vrlo uskoro i na lokalnoj radio postaji ”Radio Labin”, gdje se po prvi puta pojavljuju na top-listi, s pjesmom ”Pieces”. U razdoblju ’04-’05 g. našle su se na Demo Top 5 ljestvici HRT-ove emisije za mlade ”Briljanteen”, gdje su također zasjele na prve pozicije.

Pjesma “The Fire” u više je navrata korištena u emisiji HRT-a ”Kad zvoni”. Uz konstantno održavanje koncerata po bližoj i daljnjoj okolici, u 12.mjesecu. 2006. bend odrađuje svoju prvu turneju po Velikoj Britaniji i Belgiji (Lauwe, London, Swindon, Glasgow, Edinburgh, Liverpool, Leicester), a početak 2007. donosi bendu radijsku promociju na tri radio stanice u S.A.D.-u (Indie Wave Radio – Indianapolis, Indiana; Buzz Radio – Tampa, Florida; te Supertraxx Radio – Bluefield, West Virginia)

Zašto baš ime Orange Strips? Ima li u tome nekakve dublje simbolike?

Ovo bi pitanje svakako trebalo dobiti zlatnu medalju, pobjednik je u učestalosti postavljanja već punih 15 godina! Najzanimljivije je to da nema univerzalnog odgovora, a ako me sjećanje ne vara izabrali smo ga između niza prijedloga zato što nam je, tada kada smo imali velike aspiracije za postizanjem međunarodne slave, najbolje zvučalo!

Kako ste započeli svoje djelovanje kao bend?

Neformalno, okupili smo se početkom 2002., u tada nepotpunom sastavu sa željom da snimimo dvije pjesme koje su pjevač Valdet i tadašnji gitarist Renato polu-dovršili u studentskoj sobi u Rijeci. Nakon par “sessiona” snimanja, gdje je svatko još učio svirati svoj instrument, krenuli smo s prvim probama, odnosno prvim pokušajima proba – i to s posuđenim bubnjarem – da bi konačno u siječnju 2003. odsvirali prvi koncert u matičnom gradu benda, Labinu.

Je li grad pružio podršku bendu?

Od samih smo početaka imali veliku podršku, kako naših prijatelja, rodbine, susjeda, poznanika, tako i cijelog grada. Sjećam se da su za tiskanje prvog promo CD-a konobarice iz našeg omiljenog kafića skupile 500 kn iz svojih džepova kako bi nam pomogle! Kroz nekoliko godina uslijedilo je i veliko priznanje – nagrada Grada Labina za doprinos razvoju kulture, te novčani iznos koji nam je pomogao da otisnemo 2000 primjeraka svog prvog albuma, od kojih ja mislim još uvijek preko pola naklade leži u kutijama u garaži našega bubnjara, hehehe…

Mislite li da bi bilo drugačije da ste rođeni negdje drugdje?

Uvijek bi moglo biti drugačije da smo rođeni samo u susjednom selu, a kamo li u drugoj državi, kontinentu… Naravno, uvijek možeš gledati na to da bi svakako bili uspješniji ili popularniji da smo rođeni u Manchesteru ili Glasgowu, ali smo isto tako mogli biti rođeni u zemlji gdje su rock’n’roll i internet zabranjeni. Nas je sudbina zadesila da smo, eto, osvanuli u jednom lijepom gradu na Mediteranu, ali u jako krivo vrijeme, kada je ovdje bilo sve samo ne perspektivno. Uz to, u trenutku kada smo krenuli s međunarodnim svirkama i kada je prvi album bio u pripremi za izlazak, pukla je svjetska gospodarska kriza i sve je, barem što se tiče novaca za alternativnu scenu, stalo kao ukopano. Neki od nas su izgubili poslove koje su radili pa se više nismo ni mogli sami financirati, i to baš u trenutku kada je za neki daljnji proboj trebalo puno uložiti. Ne znam da li se tješimo ili pravdamo, ali u tom trenutku je izgledalo kao da nam je netko blokirao ručnu kočnicu. 100 mailova, upita za svirke, 1 do 2 odgovora, i to najčešće u stilu “Kriza je, nemamo novca”.

Što vas to tjera naprijed? Poznato je da kod nas u ovom poslu nema ni novaca, ni medijske eksponiranosti, niti većine stvari koje možemo zamisliti da naprijed tjeraju vaše kolege iz većine zapadnih zemalja?

Mislim da je, bez obzira na naše individualne motive, nekakva zajednička želja za stvaranjem i sviranjem čim kvalitetnije glazbe, glazbe koju voliš i s utjecajem uzora i stilova koje cijeniš, bila glavni pokretač. U početku, o novcu nitko nije ni razmišljao, a i kasnije on je bio samo usputno sredstvo koje ti je trebalo da realiziraš snimanja, turneje, kupnju nove opreme, tiskanje majica… Nikada nitko nije gledao da će si kupovati kruh, plaćati režije, registrirati automobil od novaca zarađenih snimanjem u bendu. Iskreno, da je bilo drugačije mislim da bi puno kraće trajali, hehe.

Kako vas tretiraju ljudi iz glazbene industrije? Mislim na predstavnike medija, izdavače, organizatore koncerata, i sl.?

Takvima se treba dokazivati, iskreno. Od početka smo imali nekoliko novinara koji su odmah prepoznali naš entuzijazam i čuli ispod slojeva nevješto odsviranih amaterskih snimki one melodije i ideje koje su stvarno vrijedile, pjesme koje imaju glavu i rep bez obzira što su bile otpjevane i odsvirane na jedini način koji smo tada znali – loše i nedorađeno. Drugi su nas kočili, podsmjehivali se, okretali nam leđa. Iz današnje perspektive, gotovo da i nema glazbenog kritičara, promotora ili čovjeka iz diskografije koji ne zna za nas i koji nas ne cijeni, ali nije uvijek bilo tako. Očito smo se trebali dokazati u Engleskoj, Belgiji, Škotskoj ili Austriji da nas doma prihvate onako kako mislimo da zaslužujemo.

Što bi naveli kao glavnu prepreku nekom većem uspjehu na ovim prostorima?

Mislim da sam kroz prethodni odgovor, kao i onaj o financijama, uglavnom dao uvid u sve što nas je kočilo. No da ne ispadne da su samo vanjski utjecaji bili ti koji su nas zaustavili na putu do zvijezda, mislim da smo se mogli malo više potruditi da sviramo češće, vježbamo više, snimamo brže i pristupamo svemu profesionalnije. Eto, u konačnici to može biti neki naš savjet mladim kolegama – što više stvari odradiš sam i što se manje uzdaš u nekoga, to će ti biti lakše u konačnici. Naravno, ako ne što ne znaš – naučit ćeš, jer nikada nije bilo lakše nego danas doći do znanja.

Zašto baš engleski jezik u pjesmama?

Odrasli smo na bendovima s engleskog govornog područja. Uz indie rock on nam je jednostavno u uhu. Ne možemo zamisliti da pišemo tekstove na nekom drugom jeziku. Isto kao što latino galzba zvuči najbolje na španjolskom, smatramo da ono što mi sviramo prirodno treba biti na engleskom. Naravno, tu je i vječna nada u međunarodni uspjeh, gdje hrvatski jezik baš nije najlogičniji izbor.

Do sada ste izdali 2 albuma – Follow LP & Deadlines – koja je zapravo poruka?

Kako je Follow nastajao od trenutka postanka benda kroz period od gotovo šest godina, nema neke objedinjene poruke. Svaka pjesma je priča za sebe, lirički i glazbeno tematika je šarolika, no glavni su oslonac trenutci, slike ili događaji koji nam naprave određeni “trigger” u glavi i inspiriraju nas da si složimo svoju internu priču. To su specifični, ponekad intimni pogledi na svijet našeg pjevača i glavnog tekstopisca Valdeta, a baziraju se na odrastanju mladog čovjeka u provincijskom gradiću, s pogledom jasno upućenim ka zanimljivijem, razvijenijem i boljem Zapadu.

Deadlines je druga priča, glazbeno je zreliji i ujednačeniji, a takva je i tematika. Ovdje se jasno vidi sazrijevanje, tu smo u ranim tridesetima, kada smo već ispucali godine idola i ideala, te se odlučili čvrsto uhvatiti u koštac sa svakodnevnim životom, ma kakav on bio. Zato su tu naslovi poput “A Long Cold Year”, “No Time to be Cool” ili “History of You” – već oni puno govore o porukama albuma.

Kolika je po vama razlika između vaša dva albuma?

Follow LP je kompilacija rada benda kroz prvih 6 godina, na njemu je prva naša pjesma ikada napisana i snimljena – a po njoj je album dobio i ime – dok je zadnja stvar nastala par mjeseci prije izlaska albuma. Stilski tu ima dosta različitosti, zrelost pjesama i njihova kreativna vrijednost, složenost ili tematika variraju. Deadlines je ujednačeniji, stilski i kompozicijski, to su sve pjesme nastale u oko godinu i pol. Puno je više koketiranja sa elektronikom, suvremenijih zvukova, produkcijski je bolje odrađen i ima više “albumski” flow, za razliku od Follow LP-a. Iako, smatram da Follow krije nekoliko bisera koji su u rangu najboljih momenata Deadlinesa – tamo je naša najsviranija pjesma “Kissed A Girl”, zatim uvodna “Song Without A Hero”, meni jedna od najdražih “Letters in Your Mailbox” ili završna sedam i pol minutna “Loell Duinn”, stvari u kojima smo se najviše približili zvuku koji je u biti postao zaštitni znak Stripsa.

Phone Cardiff i gostovanje na BBC-u? Kako je došlo do toga?

Kao i u životu, i u glazbenoj karijeri dolazi do nekih slučajnosti koje su gotovo smješne. Jedan od urednika BBC Wales valjda je kopao po internetu tražeći teme za jutarnji show i za uho mu je zapela pjesma koja u naslovu ima ime nejgovog grada. Došli su nekako do našeg kontakta i Cardiff je nazvao nas, a ne mi njih kako kaže naslov pjesme, hehe. Dogodio se kratki intervju i premijera The Orange Stripsa na velikom britanskom BBC-u, u udarnom terminu. Oni sretni, mi sretni!

Snimanje i izdavaštvo (kako na koji način filozofija zapravo – posto je DIY indie pristup)

Nama se to tako posložilo, jednostavno u određenom je trenutku jedini način da prvi album izađe van bio taj da ga sami izdamo. Samo smo trebali naći model kako. Baš negdle u to vrijeme, dok su se lomila koplja, Radiohead je izbacio “In Rainbows” na jednak način i to nam je bio jedan od dokaza da smo izabrali pravi put.

OSA Media?

Odskočna daska da pravno i formalno ostvarimo ono što smo željeli, a objašnjeno je u prethodnom pitanju. Nastala zbog izdavanja naših albuma, kasnije smo pomogli još nekim dragim bendovima i kolegama, a sve je stalo kada su se razno-razni počeli grebati za izdanjima i kada se to potencijalno moglo pretvoriti u obični label. Za sada je u mirovanju, a sve je izvjesnije da će i u mirovinu.

Zasto bas DIY i indie pristup (sve ZA i PROTIV)?

Mi smo shvatili da to znamo i možemo. Da nismo, da smo se bojali ili si u glavu stavili da je to prekomplicirano i neizvedivo za nas, svakako bi išli drugim putem. Ja bih to usporedio s popravkom u stanu ili na autu – ako znaš, napravit ćeš sam a ako ne krenut ćeš u mučnu potragu za majstorom i izgubiti novac i vrijeme. Mislim da je analogija dobra i logika jasna. Naravno, ovo sve bi bilo nezamislivo prije 20, 30 i više godina, bez interneta, osobnih računala, društvenih mreža i lakoće dolaska do informacija.

Oblici izdanja? (Zašto baš digitalno preko neta, a ne CD ili ploče?)

Vjerujem da bi pobornici tradicionalnog načina izdavanja glazbe imali što reći u korist CD-a ili ploča, ali naš je stav da materijalno izdanje u današnje vrijeme gotovo da i nema pozitivnih karakteristika. Izdavanje i produkcija je skuplja, trebaš razmišljati o distribuciji, davati marže dućanima, trošiti na slanje poštom fizičkih izdanja, na kraju krajeva nositi sve te silne kutijetine iz tiskare… i što se onda dogodi? CD ili ploča se izgrebu, slome, omot se potrga, saviju se na suncu, izgubiš ih ili posudiš neodgovornom prijatelju… Digitalni zapis je nama zakon svih zakona i budućnost distribucije bilo kakvih audio i video zapisa, kojoj ne vidimo alternativu. Nešto predivno, u što smo uvjereni da će trajati dugo!

Video spotovi i promidžba? Koliko u svojem radu polažete na vizualnu komponentu?

Ulagali smo jako puno, uvijek su nam bili izuzetno bitni – i isplatilo se. Mislim da smo na neki način nanjušili koliko će video biti bitan u budućnosti. Naš prvi “pravi” spot koštao je nekoiko tisuća dolara i radio ga je čovjek koji je snimao s Radioheadom! To je spot za stvar “Song Without A Hero” s prvog albuma i dan danas je vizualno impresivan, naježim se svaki put kad ga gledam. Treba spomenuti i spot za “Kissed A Girl” koji je u stop-motion tehnici u cijelosti napravljen od lego kockica, a složio ga je od preko 100 000 komada lego kockica tada 16-godišnji klinac iz USA, za neku simboličnu svotu. Ovi spotovi i dalje su dosta gledani po Youtube-u i dokaz su da nam je bila dobra odluka da toliko investiramo u njih.

Koncertni nastupi – koji su najveći festivali na kojima ste nastupali?

Stvarno smo ponosni da smo imali priliku zasvirati na nekoliko festivala koji su i danas veliki u regiji, ali najveći uspjeh je svakako EXIT 2007, gdje smo upali među 30 neafirmiranih bendova od preko 1500 prijavljenih. Isto tako, nije zanemariv InMusic prije nekoliko godina, te nama najdraži Indirekt u Umagu gdje smo svirali dva puta. Bilo je tu nebrojeno manjih festivala, od lokalnih i jednodnevnih do onih s tradicijom poput pulskog Art&Music ili osiječkog UFO… uglavnom, dobar smo ih dio pokrili u najaktivnijim godinama!

Koncertna turneja UK/Škotska (kako je došlo do te ideje, jeste li uspjeli nesto zaraditi ili barem ostati na nuli?) Iskustvo?

Prva turneja, u prosincu 2006., jedan je od najveih i najznačajnijih događaja cijelog benda, te fantastična avantura koja će ostati duboko utetovirana u našu memoriju do kraja života! Ideja je bila hrabra, suluda – realizacja još hrabrija. Opet se dogodila jedna slučajnost, dva krasna čovjeka koji su nam na slijepo dali priliku za svirku, i oko ta dva dogovrena datuma satkali smo cijelu devetodnevnu turneju. Naravno da nismo ništa zaradili, čak smo ostali u blagom “minusu” kojeg smo pokrili iz vlastitih džepova, no da nas se danas pita bi li sve na siti način ponovili, vjerujem kako bi odgovor bio DA!

Planirate li novu turneju izvan Hrvatske?

Trenutno, nažalost ne. Nismo usvirani, a ni novi album nije uskoro gotov tako da ni nema smisla kovati planove. Ako i kada bude prilike, krenut ćemo opet u tom smjeru.

Ponosi li se Labin napokon vama ili je i dalje ravnodušan?

Ja sam siguran da se, u globalu, ponosi. Uvijek će biti zlobnika koji iz ljubomore ili čiste malodušnosti imaju potrebu umanjivati naše uspjehe, ali činjenica je da smo odsvirali 200 koncerata od čega 50 van Hrvatske, izdali dva od kritike pohvaljena albuma, dobili nacionalnu nagradu za debitanta godine, te bili i ostali prepoznati kao glazbeni brend i u puno širem krugu od samog Labina. Mi se ponosimo Labinom, vjerujem da se i Labin ipak ponosi nama.

Koji su vam najveći utjecaji? 

Svatko ima svoje favorite, no mislim da smo nekako u zajedničkim trenutcima najviše slušali REM, Radiohead, Smithse, Smashing Pumpkinse, Manicse… i naše Pipse, hehe!

Kako komentirate ostalu Hrvatsku indie scenu?

Iskreno, dosta je slabo pratimo u posljednje vrijeme, tako da ne bi mogli ni objektivno komentirati. Ima fantastičnih novih izvođača, ali fali nam vremena da ih sve pohvatamo i popratimo. Gotovo jedini doticaj sa scenom imamo kroz Indirekt zajednicu i festival, te kroz sjajni splitski online radio KLFM.

Splitski KLFM – kako je došlo do suradnje s njima?

Lako. Dobar indie prepoznao je dobar indie, a uz to s nekim ljudima tamo smo bili prijatelji i prije nego su krenuli u projekt community radija.

Novi single Paperboy – jesu li se koristile skice prijašnjih albuma ili se kreće u nešto potpuno novo?

Paperboy je prvi produkt jednog novog i prilično različitog pristupa samoj izradi pjesama. Morali smo se konsolidirati nakon kaosa koji je bio sveprisutan u snimanju Deadlinesa, kada se jedna pjesma finalizirala i po 6 mejseci jer smo si dali veliku slobodu da svatko bez jasnih rokova dorađuje svoje dionice, zvuk elemente. Nakon što je album konačno ugledao svjetlo dana, zakleli smo se “Nikad više ovako!”

Možemo li Paperboy smatrati uvertirom u novi album?

Ja se nadam. Postoji još 3-4 pjesme koje su praktički gotove, ali su nas neke životne situacije malo usporile, pa možemo reći da smo zadnjih skoro godinu dana u nekoj blagoj hibernaciji. Optimističan sam da ćemo se iz nje vratiti u punoj snazi, samo je pitanje kada.

Zadnje neizbježno pitanje; kakvi su vam planovi za budućnost? Gdje se vidite u idućih 4-5 godina?

Jako nezgodno pitanje i trenutno nemoguće za odgovoriti. Pitanje je da li je moguće koncept šesteročlanog benda u kojem su većina članova u kasnim tridesetima, održati na razini koja je prije funkcionirala, u istom sastavu ili sa istom količinom aktivnosti. Stripsi nikada neće nestati dok je nas, ne brinite, samo je pitanje na koji će se način, kada i u kojoj formi sljedeći put pojaviti na stageu.