Održana debata na temu „Zašto (ne) volim narodnjake?“

U petak, 23. listopada, u koprivničkoj knjižnici „Fran Galović“ održana je debata na temu „Zašto (ne) volim narodnjake?“. Posjetitelje je s problematikom, poimanjem i poviješću narodnjaka upoznao Aleksej Gotthardi Pavlovsky, doktor etnologije i kulturne antropologije. U publici su se okupili koprivnički gimnazijalci, članovi koprivničkih čitateljskih klubova te studenti i profesori Sveučilišta Sjever.

Gotthardi Pavlovsky, „jedini hrvatski cajkolog“ (kako se u šali predstavio), ujedno je predstavio i svoju knjigu „Narodjaci i turbofolk u Hrvatskoj – zašto ih (ne) volimo?“. Osim što daje detaljan uvid u povijest fenomena narodnjaka i razloge popularnosti takve glazbe, knjiga je i rezultat doktorske radnje.

Gotthardi Pavlovsky započeo je predavanje kronološkim putovanjem po narodnjačkoj sceni Balkana prošlog stoljeća. Time je prisutnima odmah dao do znanja da narodnjaci nisu fenomen novijeg doba, već da se radi o glazbi koja se na ovim prostorima stvarala već i tridesetih godina. Ono što je zanimljivo, naglasio je Gotthardi Pavlovsky, jest to što se kritika prema takvim izričajima već i tada odnosila s određenom dozom zgražanja i negodovanja. Iako se radi o znatno „ublaženijoj“ verziji, pogotovo što se motiva u tekstovima i scenskog izgleda izvođača tiče, na narodnjake je u prvoj polovici 20. stoljeća gledano s određenom dozom prijezira.

Predavanje je, ističući da se radi o svojevrsnom hibridu nastalom na temelju miješanja mnogih tradicijskih i modernih stilova, nastavljeno objašnjavanjem žanra. Iako većina narodnjake veže uz nešto istočnjačko, doktor Gotthardi Pavlovsky istaknuo je da ne smijemo zaboraviti na utjecaj Zapada. Po njegovu sudu, upravo su zbivanja na Zapadu dala „zeleno svjetlo“ promjenama u glazbenim izričajima regije. Kad je golotinja ušla u glazbenu industriju razvijenih zapadnjačkih društava, napomenuo je Gotthardi Pavlovsky, imala je slobodan ulaz u narodnjake. Ista se stvar dogodila s „problematičnim“ tekstovima.

Okupljeni su suočeni s tezama o sličnosti narodnjačkih izričaja i estetike s onima popularne kulture. Gotthardi Pavlovsky istovremeno je postavljao pitanja o tome zašto na nešto gledamo kao na šund, a slične fenomene u popularnoj glazbi promatramo naočalama za višu umjetnost.

Predavanje je s etnološke i kulturološke – a velikim dijelom i glazbene – strane bilo detaljno te je većini iz publike iscrpilo potrebu za dodatnim pitanjima. Neki od prisutnih čak su istaknuli da je, što je informacija i pogleda o temi bilo više, njihovih nejasnoća i eventualnih pitanja bilo sve manje.

Ipak, najavljena debata nije u potpunosti zamrla. U publici je, naime, došlo dovoljno suprotstavljenih strana: od gospođe koja „organski ne podnosi cajke“ i rokera/metalca koji je okupljene pozvao na davanje podrške rokerskoj/metalskoj sceni (i pritom ih poprilično zbunio) do gimnazijalca koji je ponosno izjavio da kasnije ide na koncert „pevaljke“. Glazba Jelene Rozge, koju se u međuvremenu javno svrstalo među svojevrsne cajke, uspoređivana je s glazbom Bacha. S druge strane, vukle su se i malo realnije paralele između Severine i njezinih srpskih kolega.

Iako su u jednom trenutku glavne riječi vodili javno deklarirani metalac i „onaj drugi“,do prave oštre rasprave nije došlo. Pobijedila je tolerancija. O njezinoj je istinitosti, pak, poprilično teško suditi na mjestu poput knjižnice.

Gotthardi Pavlovsky završio je debatu istaknuvši da je okupljenima želio razbistriti sliku o narodnjacima te ih pritom natjerati na to da fenomen ne promatraju kao nešto isključivo „crno“ ili „bijelo“. Istovremeno, konstatirao je da je najčudnije pitanje vezano uz cajke – pitanje o tome čemu se to čudimo.