Od Sveučilišta Sjever do BBC-a- Student novinarstva na Diplomskom studiju Sveučilišta Sjever otkriva čari sportskog novinarstva

Ivan Pavić sportski je novinar Večernjeg lista. Završio je Preddiplomski studij Novinarstva na Sveučilištu Sjever, a u Večernjem listu radi nešto više od dvije godine. Košarka je njegova prva ljubav, a kad je prestao igrati, počeo je pisati o njoj.

O svom izboru i ulasku u svijet novinarstva, boravku u SAD-u, gdje je igrao i s NBA igračem, što misli o Zdravku Mamiću, Nenadu Bjelici, Kobeu Bryantu te koji mu je najdraži dio novinarskog posla, Ivan nam je otkrio u intervju za Pressedan. Koji smo naravno vodili na socijalnoj distanci.

Krenut ćemo odmah in media res. Koliko je novonastala situacija utjecala na Vaš novinarski angažman u Večernjem listu?

Na web novinarstvo nije utjecala mnogo. U principu ne radiš ništa manje, rekao bih da trenutačno radim čak i više nego ranije. Rezultati su bolji, a  najviše zbog toga što ne moram putovati. Imam više vremena za odmor, uvijek sam spreman uskočiti kolegi ako zatreba.

Na Večernjem listu aktivni ste nešto više od dvije godine. U početku ste pisali vijesti iz raznih rubrika, od politike, showbizza pa sve do crne kronike., a u siječnju 2019. ste se potpuno posvetili sportu. Možete li mi malo opisati kako je tekao vaš angažman na Večernjem listu?

Na početku sam radio preko studentskog ugovora na preporuku kolege. Prvih sedam mjeseci većinom sam objavljivao ono što bi mi urednik zadao. Tako da je tu doista bilo svega pomalo. Bio je to jedan rudarski posao koji me dosta toga naučio. U prosincu 2018. otvorila mi se prilika za prelazak na ono što me uistinu i najviše zanimalo, a to je naravno sport. Kasnije na moju preporuku, na moje mjesto je došla kolegica koja je također studirala na Sjeveru. U redakciji je to u principu tako, to je jedan živi organizam u kojem se ljudi stalno izmjenjuju.

Koliko Vam nedostaje rad na terenu, rad sa sportašima?

A ovisi o čemu govorimo, neke monotone konferencije za novinare mi sigurne ne nedostaju. No, terenski rad u vrijeme utakmica reprezentacije i utakmica Dinama u Ligi prvaka mi svakako fali. To je meni uvijek predstavljalo posebno iskustvo. Također uživam izravno prenositi razne dočeke, snimati atmosferu u gradu, navijače… 

Čini mi se kako plaća sigurno nije prvi razlog privlačnosti novinarstvu. Stoga, što je Vas mladoga čovjeka privuklo novinarstvu?

Ako želite dobru plaću, onda se maknite iz novinarstva i otiđite u PR i marketing. Mene je novinarstvu privuklo to što sam volio sport, volio sam pisati i komentirati razne situacije. Također, privlačilo me i to da vidim svoje ime u javnosti i da budem u mogućnosti iznijeti svoj stav negdje i onda pritom promatrati reakcije ljudi na sve to. Nikada nisam planirao pisati o nekim aferama, kojih u sportu ima, ali ih je naravno puno manje. Jednostavno uživam u praćenju nogometa, košarke, boksa i sl.. Naravno i u druženju i interakciji s brojnim ljudima unutar sporta i oko njega.

Spomenuli ste komentiranje. Vidite li se možda jednog dana u ulozi TV sportskog komentatora?

Volio bih, iako sumnjam. Smatram da nemam dovoljno dobru dikciju za  takvu ulogu. Komentiranje je jako naporan posao, izložen si javnosti i moraš imati jako dobru koncentraciju. Više preferiram način rada u kojem ja u miru pogledam utakmicu, na kraju utakmice skupim nekoliko izjava te napišem koju rečenicu o atmosferi.

STUDIRANJE NA SJEVERU

Trenutačno ste na Diplomskom studiju Novinarstva na Sveučilištu Sjever u Koprivnici.  Koje su, prema Vašem mišljenju, prednosti studiranja na najmlađem sveučilištu u Hrvatskoj?

Prednosti su svakako to što na Sveučilištu Sjever nisi samo broj. Interakcija s profesorima je kud i kamo bolja nego, primjerice, na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Na FPZG sam bio na Diplomskom studiju novinarstva upravo zbog toga što u početku to na Sjeveru nije bilo omogućeno. No, čim sam čuo da su omogućili studiranje Diplomskog, napustio sam Zagreb i vratio se u Koprivnicu.

Koliko Vam je studiranje novinarstva na Sveučilištu Sjever pomoglo u Vašoj dosadašnjoj novinarskoj karijeri?

Pa sigurno da je pomoglo. Imali smo razne mogućnosti i iskustva. U početku sam s kolegom vodio jednu radijsku emisiju „Poslovice sa Sjevera“ u kojoj smo se doslovno izrugivali sa svim društvenim i aktualnim temama, također sam nerijetko pisao i za Pressedan. Takva iskustva dosta pomažu u daljnjoj karijeri. No, ipak vrijedi napomenuti da je praksa jako važna i da ćeš u tri mjeseca u redakciji naučiti vjerojatno više nego u pet godina fakulteta. Prema mom mišljenju, studiranje na Sjeveru je kvalitetnije od studiranja na ostalim sveučilištima, zbog toga što tu dobivaš priliku nešto naučiti i reći svoje mišljenje. Mišljenje je u novinarstvu jako važno. Kao novinar, ti moraš imati svoj stav i mišljenje o svim važnim temama. Svakako bih se jednog dana volio vratiti na Sjever, možda u ulozi asistenta na kolegiju Sportsko novinarstvo.

Jeste li se nekada bavili sportom? Bavite li se još uvijek, ako ništa, barem rekreativno?

Trenirao sam nogomet od 7 do 12 godine. S obzirom na to da mi je otac bio golman, tako je i mene pogurao u taj svijet, pa sam i ja tih 5 godina proveo među vratnicama. U trinaestoj godini sam se ipak okrenuo košarci. Prve treninge odradio sam u KK Sesvetama, to je tada bio novoosnovani klub. Nakon godinu i pol, iz KK Sesvete sam prešao u kadete Cibone u koje me osobno doveo Danijel Lutz, koji je kasnije bio trener Dariju Šariću u Ciboni.  U Ciboni sam se zadržao godinu dana, da bih kasnije došao u KK Dubrava i ondje mi se otvorila prilika da idem igrati u Sjedinjene Američke Države, točnije Alabamu. Tamo sam bio godinu dana, i onda sam se vratio ponovno u Sesvete. Igrao sam kratko za seniore Sesveta i onda sam i zbog bolesti, a i zbog toga što se nisam vidio u košarci, prestao s aktivnim igranjem.

Možete li mi reći nešto više o svojoj avanturi u SAD-u?

U Alabami sam bio godinu dana, gdje sam osvojio naslov državnih prvaka. Iskreno, nije mi se svidjelo i jedva sam čekao vratiti se u Hrvatsku. Nedostajali su mi prijatelji i noćni život u Hrvatskoj. Život tamo mi je bio dosta monoton. Škola, trening i spavanje činili su moju svakodnevicu. Moja avantura u SAD-u je donekle produbila moju ljubav prema košarci i novinarstvu. Tek kada si tamo, imaš pravu sliku o tome koliko su zapravo oni zaluđeni košarkom. Odnos novinara i igrača je tamo znatno drugačiji nego ovdje. Igrači tamo moraju odgovarati na pitanja, ne koriste naučene fraze i zbog svega toga mi se svidio američki stil novinarstva i takav način rada mi najviše nedostaje ovdje u Hrvatskoj. Zanimljivo je, recimo, to što sam igrao sa K. J. McDanielsom koji je kasnije bio član NBA ekipa, kao što su Houston i Philadelphia.

PRIJATELJ BRUNO PETKOVIĆ

Koji sportaš s kojim ste imali priliku stupiti u kontakt je na Vas ostavio najbolji dojam?

Pa ima ih nekoliko. Posebno me dojmilo ponašanje trenera Ukrajine Andrije Ševčenka, koji je nakon poraza u Maksimiru od Hrvatske ostao smiren i pristojan te se poslije konferencije za novinare sa svima fotografirao bez ikakvih problema. Osim njega, istaknuo bih naravno i velikog gospodina Niku Kranjčara  te velikog Zvonimira Bobana. Rukometaši su također na mjestu. Imao sam prilike voditi emisiju sa Mandićem i Šipićem nakon osvojenog srebrna na EHF 2020. Razlika je između njih i nogometaša u tome što rukometaši nisu izloženi tolikom pritisku javnosti i kluba. Naravno, u rukometu se vrti puno manje novca pa su rukometaši u svom pristupu ipak prizemniji od nogometaša. Moj prvi intervju je bio sa mojim prijateljem iz djetinjstva  Brunom Petkovićem. Taj intervju je bio specifičan jer sam ga ja mogao pitati pitanja koja ga sigurno drugi novinari ne bi pitali.  Jedna zanimljivost jest i to da sam jednom prilikom završio na BBC-u kad sam pitao Guardiolu hoće li kupiti Olma.

Veliki ste zaljubljenik u košarku, a posebno NBA. Ne mogu se oteti porivu pa Vas pitati, sad kad su se dojmovi slegnuli, kako je na Vas utjecala smrt legendarnog Kobea Bryanta?

Pogodilo me da, baš mi je zvučalo nevjerojatno. Nisam mogao vjerovati i postavljao sam si pitanje „Kako baš od svih on?“ Iskreno, nisam bio ljubitelj Kobea nikad, za mene je LeBron najbolji svih vremena, ali sigurno da je Kobe ostavio veliki utjecaj na košarku o čemu sam naravno i pisao u svojim tekstovima.

Osim košarke, često pišete i o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu – nogometu. S obzirom na to da sam primijetio da je GNK Dinamo nerijetko tema Vaših tekstova, želio bih Vas pitati: koji je Vaš komentar na trenutačnu situaciju u klubu i prekid suradnje s Nenadom Bjelicom?

O Dinamu pišem često jer na webu moraš pisati o svemu. U tisku imaš novinara gotovo za svaki sport zasebno, a na webu se moraš zanimati za mnogo više stvari. Moraš puno toga znati, bar neke osnove. Recimo, ne zanima me previše Formula 1, ali ipak znam tko su Max Verstappen i Leclerc. Tisak pomalo propada, a online novinarstvo je budućnost.

Da prokomentiram Dinamo i Bjelicu. Dinamom se, naravno, upravlja iz Međugorja. Da se odmah ogradim, nisam protiv Mamića. Smatram da mu se neke stvari previše stavljaju na teret, kao recimo da je on uništio hrvatski nogomet. Učinio je on dosta dobrih stvari i smatram da je najbolji menadžer u povijesti Balkana. Njegov problem je to što je narcisoidan i što ne zna stati na vrijeme. Problem oko te cijele situacije je bio u tome što je Zoran Mamić doveo neka pojačanja i pritom im dao velike plaće, a Bjelica te igrače uopće nije želio i tu su nastale prve nesuglasice, koje su se kasnije zataškale.  Problemi su bili u tome  što je Mamić dovodio mlade igrače i u ugovorima im obećavao da će od ljeta igrati u prvoj postavi Dinama, bez znanja Nenada Bjelice.

Što se tiče, smanjenja plaće, realno, ja mislim da su trebali pristati na smanjenje. No, cijela ta komunikacija između Dinama i Bjelice je loše provedena. Također, smatram da se Bjelicu previše uzvisuje. Njemu Dinamo ne znači previše, on je tamo samo zbog novca. Ja osobno nisam ni na strani Bjelice, a ni na strani Dinama. Ne smatram da je loše što su potjerali Bjelicu jer je odbio pristati na smanjenje plaće, ali način na koji su to napravili kad su otpustili cijeli stručni stožer je doista neprimjeren. 

Pokrenuli ste inicijativu o klubu iz kultnog Zagrebačkog kvarta, Trnovčice. NK Trnovčica klub je koji ima jako loše uvjete za rad te su pomoću Vas poslali apel javnosti za pomoć i izgradnju boljeg stadiona. Kakvo je sada stanje? Je li Vaša inicijativa pokrenula nekakve promjene?

Koliko ja znam, sve je ostalo na istom, a morat ću otići na kavu s trenerom Šendulovićem da saznam nešto više. Mislim da se nije ništa bitno promijenilo, jer tu je umiješana i politika i dosta drugih stvari. Uglavnom, te priče meni predstavljaju najljepši dio posla. To su priče koje neće pročitati velik broj ljudi, ali priče koje su posebne i koje mi uvijek ostaju u lijepom sjećanju. Najbolje je raditi s tim ljudima jer su jako zahvalni i cijene to što su dobili prostor u medijima. Stalno me zovu na kave, čak sam i dobio dres NK Trnovčice s vlastitim imenom. Jednu tako sličnu priču radio sam i o frizeru iz svog kvarta, koji radi frizure igračima Dinama. Ono što volim kod ovakvih priča jest to što su izvorno moje i nisu izlizane kao tekstovi o npr. Dinamu,  kojih ima na tisuće.

Evo jedno hipotetsko pitanje za kraj. Kad biste se mogli vratiti u povijest i promijeniti slijed nekog sportskog događaja, koji bi to bio i zašto?

Promijenio bih to da Hrvatska osvoji SP 2018. u Rusiji. Cijeli taj mjesec je bio nestvaran. Na dočeku sam bio u prvim redovima i osjećaj je bio fascinantan. To je priča koju ću sigurno pričati svojoj djeci za 20 godina. Priča za sva vremena.