Od business klase do beskućnika, IV.dio

Uvijek su mi autobusna sjedala bila preneudobna za spavanje, stoga mi dvanaest-satna noćna vožnja ne prija. Ukočeno izlazim iz autobusa i stupam na tlo grada koji je jedan od najvećih simbola Sjedinjenih Američkih Država – Los Angeles.

Ulazim u Los Angelesku podzemnu željeznicu, na gotovo svakom koraku čujem španjolski jezik, a pozitivno sam iznenađena cijenom jedne vožnje u podzemnoj – simboličnih 10 kuna. Izlazeći na ulicu pokretnim stepenicama, gledam starim vrpcama za snimanje oblijepljene zidove  i nasumično postavljene instalacije starih kamera. Nesumnjivo sam u Hollywoodu.

U Hollywoodu imam sređeni besplatni smještaj kod brata od Williama s kojim sam radila u Yellowstoneu. Poznanstva su najljepši dio putovanja. Brandon, Williamov brat, je reper u usponu, priprema svoj prvi studijski album, sretan je što nas je upoznao, a ja sam sretna jer ću se jednoga dana moći pohvaliti da sam živjela u stanu svjetski poznatog repera. Iako je smještaj bio u centru Hollywooda, ulazeći u taj stan nije bilo ni naznake glamura, ali ne žalim se. Znaš da ti je život dobar kad besplatno živiš u najpoznatijem i najskupljem djelu L.A.-a.

Prvi dan imam u planu odmarati, ali u L.A.-u ostajem svega tri dana pa treba iskoristiti vrijeme. Budući da se staza slavnih, poznatija kao Walk of Fame, nalazi samo ulicu niže od mjesta gdje sam smještena, odlazim u kratku šetnju tom ulicom. Na moje veliko iznenađenje, ne radi se o ulici koju možeš proći za desetak minuta, već je riječ o nizu ulica koje se protežu kroz 5 kilometra. Prošla sam pored svake zvijezde što je trajalo čak 4 sata, shvatila da za 90% ljudi nisam nikada čula i okončala taj hodajući maraton slikajući se pored zvijezde Boba Marleyja kojeg cijenim kao umjetnika.

Po povratku u stan, zaustavlja me simpatični gospodin nudeći mi jednu od onih mnogobrojnih tura na kojima, navodno, vidite sve kuće slavnih ličnosti, a moguće i njih same. Svatko, tko je ikad posjetio Los Angeles, došao je prvenstveno s jednim ciljem – vidjeti nekog poznatog. Po tome ne razlikujem se od ostalih nadobudnih turista, ali pristojno odbijam ponudu od 50$, što je oko 300 kuna, za razgledavanje niza kuća, govoreći kako je to previše za mene malog, hrvatskog turista. Gospodin oduševljeno vikne: “Croatia! Luka Modrić?” , a ja potvrdim njegove sumnje da je Luka “naš”. On, govoreći da mu je to najdraži nogometaš, mi daje popust na dvosatnu turu i već idućeg dana vozim se ulicama Bel Aira i Beverly Hillsa. (Hvala Luki Modriću!)

Vodič, koji sebe smatra duhovitim, zbija šale na račun svake poznate osobe pored čije kuće prolazimo. Bilo da je riječ o kući Leonarda DiCaprija, Georgea Clooneyja ili Playboy madisonu, sve što vidim su visoki zidovi i grmlje koji skrivaju raskošne kuće. Nije baš da se uloženi novac isplatio, ali poklonjenom konju ne gleda se u zube.

Pri povratku u grad odlazim u muzej voštanih figura jer sam, šetavši ulicom, dobila kupon s kojim ostvarujem 50% popusta na ulaznicu. Već sam jednom posjetila takav muzej u Londonu i znam što me očekuje, ali opet, ne mogu si pomoći. Slikam se sa svakom voštanom figurom, poziram i imitiram. Čak me i turisti malo čudno gledaju, ali to je jedan od najzabavnijih muzeja i uživam u onome što nudi.

Istog dana odlučujem otići na plažu. Prošlo je cijelo ljeto, a mora vidjela nisam. Kažu stanovnici L.A. da iako je ovo veliki grad, do oceana je jednostavno i brzo za doći. Odlučujem se za plažu Santa Monica jer mi mobilna navigacija kaže da je to najbliža plaža od mjesta gdje se nalazim. U šest navečer dolazim na plažu jer se podzemnom željeznicom do Sante Monice vozi dva sata u jednom smjeru. Toliko o tome da Amerikanci znaju procijeniti što je bližu, a što daleko. Ipak, ni činjenica da sunce zalazi ne kvari mi entuzijazam i bezuspješno pokušavam plivati u ogromim valovima.

Posljednjeg dana odlazim na Griffith Observatory, predivan vidikovac sa kojeg se vidi cijeli Los Angeles. Drugi je to najveći grad u SAD-u stoga ni ne čudi što prilikom slikanja panorame vam ne stane cijeli u kadar.

Griffith Observatory najposjećenija je zvjezdarnica na svijetu, a osim brojnih teleskopa, postavljene su i izložbeni primjerci nekih od najznačanijih izuma u povijesti. Tako uspijevam ući u cameru obscuru, pogledati kako na sobnoj temperaturi izgleda svaki element periodnog sustava elemenata i vidjeti čak Teslin transformator.

Gotovo svi ljudi, koji su barem jednom posjetili Los Angeles, rekli su mi da nemam što vidjeti tamo i da ga zaobiđem. Grad anđela me pozitivno iznenadio promijenivši mi predodžbu o tome što je daleko, a što ne te kako jedna ulica zapravo može biti dugačka 5 kilometara. Ali i to je poanta putovanja; da čak i kada je riječ o sitnicama, promijeni čovjeka.