Od 1700 kn mjesečnih primanja, loših uvjeta rada do završetka na cesti

Tvrtka Heruc se bavila šivanjem muških odijela za njemačku firmu Konen. Osim što su djelatnice imale užasno niske plaće koje nisu mogle pokriti sve troškove, a uz to su imale katastrofalne uvijete. Nakon raspada firme, djelatnice su ostale prevarene, bez ikakvih primanja, ostale praktički na cesti i živjele od socijalne pomoći, a ponovno njihovo zaposlenje na novom radnom mjestu je bilo ne moguće zbog njihovih godina.

Tvrtka Heruc koja se nalazila na križanju Magazinske i Pavletićeve ulice u Zagrebu je bila firma u kojoj je u 90-im godinama radilo preko 2000 uglavnom žena. Šivala su se muška odijela za njemačku firmu Konen u Münchenu. Djelatnice u Herucu su radile po cijele dane, od 6:00-18:00. Dok je direktor tvrtke bio Joso Biondić, primanja su bila donekle normalna, no nakon njegove smrti tvrtka se krenula raspadati, a direktori firme su se mijenjali. Iako je jedno odijelo tada koštalo 5000 kn i djelatnice su dnevno izbacivale po 900 odijela, radile su za tadašnji minimalac u iznosu od 1700 kn koji nije bio dovoljan kako bi pokrio sve njihove troškove. Posao je bio na normi koja je bila užasno velika te su djelatnice morale raditi cijele dane kako bi se norma postigla. Bolovanja su bila užasno stroga te nisu bila plaćena.

„Ako bi slučajno netko od nas otišao na bolovanje npr. 3 dana tokom godine, za Božić ako bi dali 200 kn, takvi radnici nisu dobili ništa jer su bili 3 dana tokom godine na bolovanju“ (osoba želi ostati anonimna).

Njihovi uvjeti rada su bili katastrofalni u svim dobima godina no ipak, djelatnicama je najgore bilo raditi po ljeti zbog izrazito visokih temperatura, no bez obzira na to nadale su se boljem.

„Najgore nam je bilo raditi ljeti, bez klime, unutra je bilo +50 stupnjeva jer je bilo dosta stolova za industrijske pegle na paru i raznih preša za peglanje odjevnih predmeta. Bez obzira na dosta teške uvjete rada vladao je optimizam među nama. Nadali smo se da će biti bolje.“ (osoba želi ostati anonimna).

Prebacivanje tvrtke u Zagorje i njen raspad

Krajem 2007. godine, tvrtka se polako počela raspadati. Ljudi su odlazili zbog nemogućeg preživljavanja s toliko malom plaćom. Konfekcija je propadala, a zavladalo je kinesko jeftino tržište. Tvrtka Heruc u par godina promijenila i nekoliko imena i vlasnika. Dvije godine nakon, tvrtka se prebacila u Veliko Trgovišće zbog čega je i to malo ljudi što je ostalo i koji su uglavnom bili pred penzijom, morali su putovati u Zagorje. Na početku su plaće užasno kasnile, a kasnije ih nije ni bilo uopće. Djelatnici su cijele dane radile za normu, no norme su bile nerealne, pa su obično ostale i neispunjene a kako kaže jedna djelatnica razlog tome su bile žene iz Zagorja koje su bile poprilično spore.

„Mi smo tamo radile tako da smo radile sa zagorkama i zagorke su bile jako spore tako da su nam prepolovili plaće, pa smo imali jednake plaće kao i zagroke i to svi na minimalcu.“ (Osoba želi ostati anonimna)

Djelatnica koja iz privatnih razloga želi ostati anonimna tvrdi kako je to bio rad bez prestanka, a zabušavati je bilo skroz nemoguće.

„To je bio lančani posao. Vas onaj drugi ispred tjera da radite, jer što ja napravim vi dalje radite, tamo nije bilo zabušavanja. Posao vas tjera da jednostavno morate.“(Osoba želi ostati anonimna).

Djelatnice iz Zagreba su ustajale prije 4 sata ujutro kako bi stigle na autobus koji ih je kupio po Zagrebu i odvozio ih do Zagorja. Ako bi zakasnile na njega morale su platiti prijevoz, što je bilo nemoguće. Bilo im je teško i naporno, ali bile su prisiljene putovati i mukotrpno raditi kako bi ostvarile mizeriju od mirovine. Radno vrijeme im je bilo od 6:45 do 14:45, no kada bi roba išla na isporuku djelatnice bi morale ostajati i duže.

„Teški su to bili dani, naš minimalac se u zadnjih par godina dobivao u 3 djela. Iako se firma ugasila posla je ostalo preko glave koji se podijelio drugima da završe, a mi ključ u bravu i kud koji mili moji. Ostali smo nezbrinuti, završili na burzi rada, a nas nisu u tim godinama više htjeli zaposliti, pa sam nakon 33 godine živjela  od socijalne pomoći koja je iznosila 800 kn.“ (osoba želi ostati anonimna).

Firma se 8. travnja 2016. godine potpuno raspala i potpuno je nestala, a mnoge djelatnice su ostale prevarene, na cesti i bez ikakvih primanja. Dan danas žive od socijalne pomoći i preživljavaju. Sve su to mahom bile žene koje su već prešle 50 godina te je pronalazak novog zaposlenja bio nemoguć. Svoju mladost su ostavile za mašinama i peglama te uništile svoje i fizičko i psihičko zdravlje.