O hejterima i višim silama 2
U jednoj od svojih kolumni pisala sam o komentarima na društvenim mrežama, govoru mržnje i odnosu građanstva prema novinarima. U nedjelju, na dan najvećeg kršćanskog blagdana, fizički je napadnuta novinarka.
Split, 12. travnja je, vrijeme korone i Uskrs. Okupljanja su i dalje zabranjena, ali don Josip Delaš odlučio je održati misu. Isti don koji je vrijeđao policajce prethodnoga tjedna i koji je, ne mareći za išta, poslao novinare k đavlu. Fizički napad doživjela je novinarka Dalmatinskog portala. Dokaz da je problem mnogo dublji, možemo suditi time da se nekolicina mladića pojavila ispred crkve s natpisima „Novinari crvi“. Hrvatsko novinarsko društvo ogorčeno je tretiranjem novinara, a sam predsjednik HND-a, Hrvoje Zovko, tvrdi da je sve rezultat dugogodišnje atmosfere u kojoj su novinari uvijek krivi za sve.
Govor mržnje i fizičko nasilje nikad nisu rješenje, ali čini se kako je nekim građanima najslađe živjeti u obrnutom svijetu. Čitajući tekstove na Facebook stranici HND-a, a potom i komentare, osjećam strah. Ništa doli straha jer se čak i tamo govor mržnje vrti poput ringišpila u lunaparku. Crvi, novinari, sami izazivaju jer dolaze remetiti misno slavlje – upravo ono koje se nije trebalo održati. Čak i strani mediji prenose vijest o napadu. Nismo mi jedina država koja se bori s položajem novinara. Ugroženi su u svakom sistemu, u svakom kutku svijeta. Građani udru riječima, imućni pištoljem pa kad ne bi bilo kakvog takvog zakona, struka ne bi izumrla nego bi je ubili. Godina 2008., 23. listopada. Ivo Pukanić i Niko Franjić su ubijeni. Članovi tjednika Nacional. Saša Kosanović, novinar rodom iz Imotskog, nazivan je HRT-ovim četnikom. Hrvatska je na 64. mjestu po indeksu slobode medija, prenosi Index. Stanem ponekad, i pitam se, što je meni ovo trebalo?
Ovaj napad nije napad jednog člana Crkve. Napad je svih onih koji svakodnevno vrijeđaju novinare u komentarima ispod njihovih tekstova, napad onih kojima su novinari krivi za nestašicu kvasca, zločeste političare i vlastitu (ne)kulturu ponašanja. Kako će se ovo osuditi i hoće li to biti poruka da se situacija mora mijenjati tek je za saznati. I bez izolacije i bez krize ova je tema goruća u struci, ali blijeda na van. Nasilje nad novinarima, nad ženama, homoseksualcima i bilo kome drugome, tko se ne slaže s malograđanstvom, ostat će okrilje našega društva, dok ga ne preuzme netko drugi. Čini se kako je novinarstvo već pokleknulo nad svojim silovateljima i prepustilo se žutoj struji da ga nosi. I kad gube i kad tuku, novinarima nitko nije vjeran. Čovjek se pokrije ušima da ne vidi nasilje, kočenje, čak i kada im novinar postane jedini pogled kroz prozor. Žali se da ga mediji obmanjuju, a nije naučio misliti vlastitom glavom. Vjeruj mi, čovječe, ne može se manipulirati onime tko ne želi da se njime manipulira.