Novinarstvo – vodič svijeta
Oduvijek sam znao da želim biti onaj koji će mijenjati svijet… Znao sam da želim biti onaj koji će ljudima govoriti istinu… Koji će ih potaknuti na promjenu razmišljanja, pokazati im nove svjetonazore i otvoriti im oči. Upravo sam zato odabrao ovaj put. Ponosno kažem: „Ja želim biti novinar!“
U današnjem se svijetu sve vrti oko novca i moći. Bitno postaje nebitno, a nebitno bitno. Zato mi, novinari, trebamo biti oni koji će ljudima ukazati na problem, koji će pomoći u funkcioniranju zajednice, države, svijeta! Nažalost, danas se često susrećemo s izjavama kako je novinarstvo nebitno i kako novinar može biti svatko – i školovan i neškolovan čovjek! Razmislimo malo… Zar je zaista tako? Zar svatko može i hoće biti novinar? Ja se usudim reći da novinar ne može i ne bi trebao biti svatko. Isto se tako usudim reći i da je svijet bez novinarstva, bez nas novinara – izgubljen.
Mi smo oni koji palimo i mi smo oni koji gasimo vatru. Nebitnog i malog čovjeka možemo napraviti velikim i moćnim. Možemo pomoći u ispravljanju nepravde, otkriti nezakonitosti, ukazati na nepravilnosti. Mi smo oni kojima se vjeruje, a povjerenje naroda treba nam biti motiv za daljnju borbu protiv omalovažavanja i vrijeđanja naše profesije! Istina nam treba biti svetinja. Kakva god ona bila, lijepa ili ružna, mi je moramo prenijeti narodu.
Upravo zato, kako bi narod shvatio našu vrijednost, moramo shvatiti koliko vrijedimo i koliko smo bitni za funkcioniranje svijeta, države, zajednice… Jer ako mi ne vjerujemo u sebe i svoju važnost, neće ni drugi vjerovati u nas.
Osim toga, najvažnija motivacija za odabir moje profesije jest izjava novinarke Danke Derifaj koja je za vrijeme najveće imigrantske krize napisala tekst na koji malotko može ostati ravnodušan:
„Prije dva tjedna u svijest mi se urezala jedna scena. Iscrpljena od hodanja, stajanja na suncu pred žicom, dehidrirana i onesviještena žena ležala je podno nogu kordona makedonske policije na makedonsko-grčkoj granici. Kraj nje je klečala djevojčica grleći je i histerično plačući. U jednom trenutku, očajnički je zavikala u smjeru objektiva kamera i fotoaparata brojnih novinarskih ekipa koje su se tu našle, istovremeno pokušavajući malenim ručicama navući majci maramu preko kose. Bespomoćna djevojčica instinktivno je pokušavala spasiti ostatke majčinog dostojanstva u stravičnim okolnostima kojima ni jedno dijete, žena ili čovjek nikada ne bi smjeli biti izloženi. Sjetila sam se odgovornosti koju sam preuzela birajući ovu profesiju. Ako ikad zaboravim tu djevojčicu više neću biti novinarka.“
Stojimo li čvrsto na zemlji znajući što smo izabrali i hoće li nam kodeks časti biti svetinja dok, tražeći istinu, grebemo ispod površine?
