Novinarstvo u slijepoj ulici: Razgovor s novinarkom Jasminom Grgurić

Sve snage treba položiti u to da kroz naš rad društvo učinimo boljim, a novinarstvo je izvrstan alat za to.

Novinarka Jasmina Grgurić od rane mladosti gaji ogromnu strast prema pisanju, istini i pravdi. Stoga ne čudi što je novinarstvo postalo njena profesija. Unatoč brojnim krizama koje su prošle redakcije u kojima je radila, njen entuzijazam ne jenjava kao ni vjera u svjetlu budućnost medija. Razgovarali smo s njom kako bi malo svog žara i ljubavi prema novinarstvu prenijela na buduće generacije.

1. Postoji li u našem društvu objektivno novinarstvo, posebice u lokalnim medjima?

Prema predodžbi javnosti, danas gotovo svaki medij u Hrvatskoj možete svrstati u „lijevi“ ili „desni“, što znači da objektivnosti ipak nedostaje. Zbog specifičnih stranačkih, nacionalnih i ideoloških podjela, mediji su u velikoj mjeri navijački nastrojeni. Neki to čine jer tako od njih traži uređivačka politika, neki jer nemaju motivacije boriti se za istinu pa si nameću autocenzuru, a neki pak iz vlastitih ideala. Ti treći su najgori, jer se u novinarstvo upuštaju kao navijači, kršeći temelje novinarske etike. Često se postavlja teza da novinar ne može biti objektivan. To naprosto nije točno. Objektivnost nije upitna, upitno je samo hoćemo li je postaviti kao mjerilo našeg poziva ili nećemo. Ne treba se dati uvjeravati u laž da objektivnog novinarstva nema, nego mu treba težiti. S druge strane, oglašivači često diktiraju sadržaj, ali i političari. Istina je da je to posebno vidljivo u lokalnim medijima koji ovise o financiranju pa često ne mogu, ali i ne žele, reći „ne“. Međutim, ne treba se zavaravati, lokalno novinarstvo je samo mikro preslika onoga kako stvari funkcioniraju na širim razinama. 

2.  Je li neutralnost postala sinonim za objektivnost i koliko novinar u praksi može biti neutralan?

Novinar i te kako može biti i neutralan i objektivan. Na prvi pogled čini se kako je riječ o sinonimima, ali zapravo nije. Puno je lakše biti objektivan, nego neutralan. Recimo, objektivni novinar bio bi onaj koji u pisanju izvještaja jednako predstavlja različita stajališta. Naravno, to ne znači da on nema osobni stav o onome o čemu piše. Poanta je da čitatelj to ne osjeti. E sad, možete imati situaciju da na primjer pišete o obitelji koja je izgubila dijete. Za nesreću je kriv pijani vozač. Obitelj je tužila krivca, a odvjetnik je zadržao isplaćeni novac za sebe. Kako takav tekst napisati, a da ne navijate za tu obitelj? Ili kada novinari izvještavaju o sudbinama radnika Uljanika, nemoguće je ostati neutralan. Vi morate osjećati za te ljude da biste uopće napisali dobar tekst. Manipulacije su česte pa tako vidite da neki mediji favoriziraju samo komentatore određenog političkog spektra ili izbjegavaju dati prostor dijelu civilnog sektora s čijim se stajalištima ne slažu oni koji financiraju taj medij.

3. Koji su izazovi današnjih novinara? 

Najveći izazov današnjeg novinara ostati je dosljedan vjeri u taj poziv. Egzistencijalni aspekt i materijalnu nesigurnost ne treba posebno ni spominjati, jer su stalni i dobro plaćeni poslovi u novinarstvu postali nedostižni većini. Izazov je i očuvati novinarstvo kao zanat, sa svim onim zadanim formama s kojima dolazi. Nadalje, nije više dovoljno da novinar zna napisati dobar tekst. On mora znati napraviti dobru fotografiju i video, kužiti se u montažu, grafiku, lekturu, društvene mreže… Također, internetsko novinarstvo „ubilo“ je ono klasično. Gube se izlasci na teren i priče s običnim ljudima. Njih zamjenjuju neprovjerene, prenesene informacije iz drugih medija. Ako vi dnevno pišete pet ili deset tekstova, koliko oni mogu biti kvalitetni? Nedostaju nam u tom smislu i analize za koje novinari više jednostavno nemaju vremena, jer moraju štancati tekstove kao na pokretnoj traci u tvornici pašteta. Dugoročno, to ne vodi na dobro i zato se sve više bavimo medijskom pismenošću. S obzirom na toliku količinu površnih informacija, trebat će nam svima puno edukacije i svijesti na tom polju.

4. U više od deset godina novinarske karijere prošli ste različite novinske redakcije; od pisanja za dnevne novine, tjednik, te sada tzv. “kućne redakcije” i rada za portal Mirovina.hr. Koliko novinar mora biti prilagodljiv i svestran i kako ste se snašli u svim tim različitim pristupima izvještavanjima?

Kada sam upisala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti, vjerovala sam u novinu. Onu na papiru koju uzmete pa čitate dugo ujutro uz kavu. Kao apsolventica zaposlila sam se u regionalnom Večernjem listu i tamo pekla zanat više od osam godina. Nakon toga, prelazak u lokalni tjednik nije predstavljao poseban izazov, iako ima svoje čari jer je manji stres i ima više vremena za napisati dobru priču. Dnevno novinarstvo je stres, ali najljepši. Nije ga isto prolaziti u 20-im i 30-im godinama života, a kamo li kasnije. Ipak, svakom novinaru preporučila bih takav put. Zbog te silne ljubavi prema tisku, imala sam određeni zazor prema radu na portalima općenito, no iskustva s Mirovina.hr potpuno su pozitivna. Na portalu općenito treba napisati više tekstova, nego u novini, ali su u pitanju brže i kraće forme. Ipak, vremena i prostora ima i za ljudske priče, intervjue, kolumne…

5. Koji su po vama danas najveći izazovi medija?

Osim već spomenute objektivnosti i balansiranja između oglašivača i čitatelja kroz provjerene, relevantne i cjelovite informacije, važno je povratiti jedan integritet novinarskoj profesiji koja u digitalnom smislu ide naprijed, ali se po pitanju časti kreće unatrag. Više ne urezujemo simbole u zidove pećina, ali s izborom i obradom tema na još smo nižim granama. Zamislite kako bi „klikbejt“ izgledao u kameno doba? U jednoj pećini nacrtan lovac, a u drugoj lovina. Otprilike tako stvari stoje danas kada gledamo naslove. Novinarstvo je zanat koji ne napreduje, nego se u zanatskom smislu vraća prapočecima. Na primjer, naslov u starom broju Vjesnika glasi: „Litva se odcjepljuje“. Ista vijest na portalu danas bi zvučala otprilike ovako: „Nikada nećete pogoditi što se dogodilo u jednoj Baltičkoj zemlji.“ S druge strane, ne možemo danas više govoriti samo o pukom „žutilu“ ili „crnilu“. Ipak je potražnja ta koja je definirala ponudu, a ne obrnuto. Prevladao je, rekli bismo, zakon tržišta i profita. S druge strane, često zaboravljamo na edukativni aspekt medija koji se sve više gubi.

6. Ima li lokalno novinarstvo budućnost?

Voljela bih da na ovo pitanje mogu odgovoriti potvrdno. Lokalno novinarstvo ima budućnost koliko je imaju i veće zapošljavanje i bolje plaće, što ovisi o gospodarskoj situaciji i investicijskoj klimi. Doduše, postoje razvijenije sredine u kojima uspješno djeluje više lokalnih medija. Ako su oni financirani od strane tamošnje samouprave ili političara, onda se postavlja pitanje trebaju li nam takvi mediji uopće. Naime, često zaboravljamo da su društvene mreže vrsta medija pa informacije više nije moguće filtrirati. Primjerice, lokalna radiopostaja financirana novcem iz gradskog proračuna nahvalit će neki projekt, a istovremeno ćete putem Facebooka dobiti sve detalje koji to opovrgavaju. Prije su se režimske vijesti mogle plasirati u smislu pridobivanja simpatija građana. Danas to više nije moguće. Novinarstvo se seli na Internet , a ono u širem smislu ne poznaje pojam „lokalno“. Sve je svima dostupno. Ipak, ne može recimo novinar iz Požege napraviti jednako dobru reportažu iz Dubrovnika, kao što to može tamošnji dopisnik Matko Saltarić. To nikakva tehnologija neće moći promijeniti.

7. Postoje li još novinarski entuzijasti koji svoj rad temelje na novinarskoj etici i borbi za istinitu i točnu informaciju?

Moram vjerovati da oni postoje i da pripadam toj grupi. Bez etike, borbe za istinu i točne informacije nema novinarstva. Mnogi taj posao rade jer žele biti zvijezde, žele osjećati moć ili imati neku korist u društvenom smislu, rješavati vlastite obračune i frustracije putem pozicije moći. Kako je to onda drugačije od politike? To nije pravi put. Opet, tko bi bio toliko lud i bavio se ovim poslom, ako nije entuzijast? Onda bolje preseliti u odnose s javnošću, gdje vladaju neki drugi kriteriji.

8. Dobitnica ste nagrade Zlatno pero, prestižne nagrade Hrvatskog novinarskog društva ogranka SMŽ. Što je bila tema nagrađenog teksta i što je po vama ključ uspjeha u medijskom svijetu?

Biti dobar novinar nije ništa drugačije nego biti dobar postolar. Nema tu neke prevelike filozofije ako čestito i odgovorno radiš svoj posao. Nagrađeni tekst upravo donosi životnu priču posljednjeg sisačkog postolara Željka Vrđuke koji toliko voli svoj posao da ga je nastavio obavljati i u mirovini, ne uvijek za novac, nego i kako bi pomogao slabije članove društva, djecu, starije, nemoćne… Nije li upravo to i naša zadaća? Ako sve snage polažemo u to da kroz naš rad društvo učinimo boljim, a novinarstvo je izvrstan alat za to, onda čineći tako možemo reći da smo uspješni. Važnije je to od bilo kakve nagrade koje uglavnom služe samohvali ili sreći roditelja. Lijepo je dobiti priznanje, ali i priznanja se često dijele po nejasnim kriterijima pa mnogi kvalitetni novinari ostaju godinama zakinuti jer nisu u nekom klanu. Kada izvještavamo i istražujemo o politici, onda je ključ uspjeha kada ti lijevi kažu da si desni, a desni da si lijevi. To je znak da dobro radiš svoj posao i da se nisi nikomu prodao. Tada znaš da si objektivan.

9. Mnogi novinari su promijenili profesiju zbog bolje plaćenih poslova i sigurnijeg radnog mjesta. S kojim poteškoćama se novinari danas suočavaju u svom radu i kako je moguće spriječiti odlazak kvalitetnih novinara iz profesije?

Mnogi su otišli jer su se njihove redakcije zatvorile, dugogodišnja radna mjesta preko noći ugasila, a mnogi iz novinarstva odlaze iz egzistencijalnih razloga. Opet, moglo bi se reći da su neki otišli iz komocije, jer mnoge je poslove lakše raditi, a za veći novac. Ipak, plaće su u Hrvatskoj male i strastvenom zaljubljeniku u novinarstvo ne igra pretjeranu ulogu hoće li biti plaćen četiri ili šest tisuća kuna. Neki su otišli za istu plaću raditi u javni sektor samo zbog stalnog radnog odnosa. Ipak, loši i neriješeni novinarski statusi novinara ogroman su problem kojeg hitno treba rješavati. Previše je honoraraca, honorarni oblici suradnje protežu se na predugi rok, ugovori na određeno stvaraju osjećaj nesigurnosti, a tu su često i prekovremeni sati, rad vikendom… Plaće često ne dosežu ni medijan od oko 5.500 kuna. Polovina radnika u Hrvatskoj prima manje od toga iznosa, a tu je i većina novinara. Tempo rada u novinarstvu sve je zahtjevniji pa se postavlja pitanje mogu li novinari uopće taj posao obavljati u poodmakloj dobi. Upravo se među tim „starosjediocima“ kriju najveći talenti koji svoje iskustvo trebaju prenositi novim snagama sedme sile. Kako da to rade, ako nemaju poštene radne uvjete za to?

foto: Martin Horvat