Nova pustolovina koprivničke autorice: Lea Bijač objavila prvu knjigu

U srijedu (15. prosinca) u prostoriji Stručno-znanstvenog odjela Knjižnice i čitaonice „Fran Galović“ Koprivnica održana je promocija knjige Lee Bijač. Knjiga pod nazivom „Ti (pusto)loviš“, inače je zbirka putopisa koja sadrži detaljne opise i fotografije različitih dimenzija i formata s četiri njezina velika putovanja na koje je otišla zajedno s ocem Zoranom. Tako su u knjizi svoje mjesto pronašli Antarktika, Vijetnam i Kambodža, Kenija i Tanzanija te Tajland.

Tko ti je sve pružio podršku na promociji?

Događanjem je moderirala naša profesorica (doc.dr.sc.) Lidija Dujić, a u njemu su sudjelovali i Darko Pernjak koji je okupljene pozdravio u funkciji predsjednika Podravsko-prigorskog ogranka DHK-a, Enerika Bijač kao urednica, Lada Žigo Španić kao recenzentica i tata Zoran kao glavni suputnik, spirituns movens svih putovanja i, zapravo, autor većine fotografija koje krase knjigu. S nama je, kao stručnjak u području fotografije, trebao biti i naš profesor Mario Periša, ali, nažalost, bio je spriječen doći. Ipak, pročitan je njegov ujedno i stručan i divan i emotivan tekst, iz kojeg izdvajam: „Putujući suživot predstavlja bijeg od rutine u pustolovinu za novim iskustvima i spoznajom, koja hrani avanturistički i istraživački duh te predstavlja duboko poštovanje i divljenje netaknutoj prirodi kao i vizualnoj dekorativnoj kulisi kulturoloških raznovrsnosti naroda i plemena iz egzotičnih područja svijeta, iz kojih prodire životna energija, jednaka onoj energiji koju Lea i Zoran osjećaju pred vizualnom prostornom prazninom koja za posljedicu ima unutarnju puninu duha i mir“.

Što je potaknulo tvoju odluku da kreneš u pisanje svoga prvog putopisa?

Zanimljiva je činjenica da sam prvi putopis napisala upravo ovdje, na Sveučilištu Sjever u Koprivnici. Na kolegiju Novinarska radionica 1. Mi studenti za zadatak smo od profesorice Dujić dobili spojiti temu i žanr, i mene je, na sam spomen tih riječi, s obzirom na to da oduvijek volim putovati, ali i pisati, prožela samo jedna misao: „Moram napisati putopis. Konačno. Vrijeme je“. Prvotno, pišući putopise nisam planirala izdati knjigu, no, s prikupljenim putovanjima, fotografijama i, naravno, tekstovima, knjiga se s vremenom počela nametati kao, mogla bih to tako sročiti, jedini ispravan slijed događanja. Nakon višegodišnjeg rada i puno uložene ljubavi, svoju prvu knjigu s ponosom držim u rukama.

Koga smatraš uzorom od poznatih književnika?

Na ovo pitanje nemam sasvim konkretan odgovor, ali mogu reći koje su knjige na mene ostavile najsnažniji dojam. Tako na tu listu stavljam Bijelu Masajku Corinne Hofmann, čitanjem koje se u meni probudila inicijalna ljubav prema Keniji i Masai ratnicima, potom Lovca u žitu J. D. Sallingera koji mi je potvrdio da nisam sama u svojim razmišljanjima, Rekvijem za snove Huberta Selbyja Jr.-a koji me donekle i istraumatizirao i, primjerice, Let iznad kukavičjeg gnijezda Kena Keseyja kao savršen alegorijski prikaz društva.

Spominjala si već prethodno svoga oca. Je li ti on bio najveći oslonac, ili postoji još netko?

Najveći mi je oslonac tata. Osim što me uveo u svijet putovanja, u svakom mi je trenutku bezuvjetna životna podrška i, ako znam da na nekoga mogu računati, to je on.

Upravo je tata taj koji me, usuđujem se reći, „navukao“ na putovanja; on je s dalekim destinacijama počeo prateći našu nogometnu reprezentaciju još, sad već davne 2002. godine, a ubrzo nakon toga, s nepunih 11, i ja sam prvi puta poletjela avionom – na Gran Canariju u sastavu Kanarskih otoka. Danas, nakon 15 godina putovanja, „prikupila“ sam štambilje 43 svjetske države na svih sedam kontinenata, uključujući i već spomenutu i u knjizi opisanu Antarktiku.

U moj je život prije nešto više od dvije godine ušao, sad već zaručnik Luka, koji sa mnom, osim ljubavi, dijeli i strast prema pisanju.

Koji je po tebi bio glavni cilj ili poruka knjige?

Nekako, smatram kako bi sasvim sebično od mene za sva doživljena putovanja, proživljene emocije i doživljaje, zadržala samo za sebe. Knjiga je tako nastala, između ostalog, i kao poticaj svima da izađu iz svoje zone komfora i putuju, putuju, putuju… Baš kao što sam se osvjedočila, putovanja su, zapravo, najbolji način učenja i doživljavanja našeg prekrasnog planeta na kojem živimo.

Moji putopisi nisu oni klasični, pri čemu mislim na pisanje samo činjenica u vidu, primjerice, broja stanovnika, površine pojedine zemlje, ostalim geografskim i povijesnim informacijama, već sadrže i – emociju. Ponekad ekstatičnu, ponekad razočaravajuću, ali, svakako – emociju. Mislim kako me upravo prenesena emocija razlikuje od klasičnih, prosječnih putopisaca.

Koji je bio tvoj najveći izazov prilikom pisanja i objavljivanja knjige?

Pomalo smiješno, no moj najveći izazov u procesu izrade knjige bilo je odabrati kojih će, ako sam dobro brojila, 109 fotografija biti uključeno u nju. Njih 109 od nekoliko desetaka tisuća ipak je pronašlo svoje mjesto u „Ti (pusto)loviš“. Ponekad se pitam jesu li to stvarno one prave, jesam li mogla drugačije, možda i bolje, a ista je stvar i s tekstom. Međutim, da svi razmišljamo na taj način, nijedna knjiga nikada ne bi bila ukoričena, tako da na cijeli taj proces gledam pozitivno i uistinu sam zadovoljna učinjenim, kako sa svoje strane, tako i sa strane svih koji su u njemu sudjelovali.

Možemo li očekivati nastavak u ovome smjeru i području pisanja ili imaš neke druge planove?

„Ti (pusto)loviš“ završila sam sljedećom paratekstualnom porukom čitateljima: „Ostanite još časak. Nisam vam sve rekla…“ čime sam publici dala do znanja da je ova knjiga, ako sve bude prema planu, tek prva u nizu mojih avantura i pustolovina.

Kakva su tvoja očekivanja nakon promocije?

Ovo mi je pitanje osobito zanimljivo. Kako volim citirati: „Očekivanja su majka svih frustracija“, tako da, u skladu s time očekivanja – nemam. Ono što bih pak voljela je da knjiga dopre do publike, odnosno, čitatelja i gledatelja, da osjete moje doživljene emocije i možda se i sami požele zaputiti na neku od opisanih destinacija. Knjigu će od sljedećeg tjedna moguće biti i posuditi u koprivničkoj gradskoj Knjižnici, a kako bih i kolegama prenijela doživljeno, u suradnji s profesoricom Dujić, tamo negdje iza Nove godine, knjigu i putovanja u planu je predstaviti i u prostorijama Sveučilišta.

Slike su preuzete sa stranice: flickr