Njemački ekspresionistički filmovi koje vrijedi pogledati

Ekspresionizam se u Njemačkoj kinematografiji razvio nakon Prvog svjetskog rata, te je doživio svoj vrhunac u 1920-ima kada je gotovo polovica filmova proizvedenih u Njemačkoj bilo u ekspresionističkome stilu. Ekspresionistički film nastoji vizualizirati anksioznost kroz iskrivljene i abnormalne setove a ekspresionisti su odstupali tako što nisu htjeli da njihovi filmovi budu estetski ugodi. Dok bi tematika filmova bila pesimistična a likovi duševno poremećeni. To je dovelo do toga da se ekspresionistički stil odlično poklopio s horor žanrom, kao i što ćete vidjeti u primjerima.

Kabinet doktora Caligarija (1920)

Kabinet doktora Caligarija označen je kao najznačajniji primjer Njemačke ekspresionističke kinematografije, a zna se navoditi i kao prvi pravi ekspresionistički film. Redatelj Robert Wiene je kroz stil i ton filma uspio dodatno naglasiti horor tematiku, što je ostavilo tadašnju Njemačku javnost užasnutom i oduševljenom. Radnja prati mračnu i mističnu priču o misterioznom doktoru Caligariju (Werner Krauss) koji koristi osobu koja pati od mjesečarenja (Conrad Veidt) za počinjenje ubojstva u gradovima koje posjećuje. A neočekivani plot twist je jedan od prvih u kinematografiji. Svijet u kojem nam se Wiene predstavlja u filmu je svijet tame i neizvjesnosti. Da bi uzdigao tu tamu, scenograf Hermann Warm odlučio je naslikati većinu seta i pozadinskih rekvizita. Što zauzvrat daje filmu neprirodan osjećaj. Ulice grada spuštaju se u daljinu, zapravo ne vodeći nikamo. Zgrade i okolni krajolik su iskrivljeni, a mnoge građevine i rekviziti imaju oštre kutove.

Nosferatu (1922)

Gotovo pa izgubljena kreacija redatelja F.W. Murnaua, Nosferatu iz 1922 još je jedan od poznatijih primjera ekspresionističke kinematografije. Murnauov film adaptacija je horor romana Brama Stokera „Drakula“. Imena likova trebala su biti promijenjena jer producentska kuća nije uspjela steći prava za filmsku adaptaciju. Nasljednici Stokerovog imanja tužili su produkcijsku tvrtku, a sudac je presudio da se unište sve kopije Murnauove adaptacije. Kopija je preživjela, što je filmu omogućilo da postane jedan od najpoznatijih horor filmova. Film donosi jezivu priču o putovanju vampira grofa Orloka (Max Schreck) da pronađe Ellen Hutter (Greta Schroder) ženom Thomasa Huttera s kojom je postao opsjednut. Grof Orlok putuje iz Transilvanije prema Njemačkoj te uz njegovo prisustvo dolazi i kuga. Murnauov pristup ekspresionističkom stilu u filmu zasigurno je suptilniji od Kabineta doktora Caligarija. Iako je radnja utemeljena u fantaziji, film je snimljen na lokaciji te je tako puno bliži publici. Korištenje gotičkog stila također pridodaje stvaranju horora, te su gotički elementi i danas vrlo popularni element horor filmovima. Najpoznatija scena u Nosferatu je izvrstan primjer upotrebe sjene u filmovima ekspresionizma. Prizor koji prikazuje sjenu grofa Orloka kako se penje niz stepenice jedan je od poznatijih primjena sjena u kinematografiji.

Metropolis (1927)

Jedan od najpoznatijih njemačkih nijemih filmova, Metropolis miješa elemente ekspresionističkog stila s gotičkim stilom i futurističkom estetikom što često odjekuje u suvremenoj znanstveno-fantastičnoj kinematografiji. Redatelj Fritz Lang prikazuje ekstremnu viziju društva potpuno različitih klasa, s bogatima koji žive na vrhovima zgrada, koje su građene po uzoru na babilonski toranj  i radnicima koji robovski rade na strojevima na dnu grada. Film je ekspresionistički prikaz ekonomske disproporcije koja je tada rasla u Njemačkoj kao posljedica hiperinflacije i drugih faktora. Metropolis je ostavio ogroman utjecaj na filmove, od Modernih vremena do Zvijezdanih ratova. U Metropolisu su i radnici ključni dio ekspresionističkog dizajna filma. Radnici se kreću u simetričnim, tromim pokretima, koji poprimaju značajke mehaničkih strojeva na kojima rade.

M (1931)

Triler M iz 1931 godine jedan je od najpoznatijih filmova redatelja Fritz Langa, a ujedno je i prvi film u kojemu se koristi zvukom. Sam film je najpoznatiji po svojoj upotrebi revolucionarnih tehnika osvjetljenja i zvuka koji se odvija izvan kadra kako bi se maksimizirao osjećaj strave koja slijedi. Peter Lorre glumi Hansa Beckerta, poremećenog ubojicu kojemu su glavna meta djeca. Kad ga vlasti ne uspiju uhvatiti, gradsko kriminalno podzemlje udružuje snage s uličnim prosjacima da sami pronađu osobu koji terorizira građane. Naslov filma odnosi se na slovu “M” za ubojicu (njem. Mörder) , koji je napisan kredom na Beckertovoj jakni, što dovodi do njegovog privođenja. Puno ime filma je Eine Stadt sucht einen Mörder odnosno grad traži ubojicu, iako se kraća verzija češće koristi. Beckertova jeziva sklonost zviždanju prije svakog napada je zasigurno jedan od prepoznatljivih elemenata filma, jer se tijekom filma ne prikazuje nijedno ubojstvo ali nabijanjem atmosfere netom prije zločina je svakako puno efikasniji način stvaranju anksioznosti kod publike.

Foto: https://filmforum.org/film/m-1931-m-1951