Nikol, Zvijezde

Onome što slijedi nije mjesto u knjigama i bajkama i pričama za laku noć. Ovo je mini teorija o viteškom redu u nastanku. Viteški red o hrabrosti. I stilu života.

Počele su one ljetne kiše. One mirišljave ljetne kiše koje mame da izađemo bez kišobrana i izvedemo goli ples. Da, goli ples. One ljetne kiše koje natjeraju da stanemo i samo udišemo taj miris. Trenutno sjedim u sobi, gledam neke oblačke vani, sunčeko viri, hladi mi se čaj, a u nosu imam taj miris ljetne kiše. Što me podsjeća na jednu davno razvijenu teoriju koje se uvijek sjetim kada sam u gradu, a lijeva kiša. Kažu znanstvenici kako smo svi mi međusobno povezani genima isprepletanim xy godina. Postoje i one fore my sister from another mister i brother from another mother i krvni brat kao što su Zagor ilivam Duh sa sjekirom i Mohawk Tonka. I tko zna koliko još ima tih fora i rima i čitanja s naglaskom (znam da smo svi pročitali te uzrečice istim gangsterskim naglaskom, zar postoji ikakav drugi način da se to pročita), ali razvijam teoriju već neko vrijeme kako smo svi braća i sestre po lozi malog kišobrana. Da, malog kišobrana. Onog kišobrana koji se izokrene kada puše vjetar. Onog kišobrana kojem jedna strana uvijek po tradiciji visi pa kiša curi po leđima. Pa se čini kad da imamo dodatni, vlastiti oblak. Onog kišobrana koji je odličan jer stane u torbu, služi kao mač čim dođe u ruku, pun je mrvica jer ga obično zamotamo u vrećicu od kruha da ne namočimo sebe i sve oko sebe, a tko ima vremena i volje složit ga kao prilikom kupovine kada je lijepo umotan u svoju jaknicu koja odgovara kompletiću u koji je obučen. Da, pričam o onom malom kišobranu kojeg nosimo jer smo lijeni u rukama cijeli dan imati veliki kišobran. Da, treba postojati viteški red po malom kišobranu. Jer takvi ljudi su jaki i samouvjereni, pogotovo dok jedna šina kišobrana ponosno visi, a karirani uzorak dolazi do sjaja i blistanja od kiše. Pozdravljam vas braćo i sestre od malog kišobrana, znam da nas ima puno.

Jedan ljepši i sunčaniji dan prošli tjedan, kada nije bilo potrebe za malim kišobranom, bila sam u zoološkom vrtu. Vrijeme prekrasno, a životinje su se već odavno probudile iz zimskog sna i spremne su za sve one blentave izraze lica priljubljene uz staklo dok se dive i onim uobičajenim i neuobičajenim. Da. Odabrali smo krivi dan za posjet zoološkom. Jer red ljudi koji nas je dočekao, sezao je predaleko. I predugo smo morali hodati do kraja reda gdje ima mjesta da stanemo i mi. I da tako postanemo dio pokvarenog telefona.

Nisam sigurna tko je pokrenuo trač. Odjednom se samo proširio i žuborio svuda oko nas. Od bakice koja je kao slučajno šetala tamo i svima dobacivala, do ljudi ispred nas 5 redova, do onih iza nas 6 redova. Trač o tome kako na istočnom ulazu nema gužve. Svi smo bili zaintrigirani. Gledali tko će prvi popustiti, tko će otići i osloboditi svoje mjesto. Bakica sa strane je podmuklo gledala ispod oka, smijuljila se nakon savršeno postavljene bube u uho. Tko je ona, što zna? Kapljice znoja na čelima svih nas su već bile vidljive, red se pomicao pola metra, po pola metra, a trač je bio sve glasniji. Iza nas je tata objašnjavao sinu kako neće stići na rođendan jer predugo čekaju da uđu u zoološki. Gospođa iza njega se žalila kako nema vode. A baš joj se pila voda. Neka mama je sjedila na klupici u hladu dok su djeca čuvala mjesto u redu. Ja sam lizala sladoled. Slušala pokvareni telefon. Razmišljala tko je proširio trač. Tko je pokrenuo tu teoriju zavjere kako bakica zna nešto što nitko drugi osim nje ne zna. Kako tata ima skrivene namjere dok priča kako neće stići na rođendan. Kako mama koja sjedi u hladu, povlači figurice po šahovskoj ploči točno onako kako njoj paše. Zašto pobogu svi slikaju red u kojem stoje? Da. Nitko ne zna tko je pokrenuo trač. Ali bio je sve glasniji i glasniji. Neke priče su rekle kako je istočni ulaz zatvoren. Netko kako istočni ulaz radi zbog povećane gužve na glavnom ulazu. Nitko nije išao provjeriti. Svi su podmuklo gledali ispod oka i čekali. Čekali kao lav u zasjedi. Tako smo i dočekali ulaz.

Pokvareni telefon mi je bio jedna od dražih igara dok sam bila klinka. Doduše, malo drugačije sam gledala onda na njega. U to doba je to bila igra. Isključivo igra. Ne nešto što je prisutno u apsolutno svakom trenutku i segmentu života. Danas se svaka informacija koja se sazna mora provjeriti da nije slučajno prošla kroz pokvareni telefon. Bilo na poslu, fakultetu, društvu, medijima, ma svugdje. Nekako mi se čini da je to postala igra života. Nekima definitivno i cilj. Obična igra je izgubila smisao. Kako? Zašto? Zbog manje vremena čekanja u redu? Pa to bi trebala biti uživancija. Koliko priča možete čuti, koliko toga naučiti i vidjeti. Probati novi sladoled. Dobiti malo boje u licu. Ne. Ne može to biti tako jednostavno. Ljudi vole kada je komplicirano. Ljudi vole komplicirati. Ništa nije crno bijelo. Zapravo, i dalje je najtužnije što su ljudi crno bijeli i jednodimenzionalni. Čak toliko da ne vide pravu svrhu malog kišobrana.