Ničiji psi ostaju ničiji
„Veterinari se moraju zalagati za dobrobit i zdravlje životinje. Pri procjeni dobrobiti životinje veterinari uvijek moraju poštivati osnovna prava životinja kao što su: pravo na hranu i pitku vodu, pravo na zaštitu od boli, pravo na zaštitu od ozljeda i bolesti, pravo na zaštitu od straha i stresa, pravo na boravak u odgovarajućim uvjetima. Veterinari imaju veoma važnu ulogu u zaštiti životinja, njihovom zdravlju te prilikom obavljanja djelatnosti moraju svim životinjama koje su pod njihovom skrbi pristupati prijateljski i s poštovanjem.“
Kodeks dobre veterinarske prakse, Hrvatska Veterinarska Komora
Udruga Južnoeuropska pomoć životinjama i njezini volonteri započeli su s radom u koprivničkom azilu u Herešinu 2006. godine. Psi za koje se brinula ova udruga bili su zdravi, očišćeni od buha, cijepljeni protiv zaraznih bolesti i bjesnoće. Volonteri u azilu mogli su se pohvaliti čistoćom u azilu i poštivanjem Pravilnika o uvjetima kojima moraju udovoljavati skloništa za životinje. Bez ijedne kune financijske pomoći od strane grada, samo zahvaljujući donacijama, azil je bio prikladan dom za lutalice i napuštene pse.
Do 2008. godine azil je funkcionirao besprijekorno, no unatoč tome, tadašnji gradonačelnik Koprivnice odlučio je azil staviti u nadležnost Veterinarske stanice Koprivnica koja se financira iz proračuna grada. U rujnu 2008. godine, gradonačelnik je koncesiju za zbrinjavanje pasa lutalica službeno dodijelio, bez objavljenog natječaja, Veterinarskoj stanici Koprivnica i tom prilikom rekao da će koprivnički azil biti najbolji u županiji.
Nakon više od mjesec dana rada djelatnika Veterinarske stanice u azilu, volonterke udruge našle su se pred zidom. Stanje u azilu se pogoršavalo iz dana u dan, a prvi porbem bilo je nezadovoljavajuće radno vrijeme djelatnika i neodržavanje objekata. Budući da su psi previše vremena provodili unutar boksova, postajali su sve nervozniji i depresivniji. Nervoza i depresija dovele su do međusobnih tučnjava u kojima je nekoliko pasa izgubilo život, kao i do uništavanja paleta i drvenih kućica. Boksovi u kojima ti psi borave loše se održavaju pa psi većinu vremena provode na blatnom i vlažnom betonu. Pothlađene kujice sa svojim štencima, starih tek nekoliko dan sigurno nisu primjer „najboljeg azila u županiji“. Takvi prizori svakodnevica su u ovom azilu.
Novi psi se po dolasku u azil smještaju u karantenu, ali ni karantena ne zadovoljava osnovne uvjete. Mračna prostorija bez prozora, puna vlage ne može se pravilno očistiti ni dezinficirati što uzrokuje širenje zaraznih bolesti. Kad je Veterinarska stanica preuzela azil obećali su da će karantenu prilagoditi Pravilniku o radu skloništa, no već sedam godina uvjeti se nisu promijenili. Zbog neslaganja s djelatnicima azila čak su i preostali malobrojni volonteri prestali posjećivati pse. Nepostojanje prave karantene, izbjegavanje cijepljenja pasa i psi iz skloništa koji slobodno šeću okolicom ozbiljno krše Zakon o zaštiti životinja i Pravilnika o radu skloništa zbog kojih bi veterinarska inspekcija mogla zatvoriti sklonište.
O lošim uvjetima, ugibanju i mučenju svjedoče brojne fotografije koje su volonteri prikupili za vrijeme svojih posjeta. Postavlja se pitanje zašto je Grad preuzeo na sebe azil koji je udruga Južnoeuropska pomoć životinjama s manje novca odlično vodila, a napušteni psi su se uz požrtvovne volontere osjećali da nekome pripadaju. Azil koji je do 2008. godine bio dobar primjer zbrinjavanja pasa lutalica u cijeloj Hrvatskoj, mjesto o kojem se pričalo i izvan hrvatskih granica, danas izgleda poput šinteraja.