Network – satirična priča o nehumanosti medijske industrije koja vrijedi i nakon 40 godina

Inspiriran samoubojstvom američke novinarke u prijenosu uživo, scenarist Paddy Chayevsky nije ni slutio da će njegovo djelo poslužiti kao temeljna vizija onoga u što će se mediji tek pretvoriti. Pod redateljskom palicom Sidneyja Lumeta, s odličnom glumačkom ekipom, 1976. godine nastao je jedan od najvećih filmova u povijesti. Mnogi ga smatraju klasikom, a uvršten je u sto najboljih filmova na ljestvici AFI-ja.

Fiktivna televizijska kuća UBS doživljava pad gledanosti, a među prvima na udaru jest nesretni voditelj Howard Beale koji godinama vodi Večernje vijesti. Ne čini se da mu je nakon smrti supruge mnogo toga preostalo u životu. Nakon što sazna da će mu ukinuti emisiju i time vjerojatno uručiti otkaz, u prijenosu uživo poručuje da će u roku od tjedan dana u istoj emisiji pred svima počiniti samoubojstvo.

Događaj poprate svi mediji. Nakon početnog šoka i pritiska na voditelja da se u sljedećoj emisiji ispriča, ostali zaposlenici kuće počeli su uviđati da bi se stvari mogli razviti u njihovu korist, odnosno da bi se mogla povećati gledanost.

Naime, u emisiji u kojoj se trebao ispričati, Beale je okrenuo priču i počeo govoriti o tome kako on vidi svijet u kojem živimo te kako stvari zaista funkcioniraju. Kakav je utjecaj kao voditelj imao, pokazuje se u sljedećem emitiranju kada otvoreno pozove gledatelje da izađu na prozore i počnu glasno vikati kako im je svega dosta, što popriličan broj ljudi i napravi.

Tu je jasno prikazana moć medija koja, tipično za razdoblje 70-ih kada se radnja odvija, dobiva sve više televizijskih mesija koji publiku svojim monolozima vode kao da su na nekoj spiritističkoj seansi, tako nudeći spasenje koje svi toliko traže. Vrijeme je depresije, recesije, nasilja, hladnog rata i masovnog straha od gubitka posla, što samo pridodaje osjećaju opće socijalne nesigurnosti. Howard Beale razvojem događaja uspije dobiti baš tu ulogu, promijenivši tako format Večernjih vijesti u emisiju koja će publici objašnjavati kako stvari stvarno funkcioniraju. Emisiju koja će svojim karakterističnim temperamentom dovoditi do katarze.

Upravo katarzičnom možemo nazvati izvedbu Petera Fincha, čije utjelovljenje voditelja Howarda Beala čini trijumf karijere, a ujedno i posljednju ulogu toga britanskog glumca. U filmu sudjeluje odlično uigran ansambl glumaca – od Faye Dunaway, preko Roberta Duvalla, do Williama Holdena. Oni slojevitijim zakulisnim igrama moći i utjecaja odlučuju o sudbini Howarda Beala koji je prvi put u životu odlučio biti iskren i na tome graditi svoju karijeru.

Najupečatljiviji dio filma zasigurno su dva pamtljiva monologa.

Prvi je već spomenuti Bealov monolog u kojem on prvi put otvara svoju dušu i pokreće katarzični val izlijevanja kolektivnog bijesa pod krilaticom “I’m as mad as hell and I’m not gonna take this anymore”.

Drugi je onaj tajnovitog direktora CCA (Konglomerat korporacija za masovnu komunikaciju – u čijem je vlasništvu TV kuća UBS) Arthura Jensena koji zbog izjava o utjecaju arapskih investitora na američke medije iznesenih u Bealovoj emisiji mora reagirati. On u velikoj dvorani izgovori vrlo temperamentan govor o tome kako stvari zaista funkcioniraju, pritom upozoravajući Beala da pokušava poremetiti tijek same prirode. Smatra da je cijeli svijet biznis koji ljude ne dijeli na nacije i rase, nego na različite valute. Vrhunac monologa je zaključak da upravo taj sustav valuta određuje ukupnost života na Zemlji.

Ono što filmu daje vizionarsku notu je završetak njegova monologa u kojem proriče da će „naša djeca doživjeti to da vide svijet bez gladi, rata i brutalnosti; sve će potrebe biti zadovoljene, sve tjeskobe uklonjene, a svaka dosada zabavljena“ – što je zadatak medija u nadolazećem valu globalizacije.

U konačnici, možemo reći da je vrlo inteligentan tekst Paddyja Chayevskog dobio vrhunsku ekranizaciju u kojoj su obrađene sve teme, počevši od privatnih drama likova pa sve do onih globalnih koje se i dan danas tiču svih nas. Svjedoci smo jednoga zanimljivog razdoblja u kojem se proces dehumanizacije provodi na svim razinama sustava u kojem živimo. Bez obzira na to kakav osjećaj moći mislimo da imamo, uvijek se nad nama mogu naći oni koji će našu vlastitu igru uperiti protiv nas. Možda je to nesretnu voditeljicu nagnalo na očajnički čin koji je na kraju poslužio kao inspiracija da se krene od jednoga osobnog problema i prokopa malo dublje – da se pronađu uzroci problema koji leže u temeljima društva.

Još jedna zanimljivost vezana za film je to da je Peter Finch umro prije dodjela Oscara, što ga čini prvim posthumnim dobitnikom te nagrade, ali i jedinim sve do smrti Heatha Ledgera 2008. Za svoje kratko pojavljivanje u ulozi Arthura Jensena, Ted Beaty nominiran je za Oscar za sporednu ulogu, a Oscar za obe ženske uloge dobile su Faye Dunaway za glavnu i Beatrice Straight za sporednu. Oscar za najbolji film te godine dobio je Rocky, film koji je proslavio Sylvestera Stallonea.