Nerazmrsivo klupko

Odavno je poznato da se cjelokupno tabloidno novinarstvo, a to je danas velika većima medijske industrije, tematski zasniva na ona legendarna „3S“: skandali, seks i sport. Kako je svaka definicija koja pokušava što dublje uči u mozak medijskim teoretičarima i konzumentima analitički manjkava, tako bi i ovdje trebalo nalijepiti „+ CK“. Dežurne ideološke jastrebe treba odmah umiriti napomenom da se tu ne reafirmira nekakav ocvali Centralni komitet, već da „3 S“ treba dopuniti s crnom kronikom. Na taj bi način sve ono što danas interesira prosječnog čitatelja, slušatelja i gledatelja doista bilo zaokruženo, praktički bez ostatka. Istine radi, crnokronikaške bi se teme i u sadašnjoj formuli mogle metaforički podvesti pod skandale, iako je nekakvu zastrašujuću prometnu nesreću ili prirodnu katastrofu teško stavljati u isti red s dijalektičkom raspravom oko donjeg rublja princeze Kate Middleton i intimnih preokupacija Severine Vučković.

Kako god izgledala formula poželjnog žutila, temeljno je pitanje zašto je upravo „3S“ u doslovnom smislu zarobilo i svjetske i hrvatske medije? Zašto konzument više voli takve trivijalnosti i banalnosti nego ono što bi se moglo nazvati „važnim“, „pametnim“, „uravnoteženim“ i tko zna kakvim tekstovima kojima se ponose provjereni i iznimno ugledni autori? Potpuna prevaga prvog nad drugim proizlazi iz nepomirljive razlike, zapravo pravog sudara racionalnog i emocionalnog u svakome od nas. Strasti lako pobjeđuju misaonost, pogotovo staloženost. Toj se biološkoj zakonitosti odupiru tek malobrojni, tako da imuni na takvo prihvaćanje stvarnosti nisu ni oni koji bi po definiciji trebali biti svrstani u tzv. kritičku inteligencije. Za šire slojeve, neovisno o razini obrazovanja, takva dilema kao da ni ne postoji.

Skandali, seks, sport i crna kronika svjesno provociraju, dakle, naše osjećaje. Uglavnom je nebitno događa li se to na pozitivni ili negativni način. Medijski konzument želi biti voajer, barem malo priviriti u intimu bogatih i slavnih, uživati u njihovu glamuru i uključivati se u njihove životne dileme. Mnoge od nas ispunjava zadovoljstvom i participiranje u njihovim patnjama, s uobičajenim i samozavaravajućim zaključkom da „ipak nije sve u novcu“. Tabloidi ih prate kad su na vrhu, još više kad padnu na dno. Vesele ih njihova rođenja i vjenčanja, rastužuju bolesti i prerane smrti. Drugim riječima, medijske konzumente trajno obilježava naslov već odavno klasičnog Kunderinog romana: „Život je negdje drugdje“.

Ništa od te strasti, radosti i tuge nije prisutno u tzv. ozbiljnom novinarstvu. Ono je konzumentima nepopravljivo dosadno i teže razumljivo, mlađim generacijama često i potpuno nečitljivo. Tabloidizirana publika na tekstove je usmjerena tek pokoju minutu, u što se u ubraja i pregled vizualnog materijala. Više od toga ih previše zamara, posebno kad ih tekstova treba izvlačiti i nekakve dalekosežnije zaključke i pouke.

Gledano iz teorijskog ugla, logika „3S“ gotovo je identična načelima na kojima se zasniva i marketing. I tamo je sve usmjereno na emocije, dok se racionalnost strogo zabranjuje. Racionalni građanin nije dobar kupac. Emocionalno „izraubani“ medijski konzument njegova je sušta suprotnost. Zato je marketing i pupčano vezan uz tabloidno novinarstvo, a brojne ideje za nove proizvode i usluge upravo i proizlaze iz životnih stilova, navika i potreba medijskih (anti)junaka. Između tabloidiziranih tema i marketinških kampanja sve je manje razlika. Možda je točnije da to, u interesnom smislu zasigurno, postaje i jedno nerazmrsivo klupko.