NAŠI NAJBOLJI PRIJATELJI NAS TREBAJU, NE ODBACUJMO IH

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, broj napuštenih pasa u svijetu procjenjuje se na 200 milijuna. Nažalost, vjerujem da je taj broj i veći. Uzimajući za primjer Republiku Hrvatsku u kojoj se ne zna točan broj lutalica, tek se nagađa o brojkama od oko 10 000 pasa koji trebaju dom.

U tu brojku ubrajaju se psi koji su registrirani u sustavu, odnosno svi oni koji su zbrinuti privremeno ili je utvrđeno od strane komunalnih redara i veterinara da nemaju čip. U isto vrijeme, velik broj pasa luta po gradovima  i selima te na njih nitko ne obraća pozornost. Puno ih završi pod kotačima automobila, jedan dio ugine od batina, neki budu otrovani te umru u teškim mukama. Sami, u nekom jarku.

TAKO SAMO ČOVJEK MOŽE BITI BEŠĆUTAN

„Ne možeš spasiti svakog napuštenog psa na ovome svijetu.“ – rečenica je to koju sam do sada nebrojeno puta čula, najčešće od svoje majke. I koliko god bih bila optimistična, i koliko god ne bih posustajala, svjesna sam istinitosti tih riječi. Zabole me svako toliko. Najviše me zabole kad negdje usput, na svome putu, susretnem dva prestrašena oka koja nemaju kamo. Odmah to prepoznam u njihovu pogledu, držanju, kretanju, a strah od prilaska mi sve govori. Do jučer su pripadali nekome i vjerojatno nisu bili maženi i paženi kako su zaslužili.

Tada ih je taj njihov čovjek, tj. „gazda“, odlučio staviti u automobil i odvesti ih do prvog susjednog sela, otvorio je vrata, a zatim dao gas. Naravno, nije se okrenuo, pogledao za sobom i pitao se što će biti s tim malim bićem koje treba tako malo, a daje tako puno. Taj isti „čovjek” se samo riješio tereta u svojoj glavi. O ljudskosti ovdje nema govora. Pitam se koliko je normalno bacati živa bića na cestu kao da su stvari, da je to nešto što ljudi olako prakticiraju. Gdje se tu  nalazi ono zrno suosjećanja i obzira, tako prijeko potrebno današnjem društvu? Društvu koje malo ili nimalo mari za slabije i nemoćne, one koji ovise o nečijoj dobroj volji.

Vjerujem u ono da nam je društvo zdravo, onoliko koliko je zdrav i ispravan odnos tog istog društva prema najslabijima. A među najslabijima se svakako nalaze i životinje, svi napušteni kućni ljubimci, jednako kao i djeca i starije osobe. Zašto onda kao društvo ili još važnije, kao pojedinci ne možemo biti odgovorniji, ne odbacivati one koji nas trebaju, ne okretati glavu kao da nas se ne tiče kada vidimo neko prestrašeno biće koje nije krivo jer je živo. Zašto se zajedničkim snagama ne stane na kraj svim onim neodgovornim vlasnicima pasa koji ne kontroliraju razmnožavanje i svake godine uredno odbacuju po nekoliko nedužnih života.

Jer zakoni postoje, postoji „Zakon o zaštiti životinja“ koji jasno kaže da je kažnjivo svako napuštanje životinja, kao što je kažnjivo i ne zbrinjavanje mladunčadi svojih kućnih ljubimaca. Isto tako, kažnjivo je i usmrćivanje i namjerno ozljeđivanje životinja. Pa zbog čega onda taj Zakon ne funkcionira? Zar jedna Nizozemska nije dokazala kako nije nemoguće donijeti dobre zakone, i jednako tako dobro ih provoditi, kada su 2016. godine postali prva zemlja na svijetu koja je lišila pse užasa života na cesti. Zemlja u kojoj službeno ne postoji niti jedan pas lutalica. Dakle, nije nemoguće.

Mnogi bi na ovu konstataciju imali komentar „pa nismo mi Nizozemska“ ili „daleko smo mi od toga“. Pitam zašto? Zašto smo mi daleko od toga, zašto ne bismo težili zdravom i odgovornom društvu koje se želi i zna pobrinuti za najslabije i najosjetljivije? Zašto zakoni koji se donose ne bi bili zakoni u pravome smislu te riječi, a ne samo mrtvo slovo na papiru? Ne trebamo biti posebno pametni, ne trebamo ništa izmisliti, dovoljno bi bilo samo da budemo senzibilni i uvedemo zakone koji, kao što vidimo, funkcioniraju u razvijenim zemljama, istima onima s kojima se toliko težimo uspoređivati. Pa eto prilike, od negdje se mora početi jer svima onima kojima se ovaj problem čini malen ili beznačajan, poziva ga se da ga riješi po uzoru na razvijene demokracije, da dokažemo da barem razmišljamo u tome smjeru, ako se već tapka na mjestu s provođenjem nekakvih „važnijih” zakona. Da, ne mogu spasiti svakog napuštenog psa u našoj zemlji, a kamoli u svijetu, znam. Tužna sam zbog toga, no činim uvijek sve što mogu i ne okrećem glavu. I to je početak.