Na zadnjem sjedištu moga auta, Bijelo Dugme

Sada kreće jedna priča. U potpunosti istinita. Nema izmišljenih likova, bajki, samo čista surova istina koja nas je pogodila poput kakve kante hladne vode. S puno leda. S jako puno leda. Jedna priča koja pokazuje kako se nekada jednostavno sve uroti protiv čovjeka. SVE. Slijedi borba čovjeka protiv sudbine. Majke prirode. Makar, Majka prirode nema baš prste u tome, ali znam da se smijala iz prikrajka. Možda borba čovjeka i tehnologije? Može. Najavite. Bacite oklade. Makar, ovakav slijed događaja nitko nije očekivao. Krenimo.

Opet smo ušli u ono vrijeme kada će nas roditelji ili možda prije bake, jer znate kakve su bake, tjerati da izađemo iz sigurnosti svoga doma u prirodu. Jer vrijeme je lijepo. Toplo. Oni ljetni cvrčci su se probudili. Svi su veseli, i ljudi, i životinje, a sunce izgleda kao u Teletabisima. Ajde, što stalno gledaš u taj ekran, odi malo van na sunce. Ajde, što se samo izležavaš na tom suncu, radi nešto. Ajde, što samo radiš, odmori malo. Ajde, što si tako lijen, odi opet nešto raditi. Ajde… i tako u nedogled. I sve to stoji. Vani je lijepo, punimo baterije, malo pocrvenimo pa krene ono još će susjedi reći da nemamo kremu za sunčanje doma. Ali opet, nekada se apsolutno sve uroti protiv čovjeka. Zapravo, da, evo kako je Majka prirode upletena. Ona je zbilja htjela da taj dan provedemo u prirodi. Hm. Prirodi?

Možemo tu srijedu zvati Kobna srijeda. Zbilja nam se nije išlo na faks. Ali onako. Zbilja, zbilja nije. Utjehu su nam pružala ona pet dana odmora od putovanja, slušanja, gledanja, bivanja, koja su slijedila. I ništa, što ćemo nego da krenemo. Nakon desetak minuta, eto svijetli nekakav znakić u autu. Ne razumijem se nešto u aute, ja sam više onaj tip koji na pitanja poput kakav je auto, odgovara s crveni, zeleni, crni, srebrni. Znači onaj tip koji odgovara s bojom. Ne markom. Ili modelom. Zapravo, jedini, možemo tako reći, oblik auta za kojim ću se uvijek okrenuti je pick-up. Kamionet. Ili kako se to zapravo stručno zove? Uglavnom, za njim ću se okrenuti. Uvijek. Rado ga volim zvati svojom srodnom dušom auta. Nego. Mi i dalje putujemo na faks, a znakić i dalje svijetli. Ništa, što ćemo nego stati na prvo mjesto. I tako, eto nas u Dubravi. Na benzinskoj. Čovjek 0, tehnologija 1. Znate onaj popularan GIF na kojem je ona hobotnica iz Sponge Bob-a koja u jednom trenu kaže two hours later? Nije baš bilo dva sata, ali je bilo tu negdje, i eto nas, na podu, na žarkom suncu, jedemo kroasane i pijemo kavu (inače, shoutout benzinskoj Petrol u Dubravi jer imaju odličnu kavu). Gledamo svo to silno (moš’ mislit) zelenilo oko nas i počinje nam se vrtjeti ideja u glavi da nam možda danas zbilja nije suđeno da idemo na faks. Zapravo, ta ideja se tada tek samo u obrisima počela pojavljivati u glavi. Malo kasnije, došao poznati nam čovjek da trampimo aute i da nastavimo naše, nesretno započeto, putovanje na faks. I onda je opet sudbina uplela svoje prste. Tik što je čovjek došao, rekao je onu rečenicu koju zbilja ne očekuješ čuti nakon što parkiraš auto koji se pokvario. E, nećete vjerovati, ali ja sam upravo potrgao kuplung. Šok. Nevjerica. Ona ideja u glavi je sada postala kristalno jasna. Danas zbilja nije dan za ići na faks. Čovjek 0, tehnologija 2. Uspijemo nekako doći u prvom autu do mehaničara, da ne pričam u kakvu smo gužvu uletjeli na putu do tamo, i sve više nam je postajalo jasno kako ovo nije naš dan. Sve više nam je postajalo jasno da će danas, sve što može poći u krivo, poći. Čovjek 0, sve ostalo 3.

Sigurno ste čuli za taj Murphyjev zakon, ilivam Zakon dinamičke negativnosti, koji stručno kaže AKO NEŠTO MOŽE POĆI NAOPAKO, POĆI ĆE NAOPAKO. Ili AKO SERIJA DOGAĐAJA MOŽE POĆI NAOPAKO, POĆI ĆE NAJGORIM MOGUĆIM REDOSLIJEDOM. Ili AKO NEŠTO MOŽE POĆI NAOPAKO, POĆI ĆE U NAJGOREM MOGUĆEM TRENUTKU. Koju god varijaciju želite, sve su mi pale na pamet taj tren. Jer zbilja smo morali ići na faks tu, sada već poznatu kao kobnu srijedu. Makar nismo bili nešto previše uzbuđeni što moramo ići, ali morali smo. Taj dan shvatili smo da nekada jednostavno ne možemo utjecati na neke stvari. Slijed događaja. Tehnologiju. Majku prirode koju slobodno mogu nazvati Baka prirode jer me podsjetila na baku koja gnjavi da izađem na sunce jer sam bijela k’o sir, gledam u laptop jer, vidi vraga, radim nešto za faks, spavam jer sam, opet vidi vraga, umorna, ili nešto deseto, jer kako baka uvijek ima razloga, imam i ja.  Taj dan smo shvatili da nekada jednostavno ne možemo protiv viših sila koje su se urotile. Shvatili smo da ne možemo protiv Svemira. Kako Svemir kaže, tako će biti. Ili možda bolje rečeno, ima jedna uzrečica, poznata i kao karikiranje zakona entropije. Ilivam varijacija Finagleovog zakona. Ne brinite, ne zvuči toliko komplicirano. Zapravo je prilično jednostavna. Jasna. Zapamtite ovu. Perverzija Svemira teži maksimumu.