München i njegovi skriveni dragulji- Dvorci i parkovi umjesto Oktoberfesta
Prvo na što većina pomisli kad se spomene Bavarska su zasigurno pivo i kobasice. München, koji je ujedno i glavni grad te pokrajine, nije iznimka. Samo što su asocijacije na njega malo produbljene pa su kobasice i pivo spojene u Oktoberfest. Tu je naravno i BMW te Bayern. Istina, München je predivan u jesenskim mjesecima, no Oktoberfest možete slobodno preskočiti.
Ako ste obožavatelj piva možete uživati u brojnim pivskim vrtovima diljem grada umjesto gužve i naguravanja na Oktoberfestu a jedina atrakcija koju ćete tamo vidjeti su osobe koje jedva stoje na nogama u kožnim hlačama. S obzirom na to da ja ne pijem pivo, a nema smisla otići u Biergarten i naručiti kolu ovaj put sam to odlučila preskočiti.
No ono što nikako nisam mogla preskočiti je dvorac Nimfa ili Nymphenburgschloss. Ovo zasigurno nije nepoznata destinacija, ali je jedna od meni najdražih u ovom gradu. Do njega se lako dođe javnim prijevozom. Put do ovog dvorca krasi pogled na zgrade, nebodere i sva ostala urbana obilježja kozmopolitskog grada. Međutim, kada sam stigla ispred samog dvorca, dobila sam dojam da sam u nekom alternativnom svijetu jer sam najednom zakoračila u potpuno suprotno okruženje – građevinu najbolje ocrtava barokno bogatstvo te ljubav prema kiču i detaljima. Gradnja ove palače započela je 1663.godine. Dvorac je završen 1730. godine te je korišten uglavnom kao ljetna rezidencija tadašnjih vladara. Ono što je meni najdraže i ujedno razlog zbog kojeg se svaki put kad sam u Münchenu vratim upravo ovdje, je vrt (vrt je zapravo park no osoba koja mi je pričala o njemu upotrijebila je riječ vrt pa je on za mene to i ostao). Ovaj vrt/park se nalazi u sklopu dvorca, nedaleko same gradske jezgre. Veličine je 200 hektara, a njegova gradnja je započela 1671. godine, dakle prije nego što je počela gradnja samog dvorca. Glavna tema parka je kao što i samo ime nameće voda (nisu nimfe, ali blizu). Ako se zateknete ovdje ljeti možete uživati i u vožnji gondolom. Dvorac se sastoji od tri velika paviljona, tvornice, muzeja porculana i dvorane s kočijama u kojoj su smješteni jedinstveni primjerci kočija koje su se koristile u vrijeme kada je dvorac građen. Dvorski paviljoni su danas dostupni za iznajmljivanje te se često tamo održavaju razni banketi, a poznati su i ljetni Nymphenburški koncerti klasične glazbe koji se održavaju svake godine. Nadam se da ni ova godina neće biti izuzetak s obzirom na to da su neke od izložbi već otkazane.
Ovaj grad ima mnogo parkova od kojih Engleski park slovi kao najpoznatiji i najomiljeniji među turistima. No park koji Bavarci čuvaju samo za sebe je Luitpoldpark jedan od skrivenih dragulja u samom središtu grada. Ono po čemu je park poseban je mogućnost, ako to vrijeme dopusti, vidjeti Alpe. U parku se osim kafića i kantine nalazi i galerija karikatura „Cartoon-Caricatur-Contor“. Ipak ovaj park je najljepši pod snježnim pokrovom kad se pretvori u zimski rekreacijski centar u kojem je sanjkanje najomiljenija aktivnost. Uglavnom svi turisti nađu ili budu dovedeni na Marienplatz gdje promatraju Glockenspiel na gradskoj tržnici. Međutim, samo nekoliko koraka dalje nalazi se jedno važno spomen-obilježje koje je nažalost prilično nepoznato, barem je meni bilo. Naime, kad je Hitler došao na vlast 1933. godine osnovao je memorijalno područje u čast šesnaest nacističkih pristaša koje je Bavarska državna policija ubila deset godina ranije. Ovo smaknuće se dogodilo za vrijeme puča kojega je Hitler orkestrirao pokušavajući svrgnuti tadašnju vlast („Beer Hall Putsch.“). Na mjestu gdje se dogodilo smaknuće njegovih podupiratelja tadašnjem memorijalnom području nazvanom „Mahnmal der Bewegung“ (Memorial of the movement) bilo je obvezno salutirati Führeru ako se onuda prolazilo. Osobe koje su odbile ovaj čin bile su podvrgnute batinanju ili uhićenju. Stoga su mnoge osobe koje nisu podupirale nacističku vlast odlučile ići prečacem i zaobići ovo mjesto kako ne bi morale pokazati podupiranje nacističkom pokretu. Put koji su ovi ljudi izabrali je danas obilježen zlatnom oznakom koju je 1995. dizajnirao Bruno Wank. Iako se naziva „zlatnim putem“ ovo je zapravo napravljeno od brončanog kamenja. Ova oznaka je predivan podsjetnik da ipak nije potrebno davati potporu nečemu što se protivi vlastitim uvjerenjima.
