Može li pornografija biti umjetnost?

Prošlogodišnjim izlaskom filma Ljubav argentinskog redatelja Gaspara Noéa, publika na Cannesu bila je, očekivano, podijeljena. Doduše, film je ove godine na tome poznatome filmskom festivalu sudjelovao izvan konkurencije, no svejedno ga se s nestrpljenjem iščekivalo. Naime, osim očekivane ljubavne drame mračnijeg stila i nelinearne radnje, što je tipično za Noéa, ovaj je put otišao korak dalje. Ljubav je ovdje prikazana bez cenzure, s pravim nesimuliranim scenama seksa, i to prvi put u 3D-u. Budući da je taj trend pornografije u svijetu filma sve češći, postavlja se pitanje je li to opravdano u smislu umjetničkog dojma ili se radi o jeftinoj podvali guranja pornografije u mainstream kinematografiju.

Treba uzeti u obzir da pornografija ipak nije ništa novo. Praktički, otkako je kamere, snima se sve od čega se sastoje ljudski životi i svijet. Isto kao što je i erotika, kao prikaz nagoga ljudskog tijela, prisutna u umjetnosti od samih njenih početaka, tako je na neki način i pornografija prisutna u formi istih medija. Iako je najizraženija postala tek u drugoj polovici 20. stoljeća, pornografija se razvijala paralelno s umjetničkim formama, uvijek imajući marginalnu ulogu zbog neprimjerenog sadržaja i drugih nepoželjnih karakteristika za šire društvo.

Postojala su, doduše, specijalizirana tzv. pornokina u koja je išla probrana publika. O njima se nije pričalo mnogo i najčešće su bila dio podzemnih krugova. Danas, kada je pornografija široko razvijena, to nam nije ništa čudno… Ulogu tadašnjih pornokina preuzele su pojedine internetske pornostranice, iza kojih najčešće stoji sama visokobudžetna pornoindustrija. Budući da je pornoindustrija i dalje marginalizirana i odvojena od produkcije mainstream filmova na koje smo već naširoko navikli i zbog kojih idemo u kina, postavlja se pitanje mogu li se te dvije inačice spojiti u jedinstvenu formu.

U svoje je vrijeme pojava erotike na filmu izazivala zgražanje publike, zbog čega je često bila cenzurirana, pogotovo u nekim društvima i državama tijekom 20. stoljeća. Tek postepenom liberalizacijom društva dolazilo je do nekih promjena, a erotika na filmu postajala je sve uobičajenija. Međutim, uvijek će biti diskutabilno je li erotika u određenim situacijama opravdana, ima li neku realnu estetsku i umjetničku vrijednost ili je opet, s druge strane, stavljena u medij zbog namjernog pokušaja izazivanja šoka, odnosno je li erotika na filmu samoj sebi svrha?

To se pitanje mora postaviti redatelju za kojeg se pretpostavlja da zna zašto je postavio pojedine elemente u filmu, kako s tehničke strane, tako i konceptualne, ali i s ostalih aspekata na koje se film već može raščlaniti. Danas se pojedine serije baziraju na prikazu slobodnijih međuljudskih odnosa i sve je uobičajenije vidjeti prikaze ljubavnih odnosa koji pomalo i graniče s pornografijom. Najčešće vođeni krilaticom „ne možemo prikazati neki dio tijela koji već nismo vidjeli“, produkcije pojedinih serija ispadaju kao da se baziraju isključivo na tome, osiguravajući veliku gledanost populacije koja na neki način odrasta u medijskom okruženju u kojem se veliča voajerizam. Pojedini portali tjedno donose top pet golišavih scena tjedna, prikazujući isječke iz pojedinih aktualnih serija.

Dok pozitivnom stranom toga možemo prikazati probijanje u svijetu glume, filmova i serija za pojedine glumice koje su zaslužile više i bolje uloge zato što su svojim zalaganjem, osim svojih tijela, pokazale i talent, u takvom okruženju još je teže budući da pod povećalom publike ne prolazi toliko glumačka sposobnost koliko neke druge očitije stvari. Međutim, mora se priznati da neke glumice koje u svojim ulogama pokazuju sve, unatoč opasnosti od etiketiranja, uspiju i na drugom planu – u kojem erotika nije glavni aspekt. Koliku opasnost takve uloge znaju predstavljati, može se vidjeti na primjeru glumice Marie Schneider koja si je ulogom u filmu Posljednji tango u Parizu Bernarda Bertoluccija na neki način uništila potencijalnu karijeru u glumi. Ipak, radilo se o svojevrsnom šoku za tadašnje vrijeme. Bez obzira na estetsku vrijednost i umjetničku priznatost, nije uspio zadržati rezerviraniji stav kod publike. Iako nije bilo pornografije, slobodniji stil u filmu etiketirao je glumicu Schneider u očima publike kao pornografsku ikonu, zbog čega je na taj način tretirana do kraja svog života.

Pornografija je oduvijek gledana na taj način: glavni i većinski konzumenti jesu muškarci, a žene se prikazuju kao seksualni objekti, čime se degradira uloga žena u suživotu muškarca i žene. Kao i popularna erotika koja izlazi u specijaliziranim izdanjima, kalendarima i časopisima, nema tu mnogo stvari koje su iskomunicirane na neki dublji način. Svrha komunikacije u tom smislu jest pobuđivanje najnižih strasti zapakiranih u tehnički aspekt estetike koju omogućavaju vještine fotografa ili pak sve popularniji današnji Photoshop. S obzirom na to da smo navikli na isključivo te aspekte, nekako je za očekivati da aspekti takve vrste komunikacije i ostanu marginalizirani. No što ako želimo prikazati stvari prirodnima kakve jesu, budući da je seksualnost, kao i nago tijelo i sve ostalo što sačinjava odnos – jednostavno prirodno? Zašto se ne bi na nekom mediju prikazalo nešto što inače vidimo i doživljavamo kao ljudska bića?

Naravno, u smislu nekoga dokumentarističkog prikaza danas to nema smisla. Seksualni je akt takav kakav je – nema tu neke filozofije. Tu jesu nagoni, tu jesu osjećaji i ostale psihološke tendencije, vrline i mane koje nam omogućavaju uživanje. Dosad su u filmskoj umjetničkoj formi pokušali prikazati to prirodno stanje stvari samo neki redatelji koji po svom izričitom stilu ostaju poznati i danas. Međutim, u povijesti kinematografije pokušaji i eksperimentiranja s pornografijom u mainstream filmu počinju u ranim 50-ima prošlog stoljeća. Zanimljivost je ta da se sve do 1972. to eksperimentiranje odvijalo uglavnom u Europi koja inače slovi kao slobodnijih nazora i mentaliteta u istraživanju i prikazivanju određenih tema. Čak se u početku tih eksperimentalnih formi ne prikazuje žena, već muškarac, što na neki način isključuje jednostran prikaz pornografije kakvu je se inače doživljava.

Naš pionir takvih eksperimenata zasigurno je redatelj Dušan Makavejev koji je za svoje vrijeme bio vrlo kontroverzan. Kao predvodnik tzv. kinematografskoga crnog vala, nije se libio prikazati i perverzniju stranu ljudske seksualnosti u miješanoj igrano-dokumentarističkoj formi. Međutim, u europskim filmovima svakako prednjače Danci koji su najranije počeli s takvim sadržajima i do danas razvili prepoznatljiv odnos do ljudskih seksualnih sloboda na filmu.

Koliko pornografski sadržaji mogu komunicirati, pokazalo se tek u nedavnoj povijesti kada su se ciljano počele prikazivati drame u kojima se glavni protagonisti upuštaju u nesimulirane seksualne odnose pred kamerama. Taj je čin diskutabilan na više razina, budući da se uvijek moraju propitkivati opravdanost pornografskog sadržaja i tehnička uloga, a ne samo glumačka. Odluka da se sam glumac upušta u stvarne seksualne odnose s drugim glumcem automatski ga čini pornografskim glumcem, a upuštanje u seksualni odnos koji se snima čini ga egzibicionistom, budući da se stvarni seks, kao i svaki ljudski čin, emocija ili strast koji se realno proživljava, ne može odglumiti.

Drugi je aspekt tehnička opravdanost koja ovisi o režiji, scenariju, montaži ili čak sposobnosti kamermana, budući da su to glavni aspekti koji određuju tijek priče i više komuniciraju s gledateljima. Ako je pozicija glumca u radnji dovoljno dobra da komunicira s gledateljem, bit će jasno što je redatelj htio iskomunicirati. Drugim riječima, pornografija u filmu ne smije biti sama sebi svrha ili proizvod šoka, ako se želi diskutirati o nekoj umjetničkoj vrijednosti.

Primjerice, redateljica Catherine Breillat u nizu svojih filmova, a ponajviše filmom Romance, htjela je istražiti temu ženske seksualnosti na način da svoju protagonisticu stavi u poziciju zbunjene osobe koja se istražuje uglavnom u psihološkim i filozofskim aspektima. Protezala bi kroz film filozofske dijaloge koji bi trebali biti opravdani kroz scene seksa u kojima glavna glumica privatno sudjeluje pred kamerama. Osim relativno lošeg scenarija, diskutabilne režije i mlake glume, redateljica sa željom da napravi poseban žanr pornografije za žene podbacila je i na tehničkom planu, zbog čega se u umjetničkim razmatranjima njezini filmovi ne mogu uzeti u obzir. Sličnu sudbinu imali su neki drugi redatelji koji su odlučili krenuti njezinim stopama. Primjerice, inače dobar i kvalitetan redatelj Michael Winterbottom na sličan je način podbacio u filmu 9 songs u kojem mladi par pohodi koncerte stalno se zabavljajući i vodeći ljubav koja je također prikazana bez cenzure. Osim tih dviju stavki, film nema nikakvu dublju poantu.

Spomenuti redatelj iz uvoda, Gaspar Noé, zanimljiv je zbog stvaranja mračnije atmosfere, a glavna poanta njegovih filmova prikaz je ispraznih života koji ljudi vode. Međutim, nespretnim vođenjem redateljskog dijela stvara jednu pogrešnu koncepciju koja nesimulirani seks stavlja u prvi plan. Nažalost, bez obzira na potencijal i originalnost koji on u sebi sadrži, glavni element njegovih filmova i dalje je isprazni šok u kojem se sve svodi na scene seksa koje na taj način ostanu najupečatljiviji dijelovi filma.

Od niza promašenih koncepata izdvaja se danski redatelj Lars Von Trier. Inače kontroverzan i prozivan zbog mizoginije, ponajviše zbog horor-filma Antichrist, uspio je napraviti obrat u cijeloj filmskoj industriji tog tipa, i to filmom Nimfomanka. U njemu se prati život žene koja kroz cijeli svoj život ne može osjećati ljubav na način na koji je osjećaju svi ostali. Ona svoje vrijeme upražnjava seksom. Osim odlične glumačke postave, genijalnih dijaloga, scenarija i režije, film krasi upravo prikaz toga pornografskog dijela. Radi se o revolucionarnoj upotrebi CGI-a koji je besprijekorno ukomponiran u film, a scene seksa prikazane su u nekoj sporednoj liniji koje nisu tu da pobude najniže strasti, u kojem su tijela i muškaraca i žena prikazivane ravnopravno (bez tipičnog idealiziranja poželjnih karakteristika tijela), nego samo produbljuju priču koja je u dramaturškom smislu vrlo šokantna. Osim psihologije pojedinca, obrađuje temu psihologije mase i sociološke studije. Lars von Trier prvi je iskoristio aspekte pornografije za sasvim prirodni prikaz spajanja dvaju tijela u ljubavnom odnosu. Postavio je ključna pitanja koja bi se, nasuprot optužbama da je mizoginik, mogla slaviti kao svojevrstan feministički manifest, budući da je ulogu žene u društvu postavio iznad pretežno muškog shvaćanja pornografije. Pornografija kod von Triera najmanje je šokantan detalj u kinematografskoj zbilji koju on stvara. Glavni je pokazatelj da pornografija itekako može biti dio umjetničkog dijela.

Međutim, stereotipi i dalje postoje, a ovakvi filmovi ne mogu biti dio šire publike, što može biti dobro jer možda je i bolje da istraživanja tih tema ostanu samo probranoj publici.