Motoyuki Daifu i umjetnost koju mnogi ne vide kao umjetnost

Kada su studenti na Tokyo Visual Arts Collegeu dobili zadatak da dokumentiraju svakodnevni život, Motoyuki Daifu je fotografirao svoju obitelj i nije pokušao uljepšati fotografije. Kada ih je predstavio razredu, velikom broju studenata bilo je vidno neugodno. Motoyuki je na to komentirao kako je to svakodnevica mnogih Japanaca i kako ga nije sramota prikazati stvari onakvima kakve jesu. Te iste fotografije prikazane su pod nazivom Family na izložbi godinu dana nakon što je završio fakultet. Izložba je prošla uspješno.

Na pitanje što misle o njegovim fotografijama, članovi Motoyukijeve obitelji i subjekti njegove prve foto-serije, rekli su kako im nije jasno zašto bi netko okidao tako ružne fotografije. To je uobičajeno mišljenje u Japanu. Naime, zbog socijalnih normi, Japancima je teško pojmiti nešto takvo kao umjetnost. S druge strane, Motoyuki je poprilično popularan na Zapadu, dobrim dijelom jer je strancima zanimljivo vidjeti stranu Japana koja se rijetko pokazuje. Vrijedi spomenuti i to da je sa samo 29 godina bio nominiran za Prix Pictet, jednu od najprestižnijih nagrada u svijetu fotografije.

Family (2008.) je Motoyukijev prvi fotografski projekt koji je započeo još za vrijeme studiranja. Dokumentirao je život svoje sedmeročlane obitelji (i jedne mačke) u  vrlo skučenom prostoru (apartmanu od samo pet malih prostorija). Fotografije su često humoristične, dobrim dijelom zbog izraza lica subjekata koji, naviknuti na to da ih sin/brat konstantno fotografira, kameri nisu pridodavali nikakvu pozornost.

Lovesody (2011.), Motoyukijev drugi fotografski projekt, prati samohranu majku tijekom trudnoće i nakon rođenja drugog djeteta. Motoyuki je s njom bio u kratkoj, ali intenzivnoj vezi. Fotografije velikim dijelom prikazuju izazove majčinstva kao što su dojenje, iscrpljenost i plač djece.

U obje foto-serije, prisutan je vizualni kaos, kombinacija žarkih boja i upadljivih tekstura koje najčešće proizlaze iz nereda. Motoyuki nema za cilj estetiziranje obiteljskog života. Fotografije se snimaju spontano, hvatajući hrpe odjeće, prljavo posuđe, prenatrpan hladnjak i vreće smeća koje leže po podu, poput moderne mrtve prirode. Prikazuje život u svoj njegovoj neurednoj stvarnosti, s uvjerenjem da je takav domaći kaos nešto što se treba slaviti, a ne skrivati iza zatvorenih vrata. Pronalazi ljepotu u kaotičnom životu modernog Japana.

Za fotografa Motoyukija Daifua, koji je intenzivno fotografirao vlastitu obitelj, kao i bivšu djevojku i njezinog malog sina, mala je razlika između javnog i privatnog. Ponekad se ta granica u njegovom radu potpuno gubi. Ono što je najvažnije u vezi njegovih fotografija je to da su sve nastale prirodnim tokom, bez intervencija. Situacije nisu forsirane, subjekti ne poziraju. Motoyuki jednostavno okine fotografiju kad vidi nešto što smatra vrijednim fotografiranja. Zato su njegove fotografije iskrene i intimne do te mjere da ih čovjeku postane neugodno promatrati. Naime, Japanci su jako privatni ljudi pa fotografije koje toliko otkrivaju izazivaju pomalo voajerističke osjećaje. Je li u redu samo tako zaviriti u život jedne obitelji? Je li to invazija privatnosti? Zašto nam to dopušta? Samo su neka od pitanja koja si postavljamo promatrajući njegove fotografije. Motoyuki nas tješi kako je to u redu. On smatra da su najljepše fotografije one koje omogućuju da uskočimo u život subjekta. Samo što je ovom slučaju subjekt njegova obitelj. Njegove fotografije hvataju stvarnu dubinu emocije. Fotografije iz prve foto-serije odišu energijom i toplinom njegove obitelji. Iz fotografija iz druge foto-serije izvire nježnost. Iako je veza između Motoyukija i djevojke s fotografija potrajala samo šest mjeseci, očito je da je za to vrijeme njom bio očaran, a njihova će ljubav kroz fotografije trajati vječno.

To dovodi do pitanja, služe li njegove fotografije samo voajerizmu, ili imaju i dublje značenje? Odgovor je da imaju. Naime, mnogi Japance vide kao strogo poslovne ljude, uvijek staložene i organizirane, pristojne i uredne. Smatraju da Japanci rade veći dio dana nakon čega se vraćaju u svoj savršeni dom i u svoj savršeni život. Jedini dio koji u cijeloj toj priči drži vodu je da Japanci rade veći dio dana. Da se razumijemo, istina je da Japanci odaju dojam savršenosti. Tako zahtijevaju stroge socijalne norme koje nitko ne želi prekršiti. Zato su tihi u vlaku, ne ostavljaju smeće na ulici, klanjaju se kad vide nekog poznatog…ali to je tako samo u formalnom okruženju. Kada se nalaze doma, iza zatvorenih vrata, i oni su samo ljudi od krvi i mesa, kao mi. Također, ne žive svi Japanci u savršenim domovima. Možda zvuči kao da toliki rad rezultira velikom količinom novca, ali istina je da su stanovi u Japanu nevjerojatno skupi. Nije ništa čudno da cijela obitelj živi u 18 kvadrata. Također, životi im nisu savršeni. Mnogi rade po cijeli dan, vrate se doma, podgriju si nešto za pojesti i uruše se u krevet premoreni. To je strana Japana koju Motoyuki želi uhvatiti na svojim fotografijama. Njegove fotografije znaju sadržavati blagu socijalnu kritiku, ali to im uglavnom nije cilj. On želi pokazati kako je savršenstvo samo maska koja otpada jednom kad se osoba nađe u okruženju u kojem se osjeća sigurno. Želi pokazati kako nesavršeni život nije nešto što bi trebali skrivati, već slaviti. Mnogi ljudi smatraju da su Motoyukijeve fotografije umjetnost. Mnogi ne. Da bi razriješili dilemu, potrebno je razjasniti što je umjetnost uopće. Prema Hrvatskoj enciklopediji, “izvor je umjetnosti spoznaja ideje, unutar koje se subjekt oslobađa svoje individualnosti i nestaje u objektu umjetnosti, u kojem se razotkriva njezina čista bit.” Zanimljivo je što, unatoč intimnoj prirodi njegovih fotografija, o Motoyukiju samome jako malo znamo. On se nalazi iza tih fotografija i na njima se osjeća njegova prisutnost, ali istovremeno ostaje emocionalno nedostižan. Što se tiče definiranja umjetnosti, to je jako teško. Međutim, većina će se složiti da je umjetnost oblik komunikacije. Znači sve što umjetnik želi da znači, a to značenje oblikuju materijali, tehnike i oblici koje koristi, kao i ideje i osjećaji koje stvara kod svoje publike. Umjetnost je čin izražavanja osjećaja, misli i zapažanja. Pojednostavljeno, umjetnost ima dvije funkcije, pobuditi emocije i natjerati na razmišljanje. Kao što možemo vidjeti iz prethodna dva paragrafa, neupitno je da Motoyukijeve fotografije ispunjavaju oba uvjeta. Prema tome, one zaista jesu umjetnost.