Monika Galić otkriva svoje iskustvo u modnom svijetu

Predivna osamnaestogodišnjakinja rodom iz Bugojna svoju je karijeru započela ne tako davne 2015. godine u Zagrebu. Zbog savršene visine od 178 cm, izrazite vitkosti i predivnih crta lica naša sugovornica lako se uklopila u modni svijet, iako sama nerado priznaje da to uopće nije lako kako svi zamišljaju.

Monika je skromno, ali iskreno odgovorila na pitanja te nam prikazala kakav je život modela, što on zahtjeva i kako se nositi s mnogim predrasudama.

Tko ti je bio inspiracija da se počneš baviti manekenstvom ?

Smatram da sam oduvijek sama sebi najveća inspiracija. Kao mala djevojčica uvijek sam se voljela igrati oblačenja i šminkanja, uvijek sam nešto glumila po dvorištu i kući, uz muziku i neke moje „kreacije“. Iako zapravo nisam znala da uistinu postoji taj svijet i da ću jednoga dana baš ja imati mogućnost pristupiti mu u profesionalnom smislu. Ali sada zasigurno inspiraciju pronalazim u Cari Delevingne, kao i modelima 90-ih.

Kada si započela svoju karijeru?

Iskreno, ja svoj rad još ne mogu nazvati karijerom. S petnaest godina sam ušla u te modne vode, sve što sam do sada prošla smatram jednom velikom pripremom za ono što tek dolazi. Uspješna karijera u svakom poslu pa tako i ovom zahtjeva potpunu predanost i mukotrpan rad, a ja nažalost uz svoje srednjoškolske obveze i život u učeničkom domu nemam mogućnost biti predana poslu „od 0 do 24 sata“. Najbolje tek dolazi.

Smatraš li da modna industrija ignorira ekstremne mršavosti koje su zapravo jako iscrpljujuće i psihički i fizički?

Pa da, smatram da se na jedan način to ignorira. Zapravo, nikoga nije briga za naše zdravlje, bitne su  samo za naše mjere. Jedino što mogu reći je da se ta rigoroznost smanjuje s vremenom. Prije 20 godina sve je bilo još gore i rigoroznije, ipak vidi se da ta pravila postepeno nestaju.  Kao primjer toga vidimo plus size modele koji su tad bili nezamislivi.

Kakvo mišljenje imaš o agencijama  s kojima si surađivala ili i dalje surađuješ?

Prva agencija u kojoj je  sve krenulo je Midikenn. No kroz neko vrijeme sam shvatila da ne rade dobar posao, a kontakt s njima je bio veoma loš, to je sve trajalo nekih 8 mjeseci. Nakon toga prebacila sam se u  Relatum , u kojem sam bila 3 godine i  stvarno sam bila veoma zadovoljna. S njima sam prošla revije u Milanu i Istanbulu , preko njih sam upoznala veliki broj ljudi koji su pridonijeli mom modnom razvoju. Stvarno smo odradili uspješne poslove zajedno. Sada sam odlučila otići korak dalje. Prebacila sam se u agenciju u Beogradu, no detalje vam još neću otkriti!

Kakvim poslom smatraš manekenstvo?

Ljudi smatraju da je manekenstvo zezancija i da to uopće nije teško. Prvenstveno rizično je zbog psihičkog stanja pa tek onda fizičkog. Veliki je to utjecaj na psihičko stanje neke djevojčice od 15 godina, drugi joj nameću svoje stavove o ljepoti, što je ružno a što ne, sve to nosi neke svoje posljedice. Smatram da je to ključan razlog što djevojčice postaju djevojke prerano. Na putovanjima je potrebna velika odgovornost, postoji velika mogućnost da će vas netko oteti, ponuditi vam drogu ili alkohol. Ogroman je spektar opasnosti koji dolazi s tim poslom

Čije kreacije si nosila?

Teško je reći. Stvarno sam u ove 4 godine nosila sve i svašta , ali posebno pamtim kreacije Mehmeta Korkmaza, Simona Manolovića, Roberta Severa i Antonia Grimaldija.

Tko ti je najveći oslonac i potpora?

Pa najveći oslonac sam ja sama sebi. Ovaj posao je teško prihvatljiv i ljudi na Balkanu ga ne shvaćaju ozbiljno,  dosta je tu osuđivanja i stereotipa. Koliko god da ja trud ulažem uvijek će netko to komentirati na zloban način. Svjesna sam da puno ljudi govori da je uz mene, a to uopće ne misli. Naravno tu su i moji roditelji. Oni me podržavaju jer me vole i njihova sam, a ne zato što su oduševljeni mojim poslom.

Kako se nosiš s predrasudama o manekenkama?

Ja sam osoba koja ne živi od tuđih mišljenja. Da sam ja manekenka i model koji se osvrće na tuđa mišljenja to bi me direktno dovelo do depresije jer svaki put kada ne bi prošla neki casting, jednostavno se ne bi se znala nositi tim. Ali ja to ne gledam tako, ukusi su različiti. Ne traže se uvijek isti modeli. Znam predrasude da su manekenke glupe i te fore, ali smatram da mene netko treba upoznati da bi mogao pričati o meni kao o osobi. Stvarno, organski ne podnosim predrasude jer su to ljudi koji nisu upoznati s ovom vrstom posla.

Najdraži modni dizajner?

Francuski modni dizajner Hubert de Givenchy.

Kako se nosiš s dinamikom svoga posla?

Pa ta dinamika je razlog zašto se bavim ovim poslom. Volim te avanturističke stvari pune adrenalina, nikad ne znaš što očekivati , volim tu zahtjevnost, strku i putovanja. Moraš vjerovati u sebe i puno riskirati kako bi uspio.

Kako usklađuješ školu i posao?

Teško je to objediniti, zapravo nemoguće. Prvo želim završiti srednju školu kako bi se mogla posvetiti modelingu. On zahtjeva posvećenost i striktnost, a uz školu je neizvedivo . Negativna strana je što trenutno živim u učeničkom domu u kojem nemam mogućnost sama birati pravilnu prehranu, trenirati ili iskoristiti slobodno vrijeme kako bi ja htjela. Tako da završetkom škole i samim izlaskom iz doma mislim, zapravo sigurna sam kako ću se u potpunosti  posvetiti sebi i svojoj karijeri. 

Što ti je najdraže na poslu?

Najdraži mi je proces pripreme i svega što radimo kako bi dobili rezultat. Bilo da je to fotografija , fotografija u novinama ili revija. Čak mi nije bitan taj cilj koji je zapravo najvažniji jer ja jednostavno uživam u procesu ulaganja, strke, energije i naravno samo finale. Hodanje po pisti traje možda dvije minute, a za mene je to kao dvije minute raja.

Jesi li ikada doživjela nekakvu vrstu mobbinga na poslu?

Stvarno mogu reći da sam sretna osoba jer ga još uvijek nisam doživjela. Iako vjerujem da se to događa mnogim curama i dečkima,  ali ja nekako uvijek u posao ulazim hladne glave i spuštenog stava, apsolutno nikom se ne bahatim jer sam svjesna da je ovo  zeznut posao, i jednostavno se ne šalim s tim. Uvijek sam se trudila ostati  što više staloženija i pametnija. Ne želim se dovoditi u neugodne situacije i to se isplatilo. Od svoje 15 godine pa do sad stvarno nisam doživjela nikakav oblik mobbinga.

Može li se od manekenstva živjeti u današnje vrijeme?

Definitivno ne. Tko god kaže da se može on vam laže. Iskreno, ljudi su bezobrazni i odvratni. Modele, a pogotovo u Hrvatskoj,  uzima se zdravo za gotovo. Kroz 4 godine rada ljudi su mi ostali dužni preko 2000 kn. Mislim to je realno malo, za jednu reviju smo otprilike plaćeni 400 kn što je poprilično malo uspoređujući druge zemlje, i onda netko ni tu svotu ne može skupiti i pošteno isplatiti. Uopće ne želim razgovarati na razini RH, dok je vani puno bolja situacija jer su viši standardi i tamo se može živjeti od modelinga, i to jako dobro.

Bila si u užem krugu kada se birala Indexova najljepša Hrvatica, kakav je osjećaj?

Iskreno nisam imala pojma o tome. Smatram se iskorištenom i neobaviještenom jer su mi se javili preko Instagrama , što smatram neprofesionalnim. Meni je to bila sprdnja jer su me uspoređivali s Nives Celzijus i Lidijom Bačić. Realno, one su poznate osobe dok sam ja praktički nitko i ništa. Veoma me usrećilo kako su se moji prijatelji, rodbina i svi kolege spojili i stajali uz mene. Meni je to bila pobjeda i najveća sreća. I da, to natjecanje je bilo namješteno i ništa nije bilo fer i korektno.

Čime bi se bavila da nisi manekenka?

Pa bavila sam se osam godina plesom, a osim toga bavim se i pisanjem, pjevanjem, crtanjem i glumom. Nije mi cilj baviti se samo manekenstvom. Želim biti poslovna žena, studirati menadžment i nešto vezano za PR. Također, voljela bi imati i cvjećarnu, restoran ili kafić, možda osnovati neku agenciju ili svoj brend i liniju odjeće. No, ja moram odlučiti što su prioriteti po mojim godinama, a zasad je to modeling.

Što je najbitnije da bi obavila posao kako treba?

Prije svakog posla moraš biti čista, okupana, mirisna, sve mora biti prirodno. Na primjer, ne smijem bojati kosu, te ju moram održavati u određenoj dužini.  Također ne smijem čupati obrve previše, moram paziti na kilažu i čistoću lica. Bitna je količina vode koju unosim, kako izgledam , koliko spavam i slično.

Opiši kako izgledaju pripreme za neku reviju

Uvijek dolazimo otprilike osam sati prije revije, tamo nas šminkaju i friziraju. Isprobavamo robu, hodamo po pisti uz muziku te dobivamo upute i raspored kako će se što odvijati. Naravno, uz sve to uvijek su prisutna neka snimanja i slikanja.

Koje su prednosti i nedostatci tvog posla?

Prednosti su putovanja, ljudi i kulture koje upoznaješ, to što možeš postati poznat i nositi revije najboljih kreatora. Nedostaci su te predrasude da su manekenke glupe, iskorištavanje, iscrpljenost. U modnoj industriji traže zdravu kožu i kosu, a sami nam je uništavaju raznim šminkama i frizurama što je kontradiktorno, ali to je takav posao.

Što je potrebno imati da bi netko bio profesionalni model?

Prvenstveno visina koja je glavni uvjet, nakon toga vitkost i snalažljivost u baratanju s tim mjerama, na trećem mjestu je osobnost koja bi trebala biti zarazna i šaljiva, karakter mora biti jak kako bi se mogli nositi s tim. Moraš biti predan njima, ali prije svega moraš biti predan sebi.