Moja prva ljubav
Bila je to 2009. godina, najveći hrvatski derbi igrao se u Splitu. Ne sjećam se kakva je bila situacija na tablici, tko je bio prvi, a tko drugi, no sasvim sam siguran da je razlika između Dinama i Hajduka bila neznatna.
Utakmica je kasnila zbog Torcidine koreografije, koja je bila obilježena brojnim konfetama koje su zasule poljudski travnjak i tako onemogućile početak utakmice. Sjećam se da sam utakmicu gledao u udubnosti svog naslonjača, vatra u kaminu je gorila i bio to zaista jedan lijep ugođaj. Očekivao sam pobjedu, naravno kao i uvijek. U to vrijeme bio sam zagriženi Dinamovac. Sjećam se da sam navijao protiv Hajduka i kada bi Hajduk igrao u kvalifikacijama za Europsko ligu. Nije bilo bitno, igra li Hajduk protiv klubova iz Bugarske, Belgije, Malte ili slično, bitno je da Hajduk gubi. Aminozitet prema Hajduku bio je i djelomično uvjetovan mojom pretjeranom ljubavlju prema Dinamu.
Moj Dinamo je te zimske noći poražen 2:0. Sjećam se kao danas, Senijad Ibričić zabija golčinu s 20-25 metara u gornje rašlje, lijevo ili desno, nisam više siguran. Ibričić šalje Poljud i cijelu Dalmaciju u delirij, a mene šalje neraspoloženog i tužnog u krevet. Znao sam što će me čekati sljedeće jutro. Moji prijatelji dugo su čekali da na naplatu dođu sva moja šurovanja i izrugivanja na račun Hajduka. Obzirom na tadašnju dominaciju Dinama, očekivano sam imao priliku više uživati u raznim podbadanjima i šalama na račun splitskog kluba. U to vrijeme smo živjeli za HNL. Svaki vikend na HRT-u se emitirala emisija Volim nogomet. Bila je to emisija u kojoj smo imali priliku gledati sve utakmice HNL-a u kombiniranom prijenosu, koliko se sjećam to bi većinom bilo u 15 sati, a kasnije bi se istog dana na HRT-u prenosio derbi kola. Bilo je to vrijeme u kojem smo prilikom zabijanja gola, na glas izgovarali Ibričić, Tomečak, Sammir, Andrić i dr. U posebnom mi je sjećanju ostalo ime Tomislava Pavličića, legendarnoog igrača Cibalije, koji je bio specijalist za slobodne udarce. Nerijetko smo njegovo ime izgovarali upravo kad bismo izvodili slobodnjake. Jednostavno smo živjeli za nogomet svaki dan, živjeli smo za tu subotu i nastup naših idola u kopačkama. Bila su to lijepa vremena.
Dinamo je bio moja prva nogometna ljubav, bio je to klub zbog kojeg sam zavolio nogomet. Sjećam se utakmice protiv Sheriffa, mislim da je bila 2010. godina. Kvalifikacije za Ligu prvaka, ne znam točno koje pretkolo. Pobjednika u dvomeču odlučivali su jedanesterci. Trener je bio veliki Velimir Zajec, a u raspucavanju se posebno istaknuo Dinamov vratar Filip Lončarić. Gledanje tih jedanesteraca za mene kao desetogodišnjeg dječaka, bilo je jako stresno, sjećam se da bih trčao u drugu sobu kada bi red bio na Dinamu. Tu utakmicu Dinamo je na kraju izgubio, Sheriff je prošao dalje, a moja ljubav prema Dinamu počela je polako jenjavati. Poraz od Sheriffa nije bio razlog tomu, nego je od tada sve krenulo nizbrdo, bar gledajući s moje strane. Nedugo nakon tog poraza, Bad Blue Boysi su objavili bojkot utakmica. Ja sam to proživo osobno, posebno zbog toga što mi je brat u to vrijeme bio čest gost Maksimirskog sjevera.
Malo po malo, Dinamo se udaljavao od mene. I dalje sam pratio utakmice kao prije, i dalje je bila prisutna emocija, i dalje sam bio zagriženi Dinamovac. No nešto tu ipak nije štimalo. Bojkot Bad Blue Boysa uvelike je utjecao na moj odnos s klubom. Da se nogomet igra zbog navijača, trivijalno je konstantno ponavljati. Utakmica bez prisustva navijača, bez huka s tribina i bez zajedničke pjesme igrača i navijača nakon pobjede, gubi ogromnu težinu.
Dinamo je i dalje pobjeđivao, čak je i bilo nekoliko nastupa u Ligi prvaka, doduše sramotnih, no ne može se reći da to nije bilo uspješno razdoblje kluba. U međuvremenu se dogodio dolazak komercijalnih TV kuća i prijenos HNL-a zauvijek je nestao s HRT-a. Praćenje Dinama bilo je otežano, iako sam i tad nastojao pratiti putem brojnih štekavih streamova na raznim piratskim stranicama. Sjećam se, kako bih svaki put u chat te stranice na kojoj bih gledao utakmicu, postavljao isto pitanje: „ Koliko ima Boysa na utakmici?“
Boysa nije bilo, ili ih je bilo jako malo. Atmosfera je bila sablazna, klub je gubio identitet i sve više su me pogađala podbadanja Hajdukovaca da se na utakmici Dinama ne može skupiti više od 100 ljudi. To je nažalost bila jedna tužna istina.
No, 8 godina poslije, vidi čuda, negdje duboko u meni probudili su se stari osjećaji. Moj Dinamo igra Europsku ligu, da dobro ste čuli, Europsku ligu. Konačno je preskoćena ta strma stepenica grupne faze, koja nas je mučila godinama prije. Navijači su se vratili, grad ponovno živi za klub i sve izgleda kao jedna lijepa idila koja podsjeća na stara, ona neka bolja vremena. Nenad Bjelica radi čuda. Trener je to koji je sjedinio navijače i igrače, trener koji je od kluba koji je u Europi vječno nosio etiketu „kanta za napucavanje“, napravio klub koji respektabilno parira Benfici u osminifinala Europske lige. Godinu dana poslije, situacija je još bolja. Navijači kao da se još nisu ni stigli otrijezniti od spektakularnih noći u Europskoj ligi, dobivaju priliku uživati u još spektakularnijim utakmicama Lige prvaka. Grad i dalje živi, Dinamo igra odlično. Ostvaruje dvije velike pobjede i za jedan koračić ostaje bez knockout faze Lige prvaka. Ostaje veliki žal, ali sigurno ostaje i veliki ponos. Dinamo se nije osramotio i dokazao je da pripada najvišem europskom rangu nogometa. Ta Dinamova avantura u Ligi prvaka sigurno da će se pamtiti vječno.
Ovih dana Dinamo je slavio svoj 109. rođendan. Nenad Bjelica je na sramotan način bio prisiljen dati ostavku. Veliki šef je ponovno uzeo stvari u svoje ruke, po tko zna koji put stavio svoje interese ispred kluba i ponovno vratio stvari na početak. Na onaj sablasni početak u realnost. Realnost koja je surova. Dinamo je danas klub bez identiteta, klub koji gubi nove naraštaje navijača,klub koji predstavlja privatni biznis jedne obitelji.
No, i dalje je to moja prva prava nogometna ljubav. I dalje ću ga pratiti i navijati za njega. Ma, koliko god nam ga jedan čovjek ili obitelj, kako Vam je draže, žele oduzeti. I dalje je Dinamo klub i Bosanaca, i Hercegovaca, i Slavonaca, i Purgera i svih drugih koji ga vole bezuvjetno i iskreno.
Sretan rođendan.