Moderna djevojka, Jura Stublić & Film

Primijetila sam da mi u zadnje vrijeme nije do ljudi. Prije bi se pitala je li problem u meni, a u glavi bi imala sva ona glupa pitanja koja padnu na pamet kada ostanem na 5 minuta sama i kada mi glava, odjednom, postane puna tih gluposti. Jer to jesu gluposti. Zašto bi se uopće pitala je li problem u meni? Zar netko ima toliku kontrolu nada mnom da mi usadi u glavu sumnje? Naravno da nema. Trebalo mi je malo dulje vremena da naučim to, no čovjek uči dok je živ. Ali evo, sada sam primijetila da mi se jednostavno ne da. Postala sam lijena što se tiče ljudi. Izbirljivija. I danas mi rijetko kada netko odgovara. Nemam kalup ljudi niti okvire koje netko mora ispuniti da bude ovdje za mene. Nemam pravila niti ultra ekstremne zahtjeve kao da se radi o prijavi za posao. Nije do toga. Jednostavno sam postala izbirljiva. Danas mi odgovara jedan profil osobe, sutra drugi. Ne pratim neki obrazac niti smatram da bi ga trebala imati i onda suludo štovati. Postalo je jednostavno. Sve. Ne znam je li to do mojih godina, apgrejdanja razmišljanja ili nečega trećeg, ali sve je postalo jednostavno. Očito. Ljudi su postali jednodimenzionalni. Ravni. Bez dubina, bez ikakvih neravnih površina. Ravni. Kao papir. Jednolični. Gdje god se okrenem, imam osjećaj da je sve puno maski. Različitih. A ispod najraskošnijih maski, isti oni jednolični ljudi. Dosadilo mi je to. I zbilja ne vidim tu famoznu poantu upornog forsiranja jednodimenzionalnosti. I svjesna sam kako to glupo zvuči. I svjesna sam da na prvu nema smisla. Kakva jednodimenzionalnost? Ma hajde. Svi znate na što mislim. Svjesni ste tih osoba kojima ste okruženi svaki dan, svjesni ste da nemaju beskonačno mnogo dubina, svjetova, dimenzija i da su ovdje samo zato da budu ovdje. Prava je lutrija kada od toliko istih, dođe netko drugačiji.

Ne slušam razum. Gotovo nikad. Znam da bi u nekim trenucima bilo najpametnije zbilja koristiti glavu i reagirati na neke osobe, događaje, situacije, dane, vikende, trenutke, onako lijepo i razumno kako glava nalaže. Ako nekome to pruža potreban mir, dapače. Svi su drugačiji. Cijenim raznolikosti. O, kako cijenim. Obožavam raznolikost, nešto drugačije, novo, iznenađenja. Možda je do toga što nisam trenirala korištenje razuma. Ilivam glave. Ali da mi je nešto žao, pa nije baš. Uvijek koristim srce. Uvijek. Nema tog razuma koji mi može pružati mirniju glavu kao što to radi srce. Jer kada su moji osjećaji umireni, umirena je glava. Zanimljivo je kako apsolutno nikada nisam pogriješila kada sam birala prema osjećajima. Nikad. Pa i ako su se neke odluke kasnije pokazale pogrešnima, znam da sam ih u tom prvotnom trenu birala srcem. Znam da je taj prvotni tren bio točno u skladu s onim što sam osjećala.

Ne volim žaljenja ili još gore, ono jedno jedino prokleto pitanje koje stvara nesanicu gore od noćnih mora i čudovišta ispod kreveta. Svi znamo to pitanje. Što bi bilo da sam… Ne, ne. Ne želim takav život, ne želim te nesanice, radije se borim s čudovištima ispod kreveta jer su oni barem stvarni. To pitanje koje izaziva sanjarenje, vizije, scenarije u glavi, je samo besmislica koja stvara nerealne slike. Nestvarne slike. Nešto što je moglo biti da sam bila dovoljno hrabra. Što me spriječilo? Strah? Zar možda on ima neku kontrolu nada mnom? Nema. Naravno da nema, kakvo je to uopće glupo pitanje? Ja vladam sama sobom. Nitko drugi. Samo ja. I ja ne želim živjeti s lažnim scenarijima stvorenim u glavi. I znam da sam sigurna od toga jer se vodim točno onim što osjećam u svakom postojećem trenutku. Možda nekada nije najpametnije biti u potpunosti i stalno obuzet osjećajima? Ne znam. Vjerujem da postoji neka teorija vezana za to, a zasigurno postoji i savršeno znanstveno objašnjenje koje odlično odgovara. Meni odgovara voditi se time što osjećam. Voditi se time što želim. Jer kada mi je srce na mjestu, na mjestu je i glava. I razum. I sve ima smisla.

Time se vodim i što se tiče ljudi. Vodim se osjećajima. I znam kada mi netko odgovara, kada ne. Ne želim se zadovoljiti ničim manje od toga da svakim danom otkrivam nove dimenzije nekoga. Nečega. Fućkaš razum. Fućkaš jednoličnost, jednodimenzionalnost. Fućkaš tvornice ljudi koje po već milijun i prvi put koriste jedno te isti kalup. Ne da mi se. Ne znam kako se njima da i kako imaju volje za to, ali meni se ne da. Volim svoj krug ljudi. Volim otkrivanje dimenzija. Volim različitosti koje me zadive svaki dan. I znam da nije problem u meni. I znam da zapravo uopće ne postoji problem. Jednostavno je došlo do toga da sam izbirljiva. I nikada mi nije bilo zabavnije.