MLADI BENDOVI NA SCENI Portman: Da sviramo glazbu za mase, osjećali bi se kao klauni

Sve je počelo još prije par godina u Našicama. Mladići sa voljom i strašću prema rock glazbi osnovali su bend koji je prošao sito i rešeto tokom godina. No, s vremenom i sa instrumentima te ponekad čašicom, od ugljena su postali slavonski dijamant. Da stvar bude bolja, sada ne samo u Slavoniji, već i u Europi, a postoji mogućnost i za svijet. Upoznajte Portman, bend koji čini trojac izuzetno jedinstvenih glazbenika.

Tko su članovi benda, odakle ste i čime se bavite ?

Davor Kavicki pri gitari, Slaven Jedvaj na bas gitari i Ivan Kukuljević kao bubnjar, a ne glazbenik. Inače smo iz Našica. Trenutno se bavimo kontemplacijom i meditiranjem na planinskim obroncima Papuka, daleko od ljudi baš kao u istoimenom filmu, ono kada su dvojica veoma različitih muškaraca koje je spojio svijet u previranju prisiljeni pobjeći preko planinskog lanca Atlas. Usred hladne zime povučeni učitelj Daru mora pratiti Mohameda, seljaka optuženog za ubojstvo. Zajedno se bore da steknu svoju slobodu. Upravo tako.

Kako ste se okupili ?

Davor i bivši gitarista su počeli sa nekim jammanjem, pa je kroz prvih par godina kroz bend procirkuliralo poprilično ljudi, previše za nabrajati. Bilo nas je četvero, pa šestero da bi se na kraju postava iskristalizirala u trojac. Posljednji u bend je došao mladi Slaven, čvrsti brujač koji probija kao Jarni nekoć po boku. Ima tetovaže, sluša rap i može nas pratiti na šanku što smo prepoznali kao krucijalni ljudski kvalitet.

Kako je bilo stvarati glazbu u Slavoniji i kakva je bila tamošnja potpora ?

Sjajno! Kako smo godinama imali probe u prostorijama udruge mladih KLAN čiji smo članovi, lokalna zajednica se potrudila da nam osiguraju predivno mjesto i to u samom središtu grada, uređeno, čisto, ugodno i prozračno, odlični uvjeti za rad baš kao i svaka druga udruga u gradu. Ovakvu sreću nismo imali samo mi nego i mnoštvo ostalih našičkih alternativnih bendova. Što se tiče publike, nje nikada nije nedostajalo.

Koji točno žanr svirate ?

Instrumentalni rock.

Zašto baš instrumental ?

Izazovno je i zanimljivo. Na taj se način lakše izražavamo i prije svega te ono što je najvažnije, zabavno je. U prošlosti smo imali čak neke pokušaje sa vokalima ali nije išlo. Imamo visoke standarde za vokal. Ovako se osjećamo slobodnijima ne stavljati glazbu u neke sigurne okvire, kao strofa/refren pa vokal na to sve, više se ne bi zadovoljili sa time. Probuditi emocije u čovjeku putem same glazbe daje dodatni poticaj i smisao svemu. Srećom, glazba nam nije posao, nego puno više od toga, tako da imamo svu slobodu raditi što želimo i kako želimo i pri tome uživamo stvarajući bez opterećenja hoće li to “proći” ili ne, hoće li to uopće neko ubaciti u kasetofon ili ne. Svejedno nam je. Samo umjetnost, nikakav posao ili obveza.

Kakav je odaziv publike na takav bend ?

Mi smo zadovoljni. Ipak postoji baza poklonika takve glazbe, a na posjećenost, pogotovo u većim gradovima ne možemo se žaliti. Svjesni smo činjenice da izostanak vokala ne privlači puno ljudi, no ne zamaramo se time. Do onih koji trebaju čuti naš album će to već doći, a oni koji tako nešto ne slušaju ionako to ne bi razumjeli. Ako bismo svirali glazbu koju ljudi očekuju od nas, ili za koju smo sigurni da će privući mase, osjećali bi se kao klauni u koje ubaciš kovanicu i oni izvode za tebe svoju točku.

Na glazbu gledamo kao na pokretač emocionalnog univerzuma, kao medij koji meditativno utječe na stanje čovjeka, nemamo vremena zamarati se trivijalnostima, kao npr. koliko će to ljudi slušati, kako će se svidjeti nekome, da li imamo hit i koliko ćemo zaraditi. Iako nam to nije posao, ipak živimo od glazbe. Bitno je da glazba hrani duh. Ostalo je nevažno. Treba živjeti.

Što ste sve snimili i koji su vam planovi za buduća snimanja ?

Trenutnu diskografiju čini Demo (2006.), debi izdanje Pereskesije (2009.), i drugi te posljednji album The Man Who Carries A Light (2013.). Osim toga, snimili smo i dvije himne za Ferragosto Jam Festival, Kukavica (2012.) i Vanilija (2015.). Ne planiramo snimati ništa novo za sada.

Kakvi su dojmovi s Europske turneje ?

Europa je krasna u jesen. Ono kad magla luta u prostranim dolinama, a na brežuljcima strši crnogorica. Sviđa nam se.

Gdje je bilo najbolje svirati van države i unutar Hrvatske ?

Van države je bilo najbolje u Pragu, Berlinu, Slovenija nam je uvijek super… Što se tiče Hrvatske teško je izdvojiti. Najbolje nam je na tulumu na Markovoj vikendici, ima finog vina, malo se pojede. Taman. Upravo onako kako smo zamišljali rock and roll život dok smo bili mali.

Kakvi su dojmovi strane publike ?

Pozitivni. Dobili smo poziv da sviramo u Izraelu i u državi Portland u SAD – u. Iako se više nadamo pozivu na nečiju vikendicu.

Koji su vam trenutci na koncertima ostali najupečatljiviji ?

Evo recimo negdje prije u Pragu, svirali smo u skvotu, bez bine, poveća prostorija puna ljudi koji su tik do nas, odlična atmosfera. Preferiramo baš takve koncerte. Jedna od svirki koje bi izdvojili.

Surađujete li sa nekim drugim bendovima ?

Trenutno ne, osim što smo dogovorili odsvirati dva koncerta sa Hesperian Death Horse.

Koji su planovi za budućnost ?

Odsvirati još pokoji koncert, Split i Novi Sad. Uglavnom nema većih planova. Samo stihija.