MIRO GAVRAN: Kazalište je neuništivo i vječno!

U proteklih dvadesetak godina Miro Gavran je najizvođeniji hrvatski dramatičar u zemlji i inozemstvu. Djela su mu prevedena na 35 jezika, a njegove su knjige imale preko 150 izdanja u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, a među njima je i nagrada ‘Central European Time’ koja se dodjeljuje najboljim srednjoeuropskim piscima za cjelokupan opus te nagrada ‘Europski Krug’ za afirmaciju europskih vrijednosti u svojim tekstovima. Njegove kazališne premijere diljem svijeta vidjelo je više od tri milijuna ljudi. Već kao šesnaestogodišnjak maštao je o tome kako ispripovijedati priče koje su mu bile u svijesti, a danas za Pressedan govori o sebi, uspješnoj karijeri, književnosti i kazalištu.

Pressedan: Debitirali ste 1983. godine s dramom Kreontova Antigona u Dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu. Drama je do danas prevedena na devet jezika i izvedena u 14 kazališta širom svijeta. Što vas je potaknulo da kao 22-godišnjak progovorite o političkoj manipulaciji?

Imao sam potrebu već kao mladi pisac progovoriti o mehanizmima političke manipulacije za koju sam osjećao da je velika i suptilna. Uz to tema Antigone sa sobom nosi i temu slobode, koja se u svijetu brojnih manipulacija teško ostvaruje. U kazalištu je bez obzira na temu ipak najvažnije da pisac izgradi uvjerljive dramske likove i ispriča publici zanimljivu priču na zanimljiv način.

Pressedan: Tri godine kasnije pojavljujete se s dramom Noć bogova. U drami se govori o prijateljstvu između kralja i podanika i postoji li ono uopće. Što vas je inspiriralo da u svoju dramu ubacite povijesne osobe poput Moliera i francuskog kralja Louisa XIV?

Ta drama je poput moje prve drame u jednoj razini tematizirala politiku, a u drugoj razini prijateljstvo. Nemogućnost prijateljstva i iskrenog odnosa najvećeg francuskog  pisca onog vremena i mladog kralja, meni je bila tada dobar povod da progovorim o nekim našim suvremenim tjeskobama i dilemama.

Pressedan: Napisali ste 40 kazališnih tekstova koji su premijerno izvedeni širom svijeta i devet romana. Kako se nosite s rastresenošću današnjeg načina života? Koliko se je zapravo teško koncentrirati i pisati i što vas pokreće?

Držim se jednog jednostavnog pravila: nikada ne idem u pisanje novog teksta ako nemam veliku želju napisati ga i ako mi nije jasno kako će moja priča biti ispričana. Nikada nisam imao problema s koncentracijom i mogu reći da mi je samo pisanje najlakši dio moga života.U pisanju istinski uživam, u suprotnom ne bih se bavio tim poslom.

Pressedan: U svom radu često progovarate o muško-ženskim odnosima. Stvorili ste i velik broj junakinja. Zašto žene imaju glavnu ulogu u većini vaših djela?

Muško-ženski odnosi su moja najčešća tema, a rekao bih i da je to tema koja se tiče gotovo svakog čovjeka. Istina je da sam stvorio veliki broj junakonja o čemu svjedoče moje drame: Ljubavi Georgea Washingtona, Sve o ženama, Tajna Grete Garbo, Hotel Babilon, Sladoled  ili romani: Judita i Klara. Razlog zašto s radošću posežem za ženskim likovima je u tome što uz njih lakše vežem emotivnost, a ja kao autor inzistiram na emotivnosti. Uz to – o muškarcima je toliko toga već napisano da mi se čini da su žene neusporedivo zanimljivije kao književni likovi. Čak i danas na početku dvadeset i prvog stoljeća pred ženom koja se želi ostvariti na svim planovima od poslovnog do obiteljskog, društvenog, emotivnog nalazi se daleko više prepreka nego pred muškarcima, a junak pred kojim je više prepreka zanimljiviji je za literaturu i kazalište. Mišljenja sam da ovaj svijet može postati dobro mjesto za život samo ako u njemu budu sretni i žene i muškarci, stoga trebamo činiti sve na uzajamnom razumijevanju, a umjetnost tu može doista puno doprinjeti.

Pressedan: Progovarate o temama na jednostavan način, žene imaju glavnu ulogu u većini Vaših djela, donijeli ste određeni oprimizam u hrvatsko kazalište. Ljudi su prepoznali nešto novo i drugačije. Smatrate li sebe modernim autorom?

Ja sam spoj modernog i tradicionalnog autora. Kod mene je tradicionalan odnos prema fabuli na kojoj uvijek inzistiram i odnos prema likovima koje psihološki motiviram, dok se moja modernost očituje u kratkim živim rečenicama, a ponekad i u kompoziciji djela koje se ponekad poigrava s tom klasičnom pričom.

Pressedan: Mnogi vas smatraju najplodnijim i najuspješnijim živućim piscem u Hrvatskoj. Dobitnik ste brojnih nagrada i priznanja za vaš rad i doprinos književnosti i kazališnoj umjetnosti. Jeste li u svojim počecima, kao šesnaestogodišnjak, mogli zamisliti da ćete ostaviti ovako velik trag u svijetu?

Kao šesnaestogodišnjak sam samo maštao o tome kako ispripovijedati priče koje su mi bile u svijesti. Nisam mogao ni sanjati da će jednoga dana moje drame igrati po cijelom svijetu i knjige se tiskati na različitim jezicima. Prošlu godinu sam imao čak sedamnaest premijera od Indije do Poljske, Češke, Litve, Latvije, Amerike. Roman Kafkin prijatelj mi je objavljen na nizozemskom u Amsterdamu i na češkom u Pragu. Zadnje priznanje iz svijeta stiglo mi je 22. travnja. Naime Ruska akademija književnosti iz Moskve koju je osnovala carica Katarina Velika  proglasila me je svojim redovitim članom. To me priznanje obradovalo jer u Moskvi imam trenutno tri žive predstave u tri kazališta, a sveukupno u Rusiji čak osam živih predstava. Na ruskom su objavili i moj roman Judita.

Pressedan: Mnogi ne znaju da ste jedan od rijetkih autora kojima je posvećen festivan izvan zemlje rođenja. Gavranfest je festival koji od 2003. djeluje u Slovačkoj, a od 2013. i u Poljskoj. Na njemu se igraju isključivo predstave nastale prema vašim tekstovima. Koliko znači takvo priznanje?

To je iznimno prizanje, a meni kao kazališnom piscu odlična prigoda da na tom festivalu upoznam glumce i redatelje koji su radli na mojim tekstovima.

Pressedan: Vaša nova komedija Sladoled prepuna je stereotipnih situacija u kojima se svatko od nas našao barem jednom. Smatrate li da je uspješnost vaših predstava koja je internacionalna, upravo u tome što se publika različitih profila i kultura poistovjećuje s likovima?

Sladoled je neobična komedija u kojoj pričam  priču o majci i kćeri koje promatram kroz 57 godina u osam dramatičnih scena. U predstavi igraju Ana Vilenica i moja supruga Mladena i na našu radost tu je predstavu i publika i kritika sjajno prihvatila tako da smo u protekla tri mjeseca izveli čak 25 repriza i dogovorili dvadesetak izvedbi preko ljeta. Doista mislim da ako se publika ne poistovjeti s likovima i dramskom pričom predstava ne može postati uspješnica. Kao publika smo najsretniji kad u kazališnim likovima i kazališnoj priči prepoznamo dijelove svog životnog iskustva.

Pressedan: U predstavi “Najluđa predstava na svijetu” vaša supruga Mladena odglumila je čak dvanaest različitih uloga i izazvala oduševljenje kod gledatelja. Kako surađujete na sceni?

Mladena je još i u mojim dramama Ljubavi Georgea Washingtona i Sve o ženama te u komedijama Hotel Babilon, Papučari, Zabranjeno smijanje ostvarila sjajne uloge za koje je dobila i brojne nagrade. Ona je moj prvi čitatelj i doista uživamo u uzajamnoj suradnji. Nama se na najljepši mogući način isprepleliće emotivni, obiteljski i poslovni život.

Pressedan: Vaše su knjige imale preko 150 izdanja u zemlji i inozemstvu. Kako ste pronašli put do tolikog broja inozemnih čitatelja?

Univerzalne priče su svugdje univerzalne. Društveni i povijesni kontekst se mogu razlikovati i to se odražava na književnom tekstu, ali svim književnostima je zajedničko da na sugestivan način pokušavaju posvjedočiti o međuljudskim odnosima.

Pressedan: Svjedoci smo vremena u kojem ljudi imaju mogućnost gledanja filmova na svojim računalima. Kazališne predstave gledaju se uživo. Dolaze li još ljudi u kazalište i kakva mu je budućnost u Hrvatskoj?

Kazalište je neuništivo i vječno, bez obzira na sve tehnološke novotarije. Svjedoci smo da se iz desetljeća u desetljeće gradi sve veći broj kazališta diljem svijeta. I u Hrvatskoj imamo široku ponudu različitih estetskih i žanrovskih predstava, tako da svaki gledatelj može pronaći ponešto za sebe. Teatar GAVRAN godišnje izvede jednu premijeru i oko osamdeset repriza od kojih je devedeset posto popunjenih do zadnjeg mjesta pa iz tog osobnog iskustva usudim se ustvrditi da ne postoji kriza publike kod nas.

Pressedan: U studenom 2012. godine održali ste književnu večer u knjižnici i čitaonici „Fran Galović“ u Koprivnici. Možemo li vas ponovno očekivati?

Koprivnica mi je iznimno drag grad. Gotovo redovito i Teatar GAVRAN gostuje u Koprivnici, tako da sam uvjeren da će se moja suradnja s vašim gradom nastaviti i u budućnosti.