Miljenko Jergović: “Dobre, velike knjige nisu sredstva za mučenje, niti je čitanje nastavak školskoga drila drugim sredstvima”

Jedan od najdražih i najčitanijih pisaca na našim prostorima odgovorio je na pitanja o svojim danima za vrijeme korone, o kulturi u Hrvatskoj i pisanju. Miljenkov opus raste kroz godine, a svoje kratke priče redovito objavljuje na svojoj službenoj stranici www.jergovic.com.

Je li koronavirus utjecao na Vaše raspoloženje i pisanje?

Jest, i na jedno i na drugo. Za pisanje sam imao više vremena, razloga i koncentracije, kao što to uvijek biva u dramatičnim društvenim prilikama. Tako je u mom slučaju bilo i početkom opsade Sarajeva, u kojem sam u to vrijeme živio. A što se raspoloženja tiče, to je malo kompliciranije. Nisam se uplašio virusa, ni toga hoću li se zaraziti, ali sam se uplašio atmosfere, neke vrste kolektivnog ludila i odustajanja od demokracije i slobode. Svi smo u vrijeme epidemije živjeli kao pacijenti koji su protiv svoje volje zatvoreni na klinici. To mi se baš nije svidjelo.

Jeste li se tijekom mjeseci, kada nismo previše izlazili van, pronašli u nekom novom hobiju i kako su tekli Vaši dani?

Ne, nisam našao ni novi hobi, ni novu zanimaciju. Osim što sam sadio ruže. To recimo nisam ranije radio. Imao sam više vremena za čitanje i pisanje. A i vrijeme je nekako sporije prolazilo. U tom smislu, izolacije je bila vrlo plodan i koristan period. Razmišljam o tome kako bi se i u normalnim okolnostima mogao usporavati protok vremena.

U tekstu Novo normalno je vazda abnormalno kritizirate između ostalog, i odluku da se misni obredi smiju odvijati, a kulturna događanja ne. Mislite li da Vas mogu shvatiti i oni kojima kultura ne nedostaje?

Kultura je vrlo širok i obuhvatan pojam. Nekim ljudima, možda, ne nedostaje visoka kultura, ali im nedostaju, recimo, klubovi sa cajkama, ili provodi na Zrću, ili pijančevanje u kvartovskom bircu, uz pikado i muziku s radija. Sve to, i još mnogo drugog, je kultura. U jednom trenutku, koji je potrajao i nekoliko tjedana, u Hrvatskoj su crkveni obredi bili jedina dopuštena kultura. Navodno prema odluci Nacionalnog stožera. E, to je, recimo, nedopustivo i nezabilježeno u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji. Jer kada neki religijski sadržaj postaje jedini dopušteni oblik javnog ceremonijala u državi, u toj se državi gasi civilizacija, i nastaje potpuni mrak. Pritom, da se razumijemo, nije problem u monopolu misnih obreda i monopolu Crkve nad duhovnom i kulturnom sferom, nego je problem u monopolu općenito. Isto bih mislio da je bilo zabranjeno sve drugo, a da su bila dopuštena samo kazališta. Ili da je dopušten bio samo pikado u kvartovskom bircu. Premda bi to, ipak, bio manji problem, budući da bi lakše bilo podnijeti to da su vladajuća politika i državni organi sljubljeni s pikadom, nego to što su sljubljeni sa Crkvom.

Može li se kultura u Hrvatskoj još uvijek spasiti?

Ne znam što bi taj spas trebao značiti. Ali jedno je sigurno: kad nestane kulture u Hrvatskoj, a to znači novina, novoobjavljenih knjiga na hrvatskom jeziku, žive književnosti, kazališta, nestat će i Hrvatske. Ali ovaj put neće je nestati tako da se ponovo pojavi za petsto ili sedamsto godina, nego će je nestati tako da je više nikada ne bude. Kultura je, pored svega drugog, sjećanje zajednice, jedina njezina memorija. Kad nestane sjećanja, tad nestaje i zajednice. Jedan narod može opstajati bez države, ministarstva obrane, borbenih aviona, nogometnih natjecanja, pa čak i bez političke svijesti, i bez svijesti o sebi samome, ali nema, niti je ikada bilo, naroda bez kulture, bez jezika i bez književnosti, pisane ili usmene.

Kada smo kod spašavanja, HND upozorava o propadanju novinarstva i nebrizi države o medijima i njihovoj zaštiti. Vidite li mogućnost da se povrate neke vrijednosti u novinarstvo?

Njemačka ima osamdeset i dva milijuna stanovnika, i državu koja sufinancira javne medije, uključujući i velike privatne novine. U novine ulažu ugromne novce, jer im je važno da ostanu ozbiljne i odgovorne, da se ne tabloidizirati i ne idiotiziraju. Dakle, u Njemačkoj, koja je od Hrvatske neusporedivo naprednija, kulturnija, u svakom pogledu veća zemlja, nikome na um ne pada da novine prepusti tržištu. Eto, to bi bio odgovor na vaše pitanje. U Hrvatskoj se političke vlasti trude da unište novine, da unište medije, da unište slobodno novinarstvo. I da ne bude nesporazuma: oko toga se trude svi koji u Hrvatskoj dođu na vlast, i lijevi, i desni. A građani nikako da shvate da mediji nisu političko, nego su javno i kulturno pitanje, i da je javni interes za dobrim medijima isti kao i javni interes za dobrim i efikasnim vodovodom i kanalizacijom. Problem je što su ljudi toliko bukvalni i tako doslovni da im smeta kad govna iz kanalizacije prokuljaju na cestu i kad im to stvarno smrdi, a ne osjećaju isti takav, ili mnogo gori, ali simbolični smrad raspada javnih institucija u republici. Recimo, raspada i uništenja medija.

Pratite li neprofitne medije? Smatrate li da zaslužuju veću financijsku potporu od Ministarstva kulture?

Neprofitni mediji su u Hrvatskoj gotovo sasvim uništeni, premda im nikad u pravom smislu nije ni bilo omogućeno da postoje, osim u nekom kratkom razdoblju u kojem je djelovao Institut otvoreno društvo. U tom smislu Hrvatska je neusporedivo zaostalija ne samo od zemalja Europske Unije, nego i od svoga jugoistočnog susjedstva. Žalosno je što je tako, ali jest tako.

Napisali ste tekst o Božidaru Alejbegoviću za kojega kažete da je bio posljednji književni kritičar u Hrvatskoj? Koje su kvalitete jednog kritičara?

To je preširoko pitanje. Postoji akademska i postoji novinska književna kritika. Božidar Alajbegović bio je novinski književni kritičar. Bio je prilježan i čestit čitatelj. A to je najvažnije. Živio je za književnost i u književnosti. Bio je primjer čovjeka koji se sav daje u ono što radi i koji svoj posao pretvara u svojevrsnu duhovnu misiju. Volim takve ljude, misionare. Na kraju uvijek završe s porazom, ali njihov je cijeli svijet. Ne volim predodređene pobjednike. Pobjednici su obično hulje, koje pobjeđuju u namještenim životnim utakmicama.

Možete li dati komentar o takozvanim „knjiškim blogerima“? Poznato je da su reklama za knjižare i da upute čitatelje na nešto što niti sami nisu pročitali.

To je tako kod nas, ali tako ne mora biti. Blog je savršena platforma za književnost i za pisanje o književnosti. Neke od najvažnijih tekstova o prijevodima mojih knjiga napisali su kritičari i pisci sa blogova, u Italiji, Njemačkoj, Poljskoj, Ukrajini… Kad vidite kakva je tamo scena i s kakvom se ozbiljnošću ljudi bave knjigama i književnošću na svojim blogovima, malo vam se promijeni mišljenje o svemu tome.

Kojih 5 knjiga biste preporučili mladima?

Ne bih preporučivao, nema od toga koristi. Ili bih ovako rekao: ljudi, čitajte Knausgaarda, čitajte Karakaša i Kristijana Novaka, čitajte poeziju, Tina Ujevića, Moniku Herceg, Gorana Čolakhodžića, Borisa Marunu, čitajte Krležin “Moj obračun s njima” i Kišov “Čas anatomije”…Osim što vam glava neće odzvanjati kao prazan lonac, u tim je piscima i njihovim knjigama glavna zabava. Dobre, velike knjige nisu sredstva za mučenje, niti je čitanje nastavak školskoga drila drugim sredstvima. Nemojte čitati ako očekujete da ćete od čitanja biti obrazovaniji i pametniji.

Možemo li očekivati u skorije vrijeme Vaš novi roman ili drugu vrstu djela?

Da, nadam se, vjerojatno na jesen, novi roman. Pisac sam, i to onda znači da pišem kad god ne čitam. Premda uglavnom u isto vrijeme i pišem i čitam. Zašto to radim? Ponekad me i to pitaju. I onda nemam odgovora. Postoje pitanja na koja čovjek naprosto nema odgovora. Nego samo slegne ramenima. Kao da vas sad pitaju zašto živite. Zbilja, razmislite malo, zašto živite? Zar ne bi bilo manje sekiracije, patnje i gnjavaže, i zar vam, na kraju krajeva, ne bi bilo jeftinije da ne živite? E, tako vam je to i s pisanjem.

Naslovna fotografija preuzeta je s Facebook stranice Miljenka Jergovića. Autor fotografije: AB