Mikrodržave – za one kojima je dosta „ozbiljnih“ država

Novoosnovana država Liberland već tjednima zabavlja regiju. Bez obzira na trud njezina osnivača, češkog političara Vita Jedličke, teško je ozbiljno shvatiti državu koja obuhvaća nenaseljeni komadić zemlje na koji se ne obaziru ni Hrvatska ni Srbija. No ekscentrični Čeh nije prvi koji se sjetio osnovati vlastitu državu niti je njegov pokušaj najbizarniji.

Najzanimljiviji takav slučaj je Principat Sealand, međunarodno nepriznata mikrodržava u Sjevernom moru, koja se nalazi oko 12 kilometara od obale Engleske. Nastala je na pomorskoj platformi koja je 1942. godine sagrađena kao poligon za protuavionske topove koji su branili ušće Temze od njemačkih bombardera. Napuštena je nedugo nakon završetka Drugoga svjetskog rata, a tijekom 60-ih godina naselili su je radiopirati.

Na platformu se 1967. godine iskrcao Paddy Roy Bates, bivši major britanske vojske, želeći i sam pokrenuti piratski radio. Nakon što je izbacio prethodne stanare, Bates je shvatio da mu odgovara slobodan život daleko od oka i ruke britanskog zakona, pa je platformu proglasio neovisnom državom koju je nazvao Sealand, a sebe je ustoličio kao vladajućeg princa.

Uskoro se sukobio s britanskim vlastima i završio pred sudom, gdje je izborio neočekivanu pobjedu: budući da je platforma smještena 3 nautičke milje izvan britanskih teritorijalnih voda, sudac je odlučio da nije nadležan baviti se Batesovim nepodopštinama.

Shvativši to kao de facto priznanje neovisnosti Sealanda, Bates je nastavio ignorirati nezadovoljstvo Britanije i smjesta predstavio ustav, nacionalnu zastavu, himnu, valutu i putovnicu svoje države te stao apsolutistički vladati nad grupom doseljenih rođaka i prijatelja.

Njegova vladavina nije protekla bez novih izazova. 1978. godine je na Sealandu pokušan vojni udar. Alexander Achenbach, vlasnik jedne od novoizdanih putovnica i samoproglašeni premijer Sealanda, unajmio je grupu njemačkih i nizozemskih plaćenika koji su izveli desant na platformu. Bates i njegov sin Michael uspjeli su odbiti napad zahvaljujući arsenalu oružja koji su pohranili baš za takav slučaj, a u borbi su zarobili samog Achenbacha.

Budući da je nesuđeni uzurpator bio njemački državljanin, nekoliko europskih država zatražilo je da ga Britanija oslobodi, no uslijedilo je novo iznenađenje: britanska vlada pozvala se na prethodnu odluku suda po kojoj Sealand nije u njihovoj nadležnosti i oprala ruke od čitave stvari.

Na kraju je u oslobađanju Achenbacha, koji je Bates u međuvremenu optužio za veleizdaju, moralo posredovati njemačko veleposlanstvo u Londonu. Pregovori su trajali nekoliko tjedana, a kad je napokon oslobodio Achenbacha, Bates je utvrdio da je posjet njemačkih diplomata njegovoj platformi jednak priznanju neovisnosti Sealanda i od strane Njemačke!

Achenbach je po povratku u Njemačku osnovao vladu u egzilu, što Batesa nije spriječilo u tome da do kraja života uživa u prinčevskoj tituli. Titulu je naslijedio njegov sin Michael koji i dalje vlada Sealandom unatoč tome što su interes za kupnju platforme pokazali velika španjolska tvrtka za razvoj nekretnina i The Pirate Bay, najveći svjetski BitTorrent tracker.

Država slična Sealandu je sredinom prošlog stoljeća niknula znatno bliže nama. Giorgio Rosa bio je talijanski inženjer koji je 1967. godine sagradio platformu u Jadranskom moru, 11 kilometara od talijanskoga obalnog grada Riminia. U 400 kvadratnih metara stambenog prostora Rosa je otvorio restoran, bar, noćni klub, suvenirnicu i poštanski ured.

Nezavisnu je državu proglasio 28. lipnja 1968. godine, i to pod imenom Insulo de la Rozoj, što na esperantu znači Ružin otok. Nova je država počela izdavati poštanske marke, a pričalo se i o pokretanju vlastite valute.

Italija se nije pokazala miroljubivim susjedom poput Velike Britanije. Tome je vjerojatno doprinijela sumnja u to da je osnivanje Ružinog otoka smicalica kojom je Rosa želio izbjeći plaćanje poreza na zaradu ostvarenu turizmom.

Ujutro 29. lipnja 1968. platformu su, po nalogu financijske policije, okružili brodovi talijanske obalne straže. Rosi i njegovim suradnicima zabranjen je pristup, a novonastala država minirana je i dignuta u zrak.

Vlada Ružinog otoka u egzilu uzalud je prosvjedovala protiv agresije pa se na kraju pomirila s gubitkom, tješeći se zaradom od još nekoliko poštanskih maraka koje su postale vrlo tražene među kolekcionarima.

Teško je povjerovati u to da se po pitanju toleriranja mikrodržava Izrael pokazao tolerantnijim od Italije, ali na izraelskoj sredozemnoj obali još uvijek postoji Akhzivland. Osnovao ga je Eli Avidi, hipi koji se 1971. uselio u kuću pokraj ruševina antičkog grada Achziva.

Kada je izraelska vlada 1970. poslala buldožer da mu sruši kuću, Avidi je protestno proglasio nezavisnost. Smjesta je osnovao hostel i muzej te počeo izdavati putovnice. Akhzivland je doživio naglu popularnost i počeo privlačiti pisce, umjetnike i različite otpadnike.

Avidi je doduše uhićen i izveden pred sud, ali ga je sudac oslobodio zato što u izraelskim zakonima ne postoji ništa što bi zabranjivalo „osnivanje države bez dopuštenja“. Štoviše, Avidi je u idućoj parnici izborio pravo na to da mu se zauzeto područje iznajmi na 99 godina, pa tako Akhzivland danas ima muzej, kamp i kuću za goste, a izraelsko ga Ministarstvo turizma navodi kao turističku atrakciju.

U susjednoj nam BiH uspješno egzistira Hajdučka republika Mijata Tomića koju je 2002. godine osnovao Vinko Vukoja, vlasnik motela Hajdučke vrleti.

Ogorčen nefunkcionalnom lokalnom birokracijom, Vukoja je osnovao vlastitu državicu usred parka prirode Blidinje u zapadnoj Hercegovini.

I ova mikrodržava ima ustav, himnu, pečat, novac i putovnicu. Valuta republike je kubura ili bilo koji novac stečen na pošten način ili ukraden od lopova i tajkuna. Himna je ganga koja se sastoji od svega dva stiha: „Sv. Ante platit ću ti misu / samo kaži koji naši nisu.“

Unatoč antibirokratskim korijenima, državna je birokracija poprilično nabujala, pa se sastoji od 80 ministarstava zaduženih za rješavanje svih mogućih problema. Tako postoje ministarstva za neženje, umjetne plavuše, provokacije, zaštitu od zlostavljanja žena, zabavu i razonodu, osmijeh, propale prijevoznike, nejasnoće i neriješene slučajeve.

U „Hajdučkoj republici“ zabranjeno je osnivanje političkih stranaka i svako bavljenje politikom „jer se time ugrožava pravni poredak i zdravlje ljudi“.

Teško je zamisliti da će ekscentrični Čeh postići sličan uspjeh sa svojim Liberlandom. Nije neka sreća biti stisnut između Hrvatske i Srbije, a sve i da preživi političke turbulencije, pitanje je kako će se nova država nositi s izazovima kao što su dunavske poplave ili najezde komaraca. Ako ste ipak optimistični po pitanju opstanka nove države, 1. svibnja se održava prvi Dan slobode u Liberlandu na kojem će se dodijeliti prvih stotinu počasnih državljanstava – pa izvolite.