Matea Maltarić: ja uživam u novinarstvu
Otvaram vrata redakcije Ludbreških novina. Smještena za svojim stolom, dočekuje me nasmiješeno lice kolegice Mateje Malatarić (Lukić). Uvijek spremna za razgovor, krasi je već izbrušeni novinarski instinkt kojim nepogrešivo prepoznaje dobru priču. Ona je jedna od prvih studenata našeg Sveučilišta. Danas radi u Ludbreškim novinama i Radio Ludbregu.
Studiranje na Sjeveru u njegovim počecima
Što te privuklo k novinarstvu? Završila si i PR, koliko su ta dva zanimanja slična, a gdje se razlikuju?
Novinarstvo zapravo nije bilo moj prvi izbor. Željela sam studirati logopediju, ali se neke stvari jednostavno nisu posložile. Ispalo je da je takav rasplet situacije za mene bio odlična stvar. Život nekad sam posloži kockice mada toga nismo svjesni odmah, već kad rezimiramo stvari s odmakom. Nakon preddiplomskog studija novinarstva u Koprivnica nastavila sam školovanje na diplomskom studiju u Varaždinu. Nekakav logičan odabir bio je smjer Odnosi s javnostima koji zapravo ima mnogo dodirnih točaka s novinarstvom, ali ima naravno i razlika.
Cilj različitih PR aktivnosti prije svega je stvaranje i održavanje ugleda organizacije, pojedinca ili klijenta kojeg zastupa te razvijanje dvosmjerne komunikacije s ciljanom javnošću.
Novinaru bi pak cilj trebao biti istinito, nepristrano, odnosno objektivno i svakako pravodobno obavijestiti javnost što mu neće uvijek uspjeti sluša li samo ono što PR-ovci govore. Zato novinar svaku informaciju treba provjeriti. Međutim, jedni bez drugih čini se da više ne mogu. Neprestano su u kontaktu.
Voliš li više raditi kao novinarka ili ti je rad kao PR stručnjakinje bliže?
Svaki posao ima svoje prednosti i mane, ali ja više uživam u novinarstvu.
Zašto si se odlučila studirati na Sjeveru?
Prvi razlog je bio praktične naravi, a to je blizina sveučilišta. Živim u mjestu 15 kilometara udaljenom od Koprivnice pa mi je blizina sveučilišnog centra odgovarala. Samim time nisam imala problema s traženjem stana jer mi nije ni trebao, a i troškovi studiranja su prema tome bili manji. Drugi razlog je bio taj što je sveučilište tek kretalo s radom, mi smo bili druga generacija studenata i jednostavno me zanimalo kako funkcionira malo i mlado sveučilište, jer tada je još bilo malo i mlado.
Koji su ti kolegiji bili najzanimljiviji i zašto?
Najzanimljiviji kolegiji bili su mi oni koji su uključivali praktični rad, odnosno u sklopu kojih smo istraživali i pisali reportaže, snimali reportaže, okušavali se u radijskim vodama. Kolegiji u kojima smo imali prilike biti novinari. To su bili primjerice Uvod u fotografiju i video, Uvod u radio i televiziju, Novinarska radionica, TV emisija i slično.
Po tvojoj procjeni koje su prednosti studiranja na Sjeveru?
Kao prvo istaknula bih stručne predavače koji su i sami zaposlenici u medijima pa studentima mogu predočiti stvarne zadatke i izazove s kojima se novinari suočavaju. A kao drugo navela bih da je od samog početka studiranja na Sjeveru naglasak na praktični rad i stjecanje iskustva.
Dali si se brzo zaposlila nakon fakulteta?
Bila sam na stručno osposobljavanju odmah nakon završetka preddiplomskog, a zaposlila se na neodređeno odmah nakon završetka diplomskog u istoj firmi.
Koliko ti je u radu pomoglo znanje stečeno kroz obrazovanje na Sjeveru?
Puno, naravno. Postoje fakulteti koji te za rad ‘pripremaju’ većinom kroz teoriju pa se iznenadiš kad se sretneš s praktičnim zadacima u stvarnom životu. Sveučilište Sjever nije jedno od takvih. Od prve godine studija naglasak je na praktičnom radu i stjecanju iskustva.
Kakva je perspektiva mladog novinara po završetku fakulteta?
Počeci su uvijek teški, a situacija u novinarstvu nije bajna. Međutim, tko ima volje i želje naći će i način bilo da se zaposli, bilo da krene u freelencere, bilo da osnuje nešto svoje. Treba biti uporan.
Na poslu u lokalnim medijima
Kako dugo radiš u struci?
U struci radim od završetka preddiplomskog studija, dakle 6 godina.
Pišeš za Ludbreške novine…kakve teme najčešće obrađuješ?
Ludbreške novine su lokalni medij pa su onda i teme vezane uz lokalnu zajednicu. Ima svega, od predstavljanja zanimljivih pojedinaca do kulture, izvještavanja o raznim događanjima kako sportskim tako i kulturno-umjetničkim, najave istih, reportaže i slično.
Koje su specifičnosti rada za lokalni medij?
Često puta se dogodi da upravo priče lokalnih novinara budu poticaj, podloga ili inspiracija za nacionalne medije. Lokalni mediji u Republici Hrvatskoj čine dio medijskog prostora koji se samo naizgled čini kao sfera koja nije uvelike bitna.
Koji novinarski žanr ti je najdraži, zašto baš taj?
Rekla bih da su to reportaže o ljudima, bilo da se radi o nekom neobičnom zanimanju ili hobiju kojim se bave, ili nekom njihovom životnom postignuću. To su situacije u kojima imaš priliku upoznati osobu i uvijek, ali uvijek naučiš nešto novo, doznaš neku novu životnu mudrost. To te obogati kao osobu.
Kakav je rad u redakciji?
Naša urednica je pristupačna i uvijek spremna na razgovor i razmjenu ideja. Na taj način funkcioniramo i kad su u pitanju neki drugi radni zadaci što mi je stvarno drago. Kod nas nema zapovjedačkog tona, sve ide kroz razgovor, dogovor i međusobno poštovanje. To je ono što ljudima ponekad fali. Samim time je i radna atmosfera opuštenija, otvoreniji smo jedni prema drugima što rezultira i kvalitetnijim radom.
Koji su, po tvom mišljenju nedostaci i što bi se dalo poboljšati u radu na lokalnom mediju?
Nerijetkog se suočavamo s ‘problemom’ direktnog preuzimanja tekstova, članaka, reportaža i informacija od strane većih medija bez potpisivanja lokalnih novinara od kojih su one zapravo potekle i koji su uložili svoj trud i vrijeme u njihovu pripremu. To vidim kao određenu manu. No, s druge strane, svima nama je zajednički cilj plasirati vijesti o lokalnoj zajednici na što višu razinu, stoga sebe kao autora ponekad moramo staviti u pozadinu, u drugi plan.
Radiš i na Radio Ludbregu, koje su posebnosti rada na radiju u odnosu na tiskani medij?
Radio je mediji koji živi u trenutku. Najbrži je medij kada je u pitanju prijenos pojedine informacije i to je njegova najveća prednost u odnosu na tiskane medije. Dinamika rada na radiju je potpuno drugačija od rada u tiskanom mediju. Moraš biti spreman reagirati u što kraćem vremenu.
Uređuješ li koju emisiju?
Zajedno s kolegom Robertom Kapešom vodim jutarnji program ‘Srijeda bez beda’ koji je poseban po tome što tijekom tih 4 i pol sata koliko smo u eteru ne pričamo ništa negativno. Konstantno smo sa svih strana bombardirani negativnim vijestima, prometnim nesrećama, lošim političkim odlukama, negativnim stavom. Zaključili smo da je vrijeme za pozitivu i samo pozitivu. Zbog toga na Radiju Ludbreg srijedom od 5:30 do 10 sati nema negativnih vijesti, nema policijskih izvještaja, nema negativnog stava i tona. Upravo su takve i teme kojima se bavimo, ležerne i zabavne.
Koji posao više voliš raditi, onaj u novinama ili onaj na radiju?
Nisam sigurna da ću ikad moći donijeti tu odluku. Svaki medij ima svoje zanimljivosti, ovisi što tebi kao osobi više odgovara. Meni trenutno odgovara i jedno i drugo.
Imaju li tiskani i radio kao medij, po tvom mišljenju budućnost u ovo doba interneta?
I novine i radio morat će se konstantno prilagođavat novim trendovima, ali mislim da njihova budućnost nije upitna, samo izazovnija.
Vele da će nas na našem poslu zamijeniti UI (umjetna inteligencija), što misliš o tome?
Mislim da pravu novinarsku istraživačku priču i kreativnost samog novinara umjetna inteligencija još uvijek ne može zamijeniti. Sustavi umjetne inteligencije koji se razvijaju ne mogu biti zamjena već samo dodatna pomoć novinarima. Barem za sad. Ali, tehnologija se razvija mahnitom brzinom stoga ne sumnjam da će se umjetna inteligencija na neki od načina integrirati u novinarstvo baš kao i u brojne druge profesije. Na koji će to način biti ostaje nam za vidjeti.
Fotografije: Domagoj Busija