Mašina igre virtualnoj publici ponudila predstavu u kojoj se svatko može pronaći: Imamo li dovoljno vremena za ljubav u ovome životu?

Vječna priča prisutna u svakom ljudskom biću koju se može pronaći i u najbližem, ali i najudaljenijem zakutku svijeta. Priča je to o ljubavi između dvije osobe. Toliko puta ispričana, toliko puta doživljena, a opet, svaka različita, a opet, svaka ista. Još jedna od navedenih je i priča „Zakopana čuda“.

Predstava je premijerno prikazana 29. travnja 2022. godine, ali ne na kazališnim daskama te uz odsustvo publike kakvu teatar poznaje. Naime, radi se o zanimljivoj te vrlo suvremenoj i modernoj formi koju je teatar „Mašina igre“ predstavio u obliku video projekta koji nudi spoj kazališta i filma te glazbe i poezije. U prva tri dana, 35-minutna predstava sakupila je tristo pregleda na službenom YouTube kanalu.

Dva para lica prikazuju vječnu borbu života. Prvi par predstavlja Ljubav koju utjelovljuje Jelena Miholjević te Vrijeme koje je bestjelesno prisutno. Predstava započinje in medias res tako da gledatelj sluša misli Ljubavi upućene Vremenu. Ona vodi polemike kroz svoje monologe. U jednoj od njih izgovara: „I nitko ne govori kakva je to moć biti slab. Biti slab na ovaj svijet. I osjećati ga sa svim njegovim ponorima.“, te nastavlja svoju misao ističući kako je pojedinac jak samo kada voli. Ljubav se obraća Vremenu tražeći odgovore, no Vrijeme, iako je uvijek ovdje, kao da ne mari, ne daje odgovore, već samo šuti. Osobna je percepcija ide li prebrzo ili pak krajnje sporo. Vremenu je svejedno, jer ono je ovdje – postoji.

Drugi par predstavlja Zauvijek djevojčicu koju glumi Judita Franković Brdar, a Zauvijek dječaka Pavle Vrkljan. Žena i muškarac oslikavaju ono što svatko od nas barem ponekad nosi u sebi, s čime se bori, prigrljuje ili pokušava promijeniti. I možda se upravo tu skrivaju zakopana čuda, što je i naziv ove predstave. Bojimo se izložiti. Ne otvaramo se drugima. Ne puštamo nikoga blizu, unutar svog visoko sagrađenog zida. Oprezni smo. No, mijenjamo se. Razmišljamo drugačije. Nismo više ista osoba kakva smo bili prije, a sve to zbog jedne osobe. Jedne osobe koja nam je ušla u život i preokrenula ga naopako. Tako i Zauvijek dječak spašava Zauvijek djevojčicu čime započinje njihov međusobni odnos koji nastaje u svom nestajanju, a opet oživljava svu puninu veze dvoje ljudi. Životna je to koreografija satkana od građenja i raspadanja odnosa, (ne)razumijevanja drugoga, uzajamnosti, voljenja i upotpunjavanja vremena.

Predstava „Zakopana čuda“, u adaptacija i režiji Darija Harjačeka, nastala je prema dramskome tekstu Monike Herceg koji je ocijenjen trećim najboljim na javnome „Natječaju za najbolji neobjavljeni dramski tekst na hrvatskom jeziku za mlade autore do 35 godina“ koji je HNK Mostar raspisao u suradnji sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Vizualnome uprizorenju prethodila je i istoimena audiodrama koja je u ožujku ove godine emitirana u HRT-ovoj Slušaonici Radio Ateljea. Ovo je drugi u nizu dramskih tekstova suvremene hrvatske pjesnikinje koji se strukturalno i tematski nadovezuje na prvijenac „Gdje se kupuju nježnosti“ iz 2020. godine.

Svojim crno-bijelim prikazom predstava daje toliko prostora za sve šarenilo koje gledateljeva mašta može proizvesti. No, kada se uplete glazba i tišina, možda baš i savršeno odgovara skala od bijele do crne. Pomalo depresivna i melankolična melodija, podloga je monologu kojeg Ljubav izgovara. Tišina pomalo jezivo ispunjava stan u kojem su jedini naglašeni zvukovi uzdisanja, paljenja cigareta žigicom te ispuhivanja dima koji i vizualno doprinosi težini scene. No, ukoliko poput mene pridajete veliku pozornost zvuku, utoliko će vas možda smetati pozadinski zvukovi poput kretnji kamermana ili to što se glumce na trenutke ne čuje dovoljno razgovijetno, za što je prema mojoj pretpostavci kriv odabir mikrofona prilikom snimanja. Ipak, ako imate standardne nosače zvuka, neke od ovih mojih primjedbi možda nećete niti zamijetiti.

Smatram kako je važno istaknuti dvije krajnosti koje u svojem suodnosu daju savršenu ravnotežu predstavi. Prema mom mišljenju, to je težina koju nosi dramaturški tekst. Svaka izgovorena rečenica pojedinog glumca iznosi misli koje su toliko duboke da se nad svakom zasebno možemo ponaosob zamisliti te nas mogu odvesti u neka dublja životna promišljanja. Kao oprečnu stranu vidim melankolične i spore, trome i blage pokrete koji su tek toliko dinamični u svojoj lakoći motorike da se besprijekorno nadopunjuju s jačinom i dubinom te snagom teksta.

U jednome stanu, u jednoj noći zbiva se život u svojoj punini kronologije. Muškarac i žena traže sebe. Traže sebe u onome drugome. Želja za ostvarenjem iznimno je žarka. Prisutno je vjerovanje kako nas je teško shvatiti. Povezujemo to s time da nas je teško voljeti. Ali, biti izgubljen i neshvaćen ne umanjuje veličinu našeg srca, ne umanjuje našu sposobnost za voljeti i biti voljenim. „Puno je predrasuda prema našim kratkim postojanjima. Vrijeme. Nebitni smo mu. Mislimo da su naše sekunde bitne u njegovim vječnostima.“ Tako govori Ljubav u predstavi. Mogu se samo složiti i prepustiti vas razmišljanju o vremenu i ljubavi, o našem postojanju. Znam sigurno da postajemo ono što mislimo, ono što govorimo. Trebali bismo kvalitetno iskoristiti svoje postojanje. Jer mi ćemo nestati, a vrijeme će uvijek biti tu.

Fotografije: Teatar Mašina igre, Youtube