Oni su bili sinovi i kćeri, braća i sestre, djeca i prijatelji.
Oni su bili baš kao i mi, studenti i sanjari koji su slijedili svoje ambicije u cilju boljeg života.
Od četvrtka, 2. travnja, oni su uspomena.
Zapamćeni su od obitelji, prijatelja i naroda Kenije kao nevine žrtve napada ljudske sramote.
Tog četvrtka svjetska akademska zajednica izgubila je 147 kolega, narod Kenije izgubio je 147 prilika za bolje sutra, a 147 obitelji izgubilo je svoje najbliže.
Danas, više nego ikad, akademska zajednica stoji zajedno. Izražava suosjećanje.
Bez dovoljno komunikacije različitost vodi nesporazumu, nesporazum sukobu, a sukob tragediji.
Po čemu se 147 kolega studenata razlikovalo? Po tome što su kršćani?
Vjerujemo da su rasa, religija, državljanstvo ili orijentacija nevažni kad spominjemo ljudska prava.
Ona su univerzalna, ali nažalost povrediva.
Kenijska tragedija podsjeća na to da je sigurnost koju mi uzimamo kao danu drugima luksuz.
Sjećanju na 147 mlada života nikada ne smije biti dopušteno da izblijedi.
Njihova žrtva zadužuje nas postaviti pitanja.
Zadužuje nas izgraditi svijet u kakvom želimo živjeti.
A u njemu, budite sigurni, 147 života ne pada pred terorom.