Malo ćemo da se kupamo, Crvena Jabuka

I eto nam travnja. Zapravo, u zadnje vrijeme sam malo izgubljena u vremenu i prostoru. Pogotovo u vremenu. Jer nisam očekivala da se sunčam u ovo vrijeme na terasi i da se bojim da ne pocrvenim, sve proklinjući moju lijenost da odem do Mullera, DM-a, nečega, da uzmem kremu za sunčanje. Kad se sjetim prošlog ljeta kako sam došla sva nadobudna u Bašku, a svi znate da tamo jednostavno nema šumarka koji stvaraju hladovinu, i to taman u doba kada sunce najviše peče. U 11. Do pola 5. Ili bolje rečeno, ono razdoblje kada svi savjetuju da se sklonimo negdje u hladovinu uz hladnu pivu, karte za poker ili koji strip Zagora ili Alan Forda (geek, znam). Naravno, dodajmo cijeloj toj situaciji i činjenicu da sam zaboravila kremu za sunčanje. Upravo gledam fotke od tog dana. I tješim se da izgledam crveno zbog crvenog suncobrana ispod kojeg sam našla osvježenje. Pa. Lažem samu sebe. I dobro znam da lažem samu sebe. Jer sljedeći dan sam na poslu u šoku stajala ispred ogledala i gledala crvene obraščiće. Ne onako slatko crveno ili zarumenjeno. Baš crveno. Potpuno. Da ne pričam o trbuhu i nogama. I da ne naglasim da mi je ostatak tijela iza bio bijel. Tih par dana nisam živjela u crno-bijelom svijetu, već žarko-crveno-prepečeno-bijelom. Da, ove godine kupujem na vrijeme litre i litre kreme. Po mogućnosti, neku od +50. I da, znam da je MOŽDA prerano (nikad nije prerano, ali ajde) za ovakve razgovore, ali bolje biti spreman na vrijeme. Sigurnost na prvom mjestu.

Ne potiče me samo sunce na razmišljanje o moru. I ljetu. I moru. Fun fact, još od kada sam bila klinka, imala sam u planu preseliti na otok na dalekom jugu. U ovim svojim trenutnim godinama, malo sam apgrejdala tu ideju. I dalje mi je u planu preseliti na otok na dalekom jugu. Ali sada imam u planu i farmu ovaca i polje maslina. Još jedan fun fact. Toliki sam zaljubljenik u more da sam još prije nekih 6 godina tražila studentski posao na koćarici. Da. Toliki sam zaljubljenik u more. Neki kažu fanatik. No, da ne otiđem u krivom smjeru, o razmišljanju o ljetu me potaknula rasprava na nedjeljnom ručku. Ima nas puno. I svi želimo na vrijeme osigurati određeno razdoblje na tom otoku na dalekom jugu. Ukratko, napravili smo tablicu koja prikazuje sedmi i osmi mjesec, napisali legendu, pravila o tome tko može uzeti koju boju flomastera i odredili krajnji rok upisivanja. Jedino pravilo je da nema preklapanja. Tj. osim ako se preklapanje ne odnosi na dočekivanje s večerom one runde ljudi koja dolazi nakon trenutne runde. Onda je dopušteno preklapanje. Ja sam žuta. Draga, ja i ti obalom ćemo se šetati. Na obali mi ti, draga, nježno govoriš. Malo ćemo da se kupamo, hoćemo, malo ćemo da se sunčamo. Ako je prerano, shvatit ću. Zbilja. Evo ti krema svoga dragog namaži, bilo bi bezveze da ga sunce isprži. Bilo bi blentavo da do noći izgori jer takav naveče ni za šta nije, ne.

Znate onaj osjećaj kada krene svirati neka pjesma koja vas naježi i da taj neki deja vu jer vas u potpunosti odvuče u neke fotke, scenarije, događaje, knjige, filmove koji vam se u tom trenu krenu provlačiti glavom? I osjetite u trbuhu ono uzbuđenje i adrenalin jer pjesma ima tu snagu da vam vrati neku odličnu uspomenu s nekom osobom koja vas je označila i krenete se blesavo smijati sami sebe jer ste se sjetili toga? To meni upravo sada radi ta pjesma. Mislim da ću ju slušati sljedećih par tjedana. I onda ću naći neku novu zbog koje ću se blesavo smijati i tako u nedogled. Glazba ima veliku snagu. Jako veliku. Tipa, uzmimo filmove. U hororima se nitko ne bi prestrašio da nema te ultra creepy glazbe u trenu iskakanja duha, ubojice, bakice. U ljubićima se nitko ne bi plakao da u trenu prekida, izjave ljubavi, svađe, ne svira ona tužnjikava glazba koja tuče ravno u srce i suze krenu same od sebe. Vrijeme bi sporo prolazilo dok se čeka bus pola sata da u ušima nisu slušalice koje tjeraju na tapkanje nogom u ritmu. Ja ne bi imala naslove kolumna. I sada se ne bi blesavo smijala. I nitko od nas se ne bi blesavo smijao na nešto što se dogodilo s onim Nekim. Da, taj Netko zaslužuje veliko početno slovo. Glazba ima nevjerojatnu snagu. Možemo reći i da ima veliku kontrolu nad našim emocijama, uspomenama i sjećanjima, trenutnim raspoloženjem, smijehom ili tugom. Možda nam pomaže da se bolje izrazimo? Reagiramo? Odlučujemo? Zamislite da netko sve to mjuta kao što možemo napraviti na filmovima. Koliko bi onda zapravo uživali u tim nekim situacijama i događajima? Osobama? Da. Sada ne znamo drugačije, nema više ušutkivanja zvuka i glazbe. Ali nebrojeno puno puta sam vidjela kako je netko negdje napisao da bi želio imati popratnu glazbu dok hoda kroz život. Možda ona nije toliko glasna, možda ju zapravo ni ne čujemo. Ali sada dok gledamo unatrag, zar nemaju sve etape našeg života neku glazbu koja ju je označila? O, da. Našla sam svoj soundtrack za trenutnu etapu. Draga, ja i ti, lavande, srdele i ostali, pjesmice naše klapice, ispred nas more, pod nama kamenice.