Mala detonacija za više velikih donacija

Šesti je tjedan otkako je uvedena karantena u Hrvatskoj, a isto je toliko sati trajao live-prijenos odvajanja vrha sjevernog tornja zagrebačke katedrale prošlog petka. Hoće li ova impresivna akcija pridati više pažnje „skelovitoj katedrali“ i razmotriti mogućnosti ubrzanja njene obnove, koja traje već trideset godina?

Jasno je kako su matematika i niz ostalih znanstvenih disciplina igrali ključnu ulogu u uklanjanju vrha sjevernog tornja katedrale u Zagrebu, čije je okružno područje bilo zabranjeno za kretanje zbog opasnosti od urušavanja izazvanog nedavnim potresima. Za katedralu se tako pobrinuo tim profesionalaca počevši od skelara, tesara, alpinista, ostalih stručnjaka pa sve do inženjera i Hrvatske vojske koji su zajednički uspješno odradili ovu dosad neviđenu operaciju. Međutim, jesu li oštećenja zbog potresa i taj medijski prostor dovoljan okidač da se zagrebačku katedralu, koja je krenula u obnovu još davne 1990. godine, počne ozbiljnije shvaćati?

Nakon potresa skele i iznutra i izvana

Katedrala u Zagrebu nedvojbeni je saveznik katoličkih Zagrepčana desetljećima. Osim što im pruža utjehu i nadu u bolje sutra, ona je mjesto mira i molitve što privremeno utišava svakodnevnu gradsku užurbanost i tako daje skrovište svakom religioznom pojedincu. Iako Zagrepčani to više ni ne primjećuju, većini domaćih i stranih turista će često zapeti za objektiv previše skela koje „krase“ ovu famoznu građevinu. Svaki put kad se nađem u Zagrebu dođe mi da zagrebačku katedralu zovem „skeledralom“, a ne mogu se ne zapitati zašto njena obnova traje već trideset godina. Brzina radova ovisi o priljevu novca, što je svakako logično, a sredstva se uglavnom baziraju na pedesetak stalnih donatora i humanitarni koncert „Božić u Ciboni“ pokrenut od strane Glasa Koncila, i milijun kuna od Grada Zagreba, neslužbeno od pojedinaca iz Zagrebačke nadbiskupije i Gradske uprave, saznaje Večernji list. Također, uglavnom se i prije Odluke o namjenskim potporama propisivalo i izdvajalo po milijun kuna za samu katedralu, ali su se sredstva izdvajala izravno iz proračuna.

Plenky vjeruje u ponovni sjaj katedrale

Što se tiče potresa i prethodne situacije s unutarnjim skelama prije uklanjanja vrha tornja, Damir Foretić, projektant obnove katedrale je 1. travnja za Dnevnik Nove TV rekao kako se radi o milijunima kuna štete, iako nije mogao precizirati radi li se o pedesetak, stotinu ili više milijuna. Najveća zanimljivost došla je spasonosnim tvitom našeg premijera Andreja Plenkovića kad je čestitao pripadnicima MORH-a i OSRH, inženjerima i svima koji su sudjelovali u operaciji uklanjanja sjevernog vrha tornja katedrale. Naime, premijer je precizirao kako se radi o jednom od simbola našeg kršćanskog identiteta koji će „nakon obnove opet zasjati u punom sjaju“. Pitam se, na koju vražju obnovu je naš dragi premijer mislio, onu tridesetogodišnju s vanjskim skelama, unutarnjoskelsku ili samo na taj sjeverni toranj? Ionako više neće biti na vlasti dok će katedrala sjati, pa čemu uopće precizirati, Bože moj?!

Kaptolska posla ususret „operaciji toranj“

Kako doznaju iz 24sata, na dan potresa je križ s tornja Zagrebačke katedralo probio krov i pao točno pred sobu kardinala Josipa Bozanića. Uz sav zlatni nakit koji je vjerojatno imao oko vrata, nije ni čudo da je jedva izašao van iz sobe i da „je dobro“. Mora da je i Bogu dojadilo čekati 30 godina na obnovu katedrale, pa je pomislio kako će potresom srušiti katedralu iz temelja pa bi tako vjerojatno bile i veće šanse da se brže obnovi, odnosno izgradi nova. Ali s druge strane, milosrdan Bog kakav jest, zna da nisu vjernici i Zagrepčani krivi što im njihova tiha soba mora godinama nositi proteze. On dobro zna da pojedinci drže sve krunice u rukama, dok neki koji bi im mogli pomoći grade zlatne WC-e za 299 tisuća kuna, fontane koje su s običnom a ne svetom vodom, i tko zna što još… I premda je demantirana informacija kako je kardinal Bozanić proveo noć u Sheratonu nakon kobnog pada križa pred njegovu sobu, građani itekako imaju razloga sumnjati u pozamašnu imovinsku karticu Zagrebačke nadbiskupije. Siguran sam da bi Grad Zagreb i Nadbiskupija mogle ubrzati cijelu ovu obnovnu farsu, a ne većinu sredstava koja ulaze u restauraciju temeljiti na donacijama vjernika i ponekim uobičajenim potporama iz Ministarstva kulture i sličnog.

Svijet je plakao za Notre-Dame, Hrvati ne plaču dovoljno

Čak i ako ne možemo računati na podršku naših duhovnih i svjetovnih vođa, što je s ostatkom svijeta? Emmanuel Macron obećao je obnoviti Notre-Dame u pet godina, a našoj je premijer Plenković obećao puni sjaj. S obzirom na to koliko je svjetskog modernog plemstva doniralo enormne iznose za spas Notre-Damea koji premašuju potrebna sredstva, zašto ne bismo i mi tražili globalnu pomoć? Zar nije svaka sakralna građevina jednako vrijedna, nisu li njihovi zidovi objasjani rozetama jednako ispunjeni vjerskim nadahnućem i Božanskim savjetom? U vrhunucu korona-krize pogodio nas je i potres koji je uspio dodatno unakaziti katedralu u Zagrebu, a nije joj ni prvi koji je proživjela kroz povijest. Mislim da nije nemoguće na državnoj razini tražiti takav oblik globalne inicijative koja nam je potrebnija nego ikad. Vjernici će ga zvati Božjim znakom ili kaznom, drugi će prozivati čelne osobe institucija, a ja ću uz sve to ovaj potres i detonaciju dijela tornja nazvati neponovljivom prilikom za više javne pažnje prema zagrebačkoj katedrali. Nisam Zagrepčanin, ali zaslužili su to. Prvo oni, a zatim i svi mi.