Londonsko sanjarenje ulijevo

„U Londonu ljudi uživaju u životu i to ne kriju. Multikulturalan i multinacionalan grad u kojem nema predrasuda o drugačijem ili prema našem shvaćanju – čudnom. Sve i svi su dobrodošli. Kao i sunce tih dana. Mislim da smo prijateljica i ja svojom srećom otjerale oblake. Noći su nam bile hladne i kišovite, ali je svaki dan donio sunce – kao uvijek u životu.“

Na što prvo pomislite kad netko spomene London? Možda hladno, skupo i kišovito? Ili pak Beatlesi, slatki Britanci, kraljevska obitelj, Big Ben? Mnogo toga preleti mislima na spomen tog predivnog grada. Ali, da krenem po redu prije nego što vas uvjerim kako sve negativne misli već prvim koracima Londonom padaju u Temzu.

Prije godinu dana kupila sam kasicu prasicu. Bila je to, zapravo, obična kasica na kojoj je pisalo London. Svaki sam dan spustila sam po nekoliko kuna u nju i nadala se da ću ubrzo moći rezervirati let za London. Otkad znam za sebe, sanjala sam kako ću posjetiti taj grad kulture, književnosti, zanimljivosti, znanja i šarenila. U rujnu mi se san i ostvario. Surfanje po internetu i gledanje emisija na televiziji pretočilo se u stvarno lutanje ulicama Londona u društvu prijateljice Tine.

Najbolje je za London letjeti u svibnju kada ima izuzetno povoljnih povratnih letova za oko 40 eura, odnosno nešto malo više od 300 kuna. Idući mjesec koji je također povoljan svakako je rujan koji smo mi odabrale. Let nas je stajao 56 eura, odnosno 430 kuna u oba smjera. Niskotarifnom kompanijom Ryanair letjele smo iz Zračne luke Osijek. Letovi iz Zagreba nešto su skuplji i iznose u prosjeku najmanje 800 kuna. Tada sam prvi put letjela avionom i bojala sam se. Čim sam nekome spomenula put, svi su krenuli pričati strašne priče o avionskim nesrećama ili zmijama u avionu, otkrivajući mi kako i na kontinentu ima zemalja koje se mogu posjetiti vlakom, automobilom ili pješice. Da, svima je i lagana šetnja do, recimo, Pariza bila bolja od leta u London. Umirila sam ih riječima kako nisu te sreće da me se riješe prije vremena.

Nije me omela panika obitelji i prijatelja ni u petak, 19. rujna. Već u 10 sati sjedila sam u avionu. Naravno, do prozora kako bih vidjela ako ćemo pasti. Razmišljala sam hoću li dospjeti u London i upoznati kakvog princa. Da se osvrnem i na prvi let: za sve koji želite letjeti, osjećaj nije strašan. Bilo je zabavno. Zgodni stjuardi nude piće, kavu, nažalost ne i broj mobitela. Ah, ti slatki Irci, pomislila sam negdje iznad oblaka. Let je bio poput prvog pijanstva, ako se sjećate osjećaja; pomalo kao da lebdite što je i logično jer ipak letite. Ali, da, u oblacima ste – sad doslovno. Sluh malo slabije funkcionira, ali to je u redu ako dečko koji sjedi iza vas srdačno hrče. U svemu treba vidjeti onu pozitivnu stranu.

Smještaj nas je čekao u Hostelu 639 koji nam je, kao i mnogim mladima iz svih krajeva svijeta, na nekoliko dana bio dom. Sedam noćenja platile smo 107 eura, odnosno 824 kune. I to je povoljno za džep svakog studenta koji dio novca prikupi radom kroz ljeto, a dio zahvaljujući velikodušnosti obitelji. Tako smo put i smještaj riješile za nešto manje od 1400 kuna. Nije bilo veće sreće jer sam do tada mislila da je nemoguće letjeti i spavati u Londonu za manje od tri tisuće kuna. Ipak, u Londonu putnik-prolaznik može naći solidan krov nad glavom za relativno malo novaca.

Sletjele smo u Zračnu luku Stansted koja je od centra Londona udaljena nešto više od sat vremena vožnje vlakom (taman koliko je potrebno kako biste shvatili da ste preživjeli i stvarno u Londonu). Prvo što je po dolasku svakako dobro učiniti je aktivirati Oyster karticu koja po nešto povoljnijim cijenama omogućuje vožnju svim prijevoznim sredstvima u Londonu. Najjednostavnije snalaženje i najbrže putovanje do svega što poželite u Londonu je podzemna željeznica – The Tube. Svoju prvu liniju otvorio je davne 1863. godine. Dnevno sam na vožnju u prosjeku trošila 8 do 10 funti, odnosno 80 do 100 kuna. Da, zvuči stvarno previše, ali o standardu i cijenama života u Londonu ću malo kasnije. Kad smo se smjestile i odmorile, krenule smo u istraživanje. Podzemna je uistinu jednostavna i neka vas ne brine snalaženje. Samo pratite boje linija i imena stajališta, pa problema neće biti. Prvo što sam naučila bilo je to da, osim što voze krivom stranom ulice, Londonci hodaju krivom stranom. Keep left upozorenja su na svakom koraku, a ako u podzemnoj krenete desnom stranom, spašavajte živu glavu. No, brzo se naviknete i nakon nekog vremena više ne stvarate gužvu. Pretvarate se u discipliniranog stanovnika Londona koji sve što radi – radi lijevo.

Ako vidite nekog klinca koji vozi automobil i krenete paničariti usred Londona, nakon prvog šoka shvatite da je malac na suvozačkom sjedalu i da nitko neće poginuti. Ako ne pogledate na dobru stranu ceste prilikom prolaženja, vi ste u većoj opasnosti. Jedino što je okay u cijeloj toj situaciji je mogućnost da vas po stražnjici opali jedan od onih poznatih londonskih crnih taksija, a ne neki običan BMW.

Prvi dan posjetile smo, kako kažu, najslađu atrakciju Londona – M&M´s World. Šareno, slatko, mirisno i veselo. Tako sam doživjela taj svijet eminemsa. Trebali bi staviti upozorenje na ulaz: „Opasnost od šećerne kome“.

Najslađa atrakcija Londona

Nekoliko koraka dalje od slatkog užitka je Piccadilly Circus – osvijetljen trg na kojem se nalaze velike reklame osvjetljene LED svjetlima, fontana i statua Erosa, dućani, suvenirnice, kafići, a svakodnevno se pored fontane održavaju performansi uličnih zabavljača kojih je London uistinu pun.

Drugi dan bio je rezerviran za Notting Hill i Portobello Road. Ako vas ikada život ponese u London, nemojte se vratiti kući bez posjete tom dijelu Londona. „Notting Hill – moj najdraži dio Londona“, rekao je Huhg Grant 1999. godine u filmu „Notting Hill“ i predvidio moje riječi petnaest godina kasnije. Sve što ti srce poželi može se pronaći u toj poznatoj četvrti Londona koja pršti od života i šarenila. Ulica Portobello Road, u kojoj je nekad živio i stvarao George Orwell, prostire se uzduž Notting Hilla prepunog štandovima voća i povrća te uličnih zabavljača. Prodaju se antikviteti, knjige, ploče, stripovi, odjeća, kolica za djecu iz pedesetih, gas maske, vojničke odore; apsolutno sve što vam u životu može zatrebati ako dođe do apokalipse.

Mene su osvojili štandovi sa starim knjigama i stripovima. Prvo izdanje „Petra Pana“ za 180 funti, odnosno otprilike 1800 kuna, natjeralo me u depresiju zato što prije putovanja nisam prodala neki organ. Tada bih u sličnoj situaciji lagodno otvorila novčanik.

Jedan od štandova sa starim knjigama i stripovima

Portobello Road Market donio nam je mirise iz svih krajeva svijeta. Stalni gost Portobello Roada – Street Food Festival – omogućuje da osjetilni pupoljci iz Londona na tren odlete do Indije, Kine, Španjolske ili Brazila. Kuhinja na otvorenom te kafić u kojem posjetitelji za vrijeme ručka uživaju u svirci postižu da pod utjecajem pozitive i dlačice na rukama zaplešu u ritmu dobrog rocka.

Nedjelja je donijela laganu šetnju Hyde parkom i Kesingtonskim vrtovima koji zajedno zauzimaju 253 hektara. Predivna priroda, jezero, sreća, toplina, cvijeće, šuma, spokoj – sve to čini Hyde park.

Hyde Park

Ako vas zanima književnost i ako ste ljubitelji priče o dječaku koji ne želi odrasti, onda ste na pravom mjestu. U Kesingtonskim vrtovima se nalazi statua posvećena svjetski poznatom Peri koji prelijeće London i odlazi u Nigdjezemsku.

Statua Petra Pana

Sa zelenila parka, put nas vodi do najpoznatijih atrakcija Londona. Prva u nizu svakako je Buckinghamska palača – službena londonska rezidencija britanske monarhije koja se prostire na gotovo 80 000 metara kvadratnih. Naravno, zatvorena je za javnost i čuvana je od strane kraljevske straže koja pazi na svaki vaš korak. Smjena straže odvija se prema rasporedu ovisno o dobu dana, a ako ne želite čekati i gužvati se kod palače, druga opcija može biti Horse Guards Parade, jedan od najvećih otvorenih prostora u Londonu. Smjena straže od ponedjeljka do subote odvija se u 11 sati, a nedjeljom u 10 sati, pa svakako stanite i pogledajte. Samo jedno upozorenje: ako šećete tim prostorom nakon smjene straže, gledajte kud hodate jer imate veću mogućnost da u sreću, čekajući da vam padne s neba – ugazite.

Horse Guards Parade

London Eye, najpoznatije oko Londona, visoko je 135 metara i pruža pogled na London i okolicu. Sastoji se od 32 kapsule koje ukupno mogu prevesti 800 putnika. Vožnja traje 30 minuta, a okreće se brzinom od jednog kilometra na sat što omogućava ukrcavanje novih putnika bez zaustavljanja. London Eye teži 2100 tona. Cijena koju ćete izdvojiti za 30 minuta vožnje je od 14 funti (140 kuna) do 20 funti (200 kuna), ovisno kojoj starosnoj skupini pripadate. No, postoji nešto jeftinija varijanta pogleda iz zraka – The Monument. London 1666. godinu pamti po velikom požaru koji je harao gradom, a 80 000 tadašnjih stanovnika Londona ostalo je bez svojih domova. Kuće su se gradile od drva, pa su opstale samo one rijetke građevina građene od kamena. Danas se 61 metar od izvora požara (pekarnice), nalazi spomenik visok 61 metar – The Monument. Na vrhu postoji promatračnica s koje posjetitelji imaju pogled na cijeli grad. Do vrha vodi 311 stuba, a ne postoji lift. Sve koji su dovoljno hrabri za uspon, na vrhu čekaju priznanje i pohvalnica. Ako želite vidjeti London iz zraka, Monument je jeftiniji izbor od London Eyea. Uspon se plaća 3 funte za odrasle, za studente i umirovljenike 2 funte, a za djecu 1,5 funta.

London Eye

Westminsterska palača i Big Ben nezaobilazan su dio Londona. Središte političkog života Ujedinjenog Kraljevstva je Westminsterska palača u kojoj zasjedaju oba doma Parlamenta – Gornji dom ili Dom lordova i Donji dom ili Dom pučana. Sastavni dio je i Big Ben, najpoznatiji simbol Londona. Big Ben je zvonik unutar sata koji teži čak 14 tona. Prvi put je otkucao 1859. godine, a stajanje pokraj te divne građevine i slušanje otkucaja je poseban osjećaj.

Westminsterska palača i Big Ben

U nekadašnjoj utvrdi, zatvoru i mučilištu – londonskom Toweru – od 14. se stoljeća čuvaju se kraljičini dragulji i kruna. Iza zidina Towera bile su zatočene neke povijesne osobe poput Henrika VI., kralja Engleske, Elizabete I., posljednje vladarice iz dinastije Tudor, Ane Boleyn, supruge engleskog kralja Henrika VIII. Ana je 1536. godine bila optužena za preljub, izdaju i bacanje čini te je osuđena na smrt, a glava joj je odrubljena baš u londonskom Tornju. Danas Londonci pričaju kako se njen duh još uvijek pojavljuje u Tornju. Šetnju tim povijesnim zidinama platit ćete 19,50 funti (195 kuna), studenti i starije osobe ulaz plaćaju 16,50 funti (165 kuna), a ulaz za djecu iznosi 9,75 funti (97, 5 kuna).

Tower of London

Tower Bridge je uz Big Ben najpoznatiji simbol Londona, a svakako je i jedan od najpoznatijih mostova na svijetu. U promet je pušten 1874. godine. I danas svojim izgledom mami poglede, a ponajviše noću kad zablista. Ako imate sreće naići ćete i na podizanje rampe kada svi stanu na desetak minuta i promatraju kako se povijesne rampe savijaju.

Tower Bridge noću izgleda veličanstveno

Svi ljubitelji Harryja Pottera svraćaju do Platforme 9 ¾ na stanici King Cross, gdje se nalazi suvenirnica posvećena svemu što predstavlja Harry Potter u književnosti i kulturi. Postoji mogućnost prelaska na Platformu 9 ¾ (kako su kroza zid to radili i čarobnjaci) dok vam na ramenu sjedi Hedwig, a ljubazni mladići iz Hogwartsa ispraćaju vas na tom putu.

Lagana vožnja Temzom, za koju se svakako isplati izdvojiti 8 funti, odvest će vas do Greenwicha, južne četvrti Londona. Vožnja brodom trajala je malo manje od dva sata, ali toliko je opuštajuća da poželite da traje još minimalno toliko. Sve to poprate ljubazni i šarmantni vodiči koji uz poznati britanski humor ispričaju povijest Londona. Savršena kombinacija za posljednji dan putovanja. Greenwich, smješten na samom zavoju Temze, zbog njene je dubine poznata luka. Sa svim svojim povijesnim građevinama i parkovima upisan je u Unescov popis svjetske baštine. Kraljičina kuća, Državni pomorski muzej i Greenwich park su neke od znamenitosti, a Kraljevski opservatorij kroz koji prolazi Grinički meridijan, odnosno nulti meridijan koji dijeli istočnu i zapadnu polutku Zemlje – najpoznatiji je od njih.

Greenwich

Ako ste u Londonu, svratite do Oxforda koji je od Londona udaljen sat i pol vožnje autobusom, a pruža nezaboravno iskustvo. Još jedno je mjesto za ljubitelje priče o Harryju Potteru. To je grad koji je s razlogom odabran za snimanje filmova jer doista odiše nekom magijom. Sam pogled na stare građevine i arhitekturu djeluje mistično, a uske popločene uličice i atmosfera tjeraju vas da, ako dosad niste, počnete vjerovati u vilenjake i čarobnjake. Oxford je smješten na jugoistoku Engleske, a sa svojih 28 koledža najstarije je sveučilište na engleskom govornom području. Osim divnih građevina koledža, kazališta, prepun je i predivnih knjižara. Knjige i obrazovanje suptilno vrebaju iza svakog ugla. Studenti iz svih krajeva svijeta uživaju u Oxfordu u kojem grade svoj život i karijeru.

Pogled u dvorište jednog od mnogih koledža u Oxfordu

Radcliffe Camera, Oxford

Za kraj sam ostavila nešto o stanovnicima Londona i životnim standardu u Londonu. Londonci, kako mi kažemo, žive na visokoj nozi. Ekonomija im je razvijena, turizam bilježi odlične rezultate, a sigurno vam je sada i jasno zašto. Radišni su i disciplinirani, pa od svega toga imaju i koristi. Rade i zarađuju, životni standard je visok, ali time nisu opterećeni. Ako želite ići u London i uživati nikako nemojte pokraj funte dodati nulu i pretvoriti u kune jer ćete gladovati i ništa nećete vidjeti. Prva dva dana sam sve pretvarala u našu valutu, no shvatila sam kako je to loše za moje srce, pa sam se prepustila uživanju u, primjerice, kavi za 2 funte i čaju s mlijekom za 1,80 funti. Za atrakcije, dakle, nikada ne bih izdvojila novac ako bih ih preračunavala u kune. Istina je da je hrana u restoranima preskupa. Tako hamburger u restoranu/kafiću košta od šest do osam funti. Njihovo poznato jelo „Fish And Chips“ stoji u prosjeku od osam do deset funti, limunada tri funte, a pivo od tri do osam funti. No, Tesco je tu da spasi budžet, jer su sendviči i gotova jela (tjestenina, juhe, meso s umacima) prilagođeni turistima i sve se može pronaći za dvije funte. Pola litre vode stoji isto tako dvije funte, a isto je i sa sokovima. U Londonu se može obaviti pošteno obnavljanje garderobe i to u trgovini Primark gdje možete pronaći majice od jedne do tri funte, traperice za pet funti, a i jeftin nakit… Sve što poželite.

Stanovnici Londona su za mene šećer na kraju zbog kojeg smo češće boravile na ulici i vanjskim atrakcijama nego u muzejima. Svi važniji muzeji – Britanski nacionalni muzej, Znanstveni muzej, Muzej portreta i Prirodoslovni muzej – su besplatni. Ne traže ni funtu za ulaz i pružaju divan pogled na povijest, znanost i kulturu.

Stanovnici Londona me nisu prestajali oduševljavati od prvog do posljednjeg dana. Svi kažu kako su Englezi hladni ljudi. Prema onome što sam vidjela i doživjela – to je mit. Nema ljepšeg osjećaja od pozdrava i širokog osmijeha potpunog stranca, a oboje nemate pojma tko je s druge strane puta.

Čini se da sretni ljudi žive u Londonu. To je moj zaključak zbog raspjevanih i vedrih ljudi koji su mi svakodnevno u trenu povećavali želju za ostankom u Londonu. Sedam dana bilo premalo. Iako smo u akciji bile od devet ujutro do ponoći, nismo sve vidjele i neki dijelovi Londona ostali su neistraženi. U taj grad se svakako vraćam. Snovi se ostvaruju, zar ne?

Charlie Chaplin svakako je bio u pravu, a dobro to znaju Englezi (ulični performans)

Pristojni i ljubazni – oni se vama ispričavaju kada ih slučajno gurnete u gužvi. Sami nude pomoć ako vide da zbunjeno gledate kartu. Tamošnji „klinci“ koje sam susretala svako jutro, koji su prema mojim procjenama u osnovnoj školi, nešto su mi najfascinantnije što sam vidjela. U svojim školskim odorama, gotovo svi s novinama u rukama, raspravljaju o politici, gospodarstvu, školstvu, kulturi, odlaze po nova znanja, a svakodnevno sam se pitala tko će od njih nakon Oxforda ili Cambridgea postati političar, inovator, znanstvenik, odvjetnik, liječnik.

U Londonu ljudi uživaju u životu i to ne kriju. Multikulturalan i multinacionalan grad u kojem nema predrasuda o drugačijem ili prema našem shvaćanju – čudnom. Sve i svi su dobrodošli. Kao i sunce tih dana. Mislim da smo prijateljica i ja svojom srećom otjerale oblake. Noći su nam bile hladne i kišovite, ali je svaki dan donio sunce – kao uvijek u životu.

Na zidu kod studija Abby Road svijetu sam napisala poruku. Kod tog studija ljubitelji Beatlesa, koji su tamo stvarali, ostavljaju svoje želje i stihove. Prošla sam slavnom zebrom „Abby Road“ u Hrvatsku i kupila kasicu na kojoj piše New York – jer važno je sanjati i to ostvariti!