Lisabon, grad koji ne spava

Život je putovanje. Putovali vi u mislima, snovima, stvarnosti ili jednostavno hrabro koračali nekim novim stazama. Tako sam se i ja prošlog ljeta uputila prema krajevima o kojima sam dotada znala samo to da jednog dana želim i to ucrtati u svoj zamišljeni globus. Jedan me fakultetski projekt odveo u Lisabon, grad koji ostaje zapamćen i koji u tebi budi istraživački duh, u kojem te kamen i pločica mogu natjerati da ih sa zanimanjem promatraš. Projekt je bio poprilično zahtjevan, a vrijeme za obilazak ograničeno. Zato sam svaku slobodnu sekundu posvetila zadržavanju daha kako ne bih zagušila zvukove i mirise tradicije koju vjerno njeguju na svakom koraku.

Ljudi su tamo poput Hrvata, mentalitet je sličan. Žive brzo, a njihova je srdačnost toliko zanosna da je čovjek poželi uhvatiti u bočicu i zasuti njome sva mjesta gdje ta ista srdačnost još nije svratila. Kako im odoljeti, kada su toliko upućeni u svoju povijest?! Pored toga, spremni su ti je prenijeti toliko filtrirano da ćeš sa sobom kući ponijeti i nova znanja , nezasićena nepotrebnim informacijama koja u tebi bude želju za povratkom.

Grad slavnih moreplovaca podrazumijeva da svoju avanturu započneš s mramorne karte na koju su ucrtane strane svijeta – ruža vjetrova, pomorske rute i godine plovidbi te imena svih slavnih moreplovaca. Tu sam shvatila koliko je ljudi svoje kruženje svijetom započelo baš na tome mjestu. Mogu reći da se i u meni probudila želja da barem dio tog istog svijeta obilježim i svojim tragom. Ruža vjetrova, doduše, još uvijek čeka i vas da kažete svijetu koliko ga jako želite zagrliti. Put do San Francisca naizgled traje sekudu. Tamo se, naime, nalazi pogled na most 25. travnja i navest će laika da pomisli kako se nalazi ispred Golden Gatea u tom američkom gradu.

Kako sam se nalazila u Belemu, na obali rijeke Tejo ne propušta se i šetnja samom četvrti pored predsjedničke palače. Taj će vas dio Lisabona očarati i savršenim spojem mirisa i okusa, zbog čega i danas razmišljam o opojnosti od koje su mi zadrhtale nosnice u jednoj slastičarnici sa 160 godina starom tradicijom. Kada sam po kolačićima pastel de Belem posipala cimet, a savršenim spojem toga začina i vanilije i nadražila svoje nepce, shvatila sam da je ipak došao i taj trenutak u kojem me hrana ostavila bez daha. Nije ni čudo kada se recept čuva u redovničkim krugovima, jer su baš oni bili ti koji su ga otkrili i počeli primarno pripravljati, što se prenosi generacijama. U središnjem dijelu Belema su se zapravo okupljali moreplovci, tako da se njegovo ime poistovjećuje s Betlehemom, zbog čega su putovanja moreplovaca zadobila i onu vjersku komponentu – blagoslov. U Belemu se obilazak ne smije završiti na degustacijama i povijesti moreplovaca, nego obavezno treba pogledati Jeronimitski samostan koji je UNESCO-vo kulturno blago, zajedno sa samostanskom crkvom Santa Maria i belemskim tornjem.

Baixa je središte grada koje je stradalo 1755. godine u potresu. Što se tiče njegove nekadašnje jezgre, izgled se u obnavljanju podosta izmijenio. Tu šetate po crno-bijelim uzorcima koji su tradicija na portugalskim ulicama, posebno u starim dijelovima grada. Zagubljeni u mnoštvu prolaznika koji zadubljeno gledaju svoj odraz u izlozima, ne smijete zaboraviti na gužvu i mogućnost da ostanete bez svoje lisnice. Iako osobno nisam imala loše iskustvo, moguće je da vas netko prevari jer ima mnogo uličnih trgovaca i to onih koji vas zainteresiraju nekim zanimljivim uzorcima lažnih torbica, satova, kopijama poznatih marki naočala i slično, a za vrijeme razgovara moguće je da netko drugi obavlja ”operaciju” u vašoj torbi. Oprez u velikim gradovima nikada nije na odmet.

U šetnji Lisabonom naići ćete na brojne trgove, od kojih su meni osobno najdraži Rossio i Praça do Comércio (trgovački trg). Ono što ih krasi je posebni duh, to je nešto što sam zapamtila s tih trgova. Ljudi, naime, ispijaju kavu i plešu usred dana na ritmove portugalske ulične glazbe, djeca skakuću, osjeća se miris života na svakom koraku. Ležernost i oslobođenje od stresa i svakodnevnih problema, to je ono što sam osjetila, kao da su sve brige koje sam nosila sa sobom na put u onoj atmosferi u potpunosti nestale. Šetnja gradom pored toliko neopterećenih lica, dok vam se u prolazu izmjenjuju slike s fasada ukrašenih keramičkim pločicama koje vas u trenutku učine sretnim,  svojevrsni su lijek za dušu. To je nešto što ne možete kupiti, osmijeh, tužnu pjesmu u maloj taverni, kao ni ispunjenost koju osjećate po izlasku iz nje. Do prije nekoliko minuta tu je neka vrhunska pjevačica fada dotaknula i onaj najdublji dio vas, porazgovarala u pjesmi sa svojom publikom. Zaigrani emocijom ne možete a da ne osjećate da ste u tužnoj pjesmi vi i dalje sretni.

Morate paziti na tramvaje koji su također simbol Lisabona. Njihova žuta boja daje još malo čarolije tom gradu, linija je mnogo, jer sve što želite obići teško ćete stići pješice. Nikako ne želite da ostanete izgubljeni negdje na pola puta između negdje i nigdje pa zato savjetujem da se prethodno poslužite dostupnim izvorima o tom gradu, kao i kartama koje su vam raspoređene po dijelovima grada. Linije su vam detaljnije izvješene u podzemnoj željeznici i time je problem riješen. Ako ste, pak, avanturističkog duha, samo krenite po tim simpatičnim ulicama i tako upoznajte dušu grada. Miris na ulicama koji vam se upija u odjeću pomiješan je miris deterdženta i hrane. Nekako imate osjećaj da ste u nekom prošlom vremenu dok vozite slalom između rublja izvješenog s prozora starih kuća.

Alfama je najstarija četvrt Lisabona, u koju se možete odvesti starinskim tramvajem broj 28, koji je zaista pun pogodak. Uspijete li sjediti do prozora, odvede vas ravno u vrijeme tamo negdje prije stotinjak godina i zato se počnete osjećati nekako posebno. Postanete u sekundi dio te stare kulture i tradicije u kojoj uživate. Tamo je zapravo zapravo fado. Kvart je poznat i po tome što je nekada bio nastanjen maorskim bogatašima, no potres koji je samo na neko vrijeme zaustavio bujanje te četvrti tako je stao na put i idili maorskih bogataša. Zanimljiv je podatak da se potres dogodio uoči Svih Svetih i toga je dana svi bili u Crkvi pa je  buknuo i veliki požar jer su svugdje po kućama bile upaljene svijeće kao spomen mrtvima. Tako je potres i požar u tren oka srušio sve što se u toj četvrti tako ustrajno gradilo. Danas u tom kvartu pretežno žive radnici. U njemu se vrlo lako izgubiti, no ukoliko vam se to dogodi bit ćete zahvalni jer svako novo iskustvo iz grada moći, zlata i slave, dobre kuhinje, ljudi i atmosfere neće vam biti na odmet.

Fado nije grad, nije država, ali je pjesma. Eh, te se melankolične melodije nakon Lisabona nikada nećete riješiti, žudili vi za nekim ili se sjećali prošlih vremena i ljubavi. Fado je sve to opjevao, tako duboko i moćno da ono što ne razumijete povećava vaš dojam zato što ćete svaku izgovorenu riječ proživljavati zvukovno, čitanjem s usana i ponavljajući je u glavi. To je nešto što vam nitko ne može uzeti. Nakon odlaska odande bogatiji ste za iskustvo iz siromašnih portugalskih kvartova gdje se ori tugaljiva glazba koja u vama budi ne samo tugu nego emocije za koje niste sigurni da ste ih imali. Mnoge će rasplakati, a mene je ipak uspjelo ostaviti nasmiješenom, jer sve odiše predivnom atmosferom. U vama se u tom  trenu događa nešto je što niste u mogućnosti kontrolirati. Nemojte ni pokušavati.