Lidija Dujić: „Pronađite vlastitu, autentičnu verziju svoje životne priče.”

Prva gošća Pressedanove emisije „Izvan kutije“ bila je spisateljica, dramska pedagoginja i docentica Sveučilišta Sjever – Lidija Dujić. Mi, studenti, znamo je kao uvijek nasmijanu, pristupačnu i mudru osobu kojoj se uvijek možemo obratiti. No vrijeme je da profesoricu Lidiju Dujić upoznate „Izvan kutije“ i otkrijete zašto njeni prijatelji često govore da je po zvanju, zanimanju i horoskopu – profesorica.

Uz Vaše ime stoji – spisateljica, dramska pedagoginja, spisateljica i docentica na Sveučilištu Sjever. Trebamo li Vam nadodati još neku titulu?

Mislim da je titula sasvim dovoljno (smijeh). Kada govorimo o Sveučilištu Sjever, jedina titula je titula docentice, a sve ostalo smatram svojim stručnim interesima, koje bismo mogli objediniti u dvije titule – urednice i književnice.

Mi Vas poznajemo kao sveučilišnu profesoricu. Koje se od vaših ostalih područja bavljenja najviše uklapa u Vaš rad sa studentima?

Ovaj rad, najdirektnije je povezan s mojim prethodnim poslom u nakladničkoj kući „Profil“ i „Mala zvona“. To je bio urednički posao, a tada sam radila na rukopisima, pripremi različitih izdanja, što je naravno povezano s medijima. Danas nije dovoljno biti urednik koji zna pripremiti autorski rukopis, nego jednako tako morate poznavati marketinške strategije, sudjelovati u oblikovanju i promociji tih materijala.

Možete li izdvojiti jednu stvar u Vašoj karijeri na koju ste posebno ponosni?

Nekako mi se čini da karijera jako krupna riječ (smijeh). Osobno se ne gledam tako, ali jasno mi je da me vi vidite kao profesoricu. Meni dragi ljudi, često znaju reći da sam po zvanju, zanimanju i horoskopu – profesorica. Imala sam sreću raditi u cijeloj obrazovnoj vertikali – od djece predškolske dobi kao kazališna pedagoginja. Nakon što sam diplomirala radila sam kao profesorica u osnovnoj školi i gimnaziji, kao vanjska suradnica na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu i na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Svi ti poslovi, koje sam radila, pripadaju istoj struci. Mogu spomenuti i angažman na radiju i televiziji, gdje sam uglavnom radila scenarije o hrvatskim književnicima. To sve je, rekla bih, nešto što kompletno opskrbljuje pojam profesorica i sve je jako dobro došlo.

Mi, studenti, se ponekad suviše se bojimo neuspjeha. Jeste li Vi doživjeli neki neuspjeh koji vas je obilježio? Ako jeste, što ste naučili iz njega?

Život se sastoji od uspjeha i neuspjeha. Naravno, na svaki od njih različito reagiramo. Nisam sigurna da sam vrlo dobar primjer nekog, dinamičnog ili turbulentnog života. Rekla bih da sam živjela pristojno i bila uspješna u onome što sam radila. Nikada se nisam upuštala u nešto što bi moglo biti rizično. Međutim, kada bolje razmislim, pozvala bih se na neke svoje prijateljice sa studija koje smatraju kako su moje poslovne odluke dijelom bile rizične, jer su se one odlučile isključivo za smjer profesorice nakon studija,  a nakon dvadesetak godina shvatile su da je to zapravo slijepa ulica. Iz njihove perspektive, moj život uistinu i je turbulentan. Uvijek sam na više kolosijeka, a rizik je taj što sam imala prilike raditi u javnom i privatnom sektoru, što nije sasvim jednostavno. Često se susrećete s različitim kriterijima koje možete ili ne možete zadovoljiti.

Kada biste imali priliku neki životni odsječak započeti iznova, bili nešto ponovili, promijenili?

Nedavno sam shvatila da je šteta što dio studija nisam iskoristila da studiram vani. U to vrijeme, bilo je sasvim normalno studirati u Hrvatskoj, međutim iz ove pozicije, to mi se čini kao nešto što nikako ne mogu nadoknaditi.

Ili, ili?

Knjiga ili kazalište?

Ipak, knjiga.

Pas ili mačka?

Svakako mačka. Bolje rečeno, mačke (smijeh).

Ivana Brlić Mažuranić ili Marija Jurić Zagorka?

Ivana Brlić Mažuranić je apsolutno prvo ime u mojim književnim interesima. Kontinuirano i proizvodim radove o Ivani Brlić Mažuranić s nekih drugih aspekata. Posljednji takav je primjerice moj tekst – „Rad i rod“ o „Pričama iz davnine“ i „Šegrtu Hlapiću“, dakle neki potpuno drugi ulazak u tekstove koje svi volimo. Zagorka je dugo obilježeno ime, fascinantna osoba. Teško da se danas bilo tko može usporediti s onime što je ona napravila ili prošla. Koliko je to moralo biti neugodno za jednu ženu u tom vremenu. Ono što ih povezuje je to što su bile suvremenice. To se rijetko zamijeti, zato što su bile potpuno drugačije doživljene. Mogle su zapravo toliko utjecati jedna na drugu, nisu uopće toliko različite, kako nam je to predstavljeno.

Čaša vina ili šalica čaja?

Svakako čaša vina (smijeh). Volim čajeve, ali i vino. Pivo u ljetnim mjesecima. Kažem da imam naviku kojoj me naučio tata. Voljela sam jesti s tatom dok sam bila mala. Promatrati ga. Bilo mi je zanimljivo kao jede lijevom rukom, dok ja jedem desnom. Bio je ambidekstralan, odnosno mogao se koristiti i lijevom i desnom rukom. Moj brat u šali kaže da me tada tata naučio piti vino. U svakom slučaju, čaša vina je nešto što prakticiram uz svaki ručak.

Ljeto ili zima?

Zima mi je sve više draža. Odnosno, ako biram ljeto, onda biram ljeto u brdima. Posljednjih 10 do 15 godina ljetujem u planinama, zadnjih nekoliko u Visokim Tatrama na granici Slovačke i Poljske, prije toga u Sloveniji na Julskim Alpama koje su dovoljno blizu i naravno Sljeme, koje je jednako dobro rješenje.

Da se snima film o Vašem životu, tko bi Vas glumio i zašto?

Uopće ne znam odgovoriti na to pitanje. Emma Thompson, recimo. Veliki sam fan britanske kinematografije. Postoje mnoge žene čiji životi su zaista film, svoj ne vidim na taj način. Mogu reći da imam sreću da živim život koji meni odgovara. Čini mi se da je to danas jako bitno.

Što radite u slobodno vrijeme, ako i kada ga imate?

Nemam uopće slobodnog vremena, ali to je vjerojatno dio mog horoskopa. Osoba sam koja uvijek nešto radi i to mi se čini sasvim prirodnim. Bilo bi lijepo da dan ili tjedan traje nešto dulje. I tada bih sigurno pronašla nešto za raditi. Jako sam posvećena onome što radim. Uvijek sve pripremam, odgovaram na mailove, balansiram pisanje i poeziju koju volim. To je posebno stanje u kojem mogu pretvoriti život u slike. Volim hodati, družiti se s prijateljima, obitelji, plivati. Jedva da stignem što drugo raditi.

Koje biste super moći htjeli imati i zašto?

Ne vjerujem u super moći, ali da se nadovežem na ovo što sam prije rekla, možda bi mi dobro došla super moć koja bi mi produljila ili barem malo rasvijetlila dan. Ne volim ovo doba godine, dan, koji se nalazi između dva mraka.

Za sam kraj, jedna motivacijska poruka za studente Sveučilišta Sjever.

Ja sam izrazito nesklona tome da nam stalno neko nešto poručuje. Obično se dosta ironično odnosim prema tome. Nekako mi se čini da smo zašli u slijepu ulicu toga da svi konstantno ostavljaju neke poruke i ne razumijem čemu one služe. Mislim da je jedini smisao u životu da čovjek nastoji živjeti svoj život, ne da kopiramo nekakve tuđe živote ili živimo onako kako se od nas očekuje. Poanta je u tome da pronađemo neku autentičnu verziju vlastitog života, kojom ćemo pomiriti očekivanja. Čini mi se da je to sasvim dovoljno za onaj staromodan pojam sreće, koji, čini mi se, nije još uvijek sasvim izumro.