Krivo je more, Divlje Jagode

Nedavno sam čula neki dobar stand up comedy. Pazi mene čula. Lažem. Gledala sam jedan dobar stand up comedy. Naravno, usred noći kada sam trebala raditi nešto xy za faks, posao, možda nešto treće, ali svakako bitnije od toga da ja gledam stand up comedy. I gledam ja to i mislim si o Bože, jesmo mi žene zbilja toliko naporne? Što je najgore, nekada smo naporne i same sebe, kamoli muškom spolu. A zbilja nije namjerno, to nam je jednostavno u krvi. Ne, ne generaliziram, samo realno, priznajmo, znamo biti užasne. Ali stvarno. Znamo biti i osjetljive i milo dijete, ljute iz čista mira jer se nakupilo svega toga pa se iskalimo na svima u blizini, pa otiđemo u šoping, a vidi slučajnosti, stand up comedy je pričao upravo o ženama i šopingu. Pa samim time slobodno mogu dodati i neodlučnost na gore navedeni popis. Neka, znam da ima i muških s tim karakteristikama, ali bazirajmo se, priče radi, samo na nama ženskama da bude zabavnije svima oko nas.

Žene i šoping. Kako kaže komičar, žene često vuku svoje muške polovice u šoping, I onda to traje. I traje. I traje. I traje. Gledanje iz svih kuteva onu jednu haljinu, traženje drugih manjih (naravno) brojeva dok para izlazi na uši u kabini, a muška polovica jurca od ormara do ormara s odjećom i traži savršeni broj da zadovolji nas, nježniji spol, ljepšu polovicu, kako god se želite nazvati. I tako ja gledam tu stand up comedy, skoro lijem suze od smijeha i mislim si ŠTO SMO ZBILJA TAKVE?! I onda mi se svako malo pojavljuje zelena kvačica u glavi za svaku stavku koju komičar nabroji na svojoj ruti dok je s djevojkom u šopingu. I onda lampica iznad glave. O MOJ BOŽE, JA SAM ZBILJA TAKVA.

Inače, stvarno sam jednostavna osoba. Ne volim komplikacije, volim kada sve ide kako treba, bilo s kamenjem na putu, bilo s dvije bakice koje se uvijek nađu ispred mene i toliko se rašire da jednostavno ne mogu proći niti pored njih, niti između njih, nego hodam u korak s njima do tramvaja u kojem je takva gužva, da bakica bakici viče da ne brine ništa jer ju s leđa dira ona i njezina torba, a ne netko drugi. I uvijek zapnem u tako nečemu jer zašto ne? Uglavnom, jednostavna sam osoba. Doduše, kao i svi, i ja imam svoje trenutke, ali zbilja sam mislila da barem nemam te mušice. Surprise, surprise. Svi ih imamo. I oni koji misle da ih nemaju, IMAJU. LAŽU. I dobro ih skrivaju. Ili ih, zapravo, nisu niti svjesni pa ih stand up comedy osvijesti, iznenadi, onesvijesti.

Sjetila sam se upravo da sam i čula za jednu dobru stand up comedy. Kako to obično ide, razgovori u autu znaju biti prilično dugi, zanimljivi, puni sočnih i nesočnih detalja. I tako ide priča o komičaru koji objašnjava sva ona sitna, ženska pitanja. Možda su bolje poznata pod TRIK PITANJA. Ako žena pita svoju mušku, snažnu polovicu, treba li na WC dok se voze dugom autocestom i taman naiđu na znak za stajalište, muškarac treba jako, jako dobro paziti što odgovara na to pitanje. Jer to pitanje je TRIK PITANJE. Nema odgovora da ili ne, nema razmišljanja, nema premišljanja. Odgovor je skreni desno na stajalište jer ona treba na WC. I onda sam se opet bacila na razmišljanje. JESMO MI ZBILJA TAKVE? A odgovor je došao i prije nego što sam mislila.

Vozimo se mi tako iz Zagreba, gnjavim ja njega, kako to obično ide, i pitam ga jede li mu se sladoled. On je rekao ne. NE. Gledam ja njega, gleda on mene. Ja sam uvijek za sladoled. Ja ne odbijam sladoled. Mogu ga jesti stalno i konstantno i jedini hint je JEDE LI TI SE SLADOLED i to znači skreni desno na stajalište i idemo na sladoled jer ja želim sladoled, ali prvo ću pitati tebe želiš li ga i što god odgovoriš je krivi odgovor. Skreni desno. I onda šok. Nevjerica. Pa mi zbilja jesmo takve. Male gnjavilice s trik pitanjima koje nisu niti svjesne da imaju trik pitanja u rukavu i da svakim pitanjem zapravo daju odgovor na njega. Zanimljivo, zanimljivo. Zbilja smo čudna bića mi žene. Tko zna kakva je planeta Venera zapravo. Iskreno, nisam sigurna da želim znati.