Kritika: Monika Herceg – Tik – tak

Tik-tak, dirljiva, snažna i hrabra priča o životu, žrtvi i preživljavanju u kobno ratno doba donosi nam autorica Monika Herceg iz Siska. Rođena je 1990. godine, studira fiziku u Rijeci te je dobitnica brojnih nagrada na području književnosti. Nagradu Goran za mlade pjesnike dobila je za najbolji debitantski neobjavljeni rukopis Početne koordinate 2017. godine.

Knjiga je objavljena 2018. godine, a nagrađivana je nagradom Fran Galović za najbolje književno djelo na temu zavičaja, Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike, nagradom Slavić za najbolji prvijenac u 2018. godini te nagradom Mostovi Struge na međunarodnoj razini. Članica je uredništva časopisa Poezija Hrvatskog društva pisaca i urednica je u biblioteci pod istim imenom. Njene pjesme su objavljene u raznim časopisima i imaju prijevod na otprilike desetak jezika. Kratka priča Tik-tak osvojila je prvo mjesto na međunarodnom književnom natječaju za kratku priču Lapis Histriae, a tema natječaja bila je Hrabrost.

Ova kratka priča donosi nam dio života majke i kćeri koje su bile prisiljene otići u izbjeglištvo. Nakon gubitka oca i muža, kuće i domovine, majka uzima svoju kćer i njenog medvjedića te odlazi u nepoznato. Kako i sama kaže, prepješačile su „četvrtinu opsega planeta“ samo kako bi pronašle malo mira i slobode za njih dvije. Put ih vodi prema granici zapadnog svijeta gdje bi život trebao biti bolji. Majka, koja je vrlo dobro svjesna što se događa i koja zna da se iz ovakve situacije rijetki izvlače, ne gubi nadu u povratak života. Taj život u nju vraća jedan jedini zvuk opisan naslovom ove priče, a to je zvuk otkucaja srca njezine trogodišnje kćeri. Tik-Tak. Hodanje kroz planinu dok je vani studen zima prikazuje samo ljubav i hrabrost ove majke. Bez obzira na probleme koji se javljaju putem, one i dalje neumorno kroče kroz planinu. „Znala sam da moram sačuvati snagu, da moram imati jake ruke“, riječi su majke koja nosi svoju kćer preko pola planete i time se ponosi jer je trenutno ona jedini njezin život. Autorica teksta pomno bira riječi kako bi i vizualno i auditivno doprla do svakog čitatelja. Kroz ovaj vrlo ritmičan tekst, Herceg se oslanja na kozmološki svijet te nam opisuje ljudsku smrtnost sa zvijezdama, a kaže ovako: „Smrt je bila još jedna kozmološka konstanta. Čak i zvijezde koje su za nas djelovale vječno ipak su, kao i mi, bile smrtne. Kao i ljudi, one su se rađale pa i umirale na različite načine. Neke bi samo otišle u snu, tiho i neprimjetno se pretvorivši u bijele patuljke i na kraju bi se potpuno ohladile. “Najednom, čitajući ovu priču, svi naši svakodnevni problemi čine se nebitnima. Ovim, naizgled jednostavnim i razumljivim tekstom možemo iskopati dubine osjećaja u sebi za koje nismo ni znali da posjedujemo. U mom slučaju, priča je imala vrlo snažan utjecaj na mišljenje koje sam imala o ljudima kao što su u priči bile majka i kćer, odnosno izbjeglice. Kraj same priče donosi nam vrlo bitnu poruku koja se odnosi i na današnji svijet, na današnju situaciju. Mi nismo stabla, kako Herceg uspoređuje u priči, i trebamo se početi ponašati u skladu s tim. Ne smijemo dopustiti da nedostatak hrabrosti iskroji naš život. Krojimo ga sami iz dana u dan pobjeđujući strahove i boreći se za vlastito mišljenje.

Fotografija: Pixabay