Kritičarske novine

Posljednji roman Umberta Eca „Nulti broj“ je objavljen 2015. godine, godinu prije smrti slavnog intelektualca, glasovitog semiotičara, filozofa, esejista i profesora na Sveučilištu u Bologni.

Umberto Eco je rođen u Alessandriji, 1932. godine, po očevoj želji je studirao pravo na torinskom sveučilištu. Kasnije je odustao od tog studija te je završio srednjovjekovnu filozofiju i literaturu. Doktorirao je na temi o filozofiji Tome Akvinskoga, a prvu knjigu naslova „Estetički problem u Tome Akvinskoga“ objavio je 1956. Tijekom svoje karijere bavio se raznim poslovima, a svijet novinarstva je itekako upoznao radeći u RAI-u te kao urednik u jednoj milanskoj izdavačkoj kući. Proučavao je srednjovjekovnu estetiku u teoriji i praksi, a kao književni teoretičar bio je jedan od prvih predstavnika recepcionističke kritike. Eco je vrlo utjecajan intelektualac širokih spektara interesa, pogotovo je utjecao na studije popularne kulture. Romanom Ime ruže, objavljenim 1980. godine, kasnije ekraniziranim sa Seanom Conneryem u glavnoj ulozi, postigao je svjetsku slavu. Slavu je opravdao sljedećim romanom Foucaultovo njihalo. Novinarski triler vrhunskog majstora tekstualnih kuhinja, kandidata za Nobelovu nagradu je naišao na slabiju recepciju kod talijanskog čitateljstva, a opravdanje možemo potražiti u mentalitetu talijanskog naroda – ne vole oni da se kritizira njihova država, a korupciju, nepotizam i kriminal, medijski giganti opravdavaju time da takve socijalne anomalije nisu talijanski specifikum. Mediji nekih talijanskih susjeda Slavena izgleda, vrlo dobro, primjenjuju iste metode i identična opravdanja.

 Novinarski triler Nulti broj nam otkriva svu moć manipulacije novinarskom strukom i pisanom riječi kroz osamnaest poglavlja, sva su naslovljena datumom i danom u tjednu, neka čak i satom, samo je trinaesto naslovljeno – „Potkraj svibnja“. Glavni lik, naš narator Colonna, nas ironiziranom lupom provodi kroz sužanjstvo talijanskog novinara i intelektualca „Commendatoreima“. Lik  mračna sjena Commendatorea je arhetip svih onih koji diktiraju pisanu riječ, glavešina i moćnika što gaze slobodu pisane riječi. Colonna je prešišao pedesetu, nekad je radio kao prevoditelj s njemačkog, kao ghost-writer detektivskih priča i kritičar još neobjavljenih romana za razne nakladnike. Eco gradi priču oko kreacije novina „Sutra“ kojih kreatori u novinarskoj redakciji ne smiju saznati da se novine nikada neće objaviti jer ih je „šerif“ Commendatore (hrvatski prijevod – zapovjednik) Vimercate naručio samo kao alat za ucjenjivanje konkurencije i talijanske elite, a „Sutra“ će mu poslužiti kao ulaznica u tu istu elitu. Novine se redakciji predstavljaju kao novine za glupe, čitateljstvo niskih nivoa čitateljske pismenosti. Osim Collone, važni likovi su Simei, šef redakcije i Commendatoreova desna ruka za pitanje novina, Maia Fresia, izvjestiteljica o „nježnim prijateljstvima“ za dokone čitateljice i kasnije čitamo o romansi između nje i Collone, te naposljetku, savršeni narator alternativne povijesti, povijesti urota, analitičar sa bizarnim idejama, „čudesni feljtonski pripovjedač“ morbidnih priča Romano Braggadocio. Radnja romana se odvija u Milanu, usput saznajemo i o povijesti Milana, njegovih četvrti, a sve se događa 1992. godine. Simei, lik koji perverzira novinarstvo, maestralan manipulator je zapravo „učitelj novog novinarstva“, ozbiljnog, „novinarstva za odrasle“ koji redakciju podučava – a Collona njegov genij ovako sažima: „U svom žanru on je genij. Njegov je žanr sranje.“

Kroz ovaj roman Eco progovara o mnogim problemima talijanskog društva i medija devedesetih, ali svi se oni protežu na današnjicu, pa tako i „rasprava o pederima“. Političko-novinarski triler adresira najveće društvene probleme Italije, sadrži mnoštvo literarnih, umjetničkih, kulturnih i povijesnih referenci talijanske i globalne kulture. Eco otkriva najcrnje tajne postratne Italije, adresira probleme medija, pisanja i stvaranja vijesti, vlasništva medija gdje su političari često i vlasnici medija. Jezik romana nije težak već pitak, održava čitatelja u trilerskoj napetosti iščekivanja razvoja priče. Teorije povijesno-političkih urota, divergentne fantazije alternativne povijesti, propitivanje društvenih paranoja je blisko američkom paranoidnom postmodernizmu. Naš kreator alternativne povijesti Braggadocio sugerira kakvi moramo biti, prije svega kao profesionalni novinari – „Sumnje nikada nisu pretjerane. Sumnjati, vazda sumnjati, samo tako nađeš istinu. Ne kaže li baš tako znanost?“

Tekst romana je hipertekstualiziran, na dinamičan način pokazuje višeperspektivno gledanje na stanje talijanskog društva, ali kraj romana jasno sugerira da nema bijega u neki bolji svijet: „Sav je svijet jedna mora, ljubavi.“ Roman je heterogena mreža perspektiva za kritiziranje takvog korumpiranog svijeta. Roman je satira o načinima konstrukcije naše stvarnosti, povijesti i onoga što si dozvoljavamo uzeti zdravo za gotovo, a ne slijedimo naputak da sve propitkujemo. Eco nam tvrdi da ono što nije u novinama – nije se ni dogodilo, a povijest se tumači ne onako kako se dogodila već u skladu sa potrebama i interpretacijama trenutne vladajuće vrhuške. (Braggadocio: „Stvar je u tome da novine nisu stvorene da bi novosti plasirale nego da bi ih prikrile.“) Ovaj roman nas upozorava na ono što novinarstvo nikada ne bi smjelo postati, srozati se u sluganstvo moćnicima. Svakom intelektualcu i novinaru, aktivistu za slobodu pisane riječi je nužno pročitati roman sa snažnom kozmpolitskom moralnom poukom o vrijednosti slobode pisanja. Aktualiziran je vječan problem – kako se držati „temeljnih načela demokratskog novinarstva: činjenice odvojene od mnijenja.“ Da ne ispadne kakvo je danas, distorzično i destruktivno novinarstvo, jer nam kaže naš Simei u punoj snazi svoje genijalnosti: „Ne čine vijesti novine, nego novine stvaraju vijesti.“