Kristian Kokolek – trener mlađih uzrasta KK Grafičar Ludbreg

KK Grafičar Ludbreg u posljednje je  vrijeme vrlo aktivan i postiže sve bolje rezultate. Za to je zaslužan i Kristian Kokolek, dugogodišnji igrač i trener mlađih uzrasta koji su garancija napretka kluba. Tim smo povodom s njim razgovarali.

Koliko dugo se bavite košarkom, kako su izgledali vaši počeci u košarci?

Košarkom se bavim 30-ak godina. Kao igrač, a sada kao trener mlađih uzrasta.

Ukratko, kao klinac nisam nikad bio zainteresiran za sport. Jedino sam visinom odudarao od drugih i tako me nekada davno trener ludbreških košarkaša pozvao da dođem na trening. To je bilo po završetku osnovne škole.

Što Vas je privuklo baš k tom sportu?

Teško je reći što. Do dolaska na trening košarkaša pokušao sam se vidjeti u nogometu, rukometu, pa čak i u hrvanju. Jednostavno nije to bilo to.

Ali eto u košarci se jednostavno dogodio taj „ klik “. Ljubav, koja traje još i danas se rodila.

Za koji klub ste igrali i kako dugo?

U tih 30-ak godina skoro cijelo vrijeme sam bio vjeran svom matičnom klubu KK Grafičar iz Ludbreg.

U vrijeme kada sam studirao ( ’90.-ih god ) trenirao sam u Zagrebu, u KK Zagreb, KK Cibona i KK Medveščak.

I onda je ’95. god. došao poziv da igram za KK Bosco iz Zagreba. Poziv sam naravno prihvatio.

To je bila izrazito naporna i meni vrlo zanimljiva godina natjecanja.

Za razliku od igranja u Ludbregu, ovo je bilo na profesionalnoj razini. Pod tim mislim svakodnevni trening čak ponekad i po dva treninga dnevno. Da ne spominjem putovanja po cijeloj državi. Igranja u dvoranama koje sam do onda samo vidio na televiziji. Nešto vrlo vrlo zanimljivo.

Nekoliko rečenica o utakmici koja Vam se posebno urezala u sjećanje…

Uffff, o tome bi se moglo puno pričati.

Ja ću ukratko recimo o dvije utakmice.

Prva u Zagrebu kada sam igrao za KK Bosco, kada smo u Ciboninoj dvorani (dvorana Dražen Petrović ) igrali prijateljsku utakmicu s KK Cibonom.

Prvi sam puta bio na terenu licem u lice sa igračima koje sam do onda vidio samo na tv-u.

Kasnije su ti igrači igrali i u NBA u Americi, po Europi, bili reprezentativci.

Drugu utakmicu koju mogu spomenuti, isto prijateljsku, igrali smo protiv KK Cedevite iz Zagreba.

Imali smo neku godišnjicu postanka kluba, te kako smo imali suradnju sa tim klubom, pozvali smo ih i odigrali revijalnu tekmu.

Teško je to opisati na papiru. Dvorana u Ludbregu ima cca 700 sjedećih mjesta, a mi smo je napunili s preko 1000 gledatelja.

Ne mogu reći da smo bili lošiji, ali prvo poluvrijeme smo bili pa skoro u egalu s njima, a kasnije je već malo ponestalo snage i onda su oni utakmicu lagano priveli kraju.

Sama igra, navijanje, galama navijača… jednostavno neopisivo.

Tko Vam je  bio uzor u košarci (igrač i trener) koga bi posebno istaknuli?

Ja sam generacija koja je imala priliku gledatI utakmice kada je igrao Dražen Petrović. Malo je onih kojima on nije bio uzor pa tako i meni.

Većina nas kojima je bio uzor, koji su pratili njegov način igre, vidjeli su samo kako on lagano zabija koševe, kako lagano pretrči obrambenog igrača, no malo njih je uopće razmišljalo kako i zbog čega on to tako lagano radi. A razlog tome je bio veliki talent, te samo trening, trening i ništa drugo. Mene je to jako fasciniralo i kako sam krenuo trenirat košarku, mnogo sam individualno trenirao. Pogotovo kroz ljetne praznike. Znao sam biti na igralištu po 5-6 sati na dan.

U KK Zagrebu bio mi je trener Dimitrios Itoudis. On je bio u to vrijeme grčki student na Kineziloškom fakultetu u Zagrebu.

Posebno me se dojmio pristupom i načinom prema treningu. Tako da ga i sada pratim i ponešto iskopiram pa pokušam to preslikati u mojem radu. Itoudis je kasnije bio trener u Grčkoj, Rusiji, a sad je u Tursko, a ujedno je i trener je grčke košarkaške reprezentacije.

Trenerski rad u Grafičaru

Recite nam nešto o svom klubu.

KK Grafičar je klub iz Ludbrega. Natječemo se skoro u svim kategorijama.

Seniori u 3. muškoj ligi sjever. Imamo tu još i kadete, mlađe kadete, dječake, školu košarke, te univerzalnu sportsku školu. U klubu nas je šestorica trenera, neki s košarkaškim licencama, a neki s diplomom kineziologije. To vam sve govori o radu i stručnosti.

Trener ste grafičarevih mlađih kadeta, koliko je to izazovno?

Izazovno ??? Jako !!!

Evo ukratko ovako.

Osvajanjem prvog mjesta izborili smo natjecanje u Jedinstvenoj mlađekadetskoj  ligi u Hrvatskoj, a to znači putovanja po cijeloj državi i igranje s najboljima.

Pod tim „ najboljima “ mislim zvučna imena kao : Cibona, Zadar, Split, Osijek i jedan „mali“ KK Grafičar iz Ludbrega.

Kao što sam na početku rekao, mislim da je to jako izazovno.

Posvećujete li pozornost u klubu pružanju mladim talentima temelje za život i izvan košarke?

Naravno. Ja sa svojim klincima provodim puno vremena u dvorani.

Puno razgovaramo na treningu i poslije. Imamo razne teme, od škole, sporta, svašta. Trudim se da im dam najbolji savjet i te da ih usmjerim putem sporta kako bi bili što bolji ljudi.

Roditelj sam petero klinaca. Pa tako kao i svojoj djeci doma pokušavam biti na neki način roditelj i njima. Pokušavam biti najbolji trener koji ih dobro usmjerava kako kroz igru tako i kroz život.

Postoji li cilj koji ste si zadali?

U ovom trenutku nemam ambicije voditi neku stariju selekciju klinaca ili seniorsku ekipu.

Cilj mi je da od djece koja treniraju kod mene „izvučem“ maksimum svega.

Da ih naučim što više elemenata košarke i da te elemente izvode što pravilnije.

Imate li neke svoje posebne metode pri treningu, na što posebno obraćate pozornost u radu s igračima?

E sada metode ovise od trenera do trenera.

Ja uvijek krećem od sebe. Kada sam ja krenuo u košarkaške vode, nije bilo škole košarke, tj. nije bilo treninga za mlađe uzraste.

Ja sam to sve preskočio i kako sam u srednjoj školi krenuo trenirati košarku, odmah sam upao  u seniorski sastav. Preskočio sam sav onaj početni radi, tj. osnove koje sada mi radimo sa klincima u mlađim uzrastima.

Mnogo sam toga sam morao naučiti. A kasnije kada sam postao trener još sam se i više educirao.

Danas je to sve puno lakše jer je tu internet i puno se toga može tamo naći i naučiti.

Vjerujem da mi je to što sam sam učio sada i velika prednost jer mogu na lakši način nekome nešto objasniti i pokazati kako se što radi.

Pozornost u radu najviše moram obratiti na pravilnost izvođenja vježbi. Sada klinci uče i ako krivo nauče onda je to teško poslije ispravljati.

Je li košarka u Ludbregu popularan sport?

S obzirom da je Ludbreg mala sredina, a u takvim sredinama obično prevladava nogomet i s obzirom koliko klinaca trenira kod nas, mogu reći da je košarka popularan sport u Ludbregu.

Koliko djece trenira košarku u Ludbregu, te ima li možda među njima neki posebni talent koga bi istaknuo?

U našem klubu, zajedno u svim selekcijama trenira oko 80-ak klinaca.

Imamo u 2008. g. jednog klinca koji je ove godine igrao za reprezentaciju Hrvatske, dok je drugi u istom godištu pred vratima reprezentacije.

Moram i spomenuti i svog sina koji je 2009. g. ušao u uži krug mogućeg ulaska u reprezentaciju s ovog dijela (sjevera) Hrvatske.

Evo radimo, trudimo se i kako se vidi, imamo rezultate.

Imate li adekvatne uvjete i dostatnu opremu za trening ili bi tu još nešto trebalo?

Uvjeti koje imamo su sasvim zadovoljavajući, s obzirom kakve probleme imaju ostali klubovi.

Treniramo u velikoj sportskoj dvorani u Ludbregu. Tu imamo termine, ali ne dovoljno za sve uzraste da koristimo cijelu dvoranu, pa koristimo i malu školsku dvoranu u Ludbregu i školsku dvoranu u Martijancu.

Klub je osigurao svu moguću opremu koja nam je potrebna za kvalitetan trening.

Zašto je baš košarka, po Vašem mišljenju, sport koji treba trenirati?

Košarka je vrlo zanimljiv i fleksibilan sport. Može se igrati na mnogo načina.

Možete je zaigrati na jedan koš u dvije momčadi, možete igrati jedan na jedan. A možete je zaigrati i sami – natjecati se sami sa sobom u tricama, slobodnim bacanjima – u tom slučaju uvijek ste pobjednik.

Košarka može biti vrlo intenzivan sport kojim igrači grade izdržljivost, koordinaciju, skočnost, preciznost, motoriku…

Košarkaških igrališta na otvorenom u Hrvatskoj je doista mnogo – ima ih gotovo svaka škola. Trebaju vam samo lopta i dobra volja.

Košarka je među rekreativcima u Hrvatskoj jedan od najpopularnijih sportova.

Kroz košarku razvijamo timski rad i težimo sportskom ponašanju, kroz nju učimo djecu kako biti dobar čovjek.

Eto, mislim da je to dovoljan razlog.

Fotografija: KK Grafičar Ludbreg