Kreni prema meni, Partibrejkers

Ne znam je li netko primijetio da su filmovi poput vidovnjačkih kugla, karata, čitanja iz dlana ili šalice nakon popijenog čaja ili kave ili nešto deseto, ali proročko. Više puta sam čitala kako su neki stari filmovi zapravo predvidjeli neke događaje koji su se danas dogodili. Kao da su tim istim događajima pročitali astrološku kartu zvijezda i predvidjeli im budućnost, odnosno sadašnjost. Nisam nešto pretjerano pridodavala pažnju tome, ali sada sam se baš zamislila. Ako su desetljećima ranije snimili radnje i događaje koji su se obistinili, što sprječava današnje filmske novitete i hitove da dođu u život kroz par godina?

Sjetim se odmah onog filma A Thousand Words gdje, ne sjećam se kako i zašto, glavni lik ima onoliko života koliko još lišća ima na drvu u njegovom vrtu. Gdje je caka? Caka je u tome da kada svaki put izgovori neku riječ, jedan list manje. I što sada sprječava naš realni svijet da dopusti nečemu takvom da postane realno i stvarno? Možda već postoji, samo ne znamo za to? Ili se jednostavno ne priča o tom hocus pocusu. Jer znate kako to ide, ljudi vjeruju samo u ono što mogu vidjeti i dotaknuti. A čak i ako vide nešto neuobičajeno, pomisle da ih oči varaju i da se glava igra s njima pa se opet vrate u vjerovanje između svoja četiri zida. Puno je toga oko nas što ne vidimo jer si ne dopuštamo da vidimo. I dotaknemo. I osjetimo.

Imate 1000 riječi na raspolaganju. Biste li počeli paziti kako ih izgovarate i kome? Biste li zapravo dali svakoj riječi smisao? Biste li zapravo počeli djelima pokazivati ono što tijekom cijele godine samo govorite u praznim riječima koje odnese vjetar? Uvijek se trudim da moje riječi imaju smisao. Da nisu samo izgovorene i uzalud potrošene. Bačene. Jer izgovorene riječi se ne mogu povući. Niti jedno oprosti ne može natjerati da se izgovorene riječi zaborave. Uvijek su tu negdje. Da, bačene su, potrošene, izgubljene. Ali ne zauvijek. Uvijek nekako nađu put natrag i naprave balans svim onim neizgovorenim riječima. Sve je to tu. Ne vidimo, ali znamo da je tu.

Nekada je teško naći pravi riječi. Baš one prave riječi, ravno iz srca, iz najdubljih osjećaja. Nekako se znaju izgubiti na putu do izgovaranja. Ne namjerno. Možda samo iz navike neizgovaranja. I opet, navika je čudo. Navika je nekako najveća isprika za sve. A možda je do straha? Od osuđivanja? Ili straha od vlastitog odraza? Izbora? Nekako mi je teško definirati naviku. Svakome znači nešto drugo. Ne mogu je generalizirati ili definirati. Mogu ju samo povezati s nizom značenja koje ima za mene. Ne volim ju. Ne volim znati da sam navikla na nešto. Na ljude, na ispuhivanje ventila, na faks, na učenje, ispijanje zelenog čaja, nešto deseto. Navika je jednostavno čudo. Ali ne nalazim riječi da ju objasnim.

Čitate li one Ispovesti? Ja sam nekako opsjednuta s tim. Više puta sam čitala kako ljudi žele neku nepoznatu osobu kojoj bi bez straha, bez osuđivanja i bez očekivanja da uzvrate savjetom, ispričali svoju priču. Onako, surovu istinu svega što su prošli u životu. Što su pogriješili, što ih muči. Možda događaj od prije 5 dana. Pola sata. Ili nešto što već desetljećima čuvaju u sebi. A tako žele izbaciti van. Uz čašu viskija i cigare dok je nasuprot njih neznanac kojeg nikada više u životu ne budu vidjeli. Koji ih samo gleda, bez osuđivanja i odobravanja. Bez komentara i upadica. Samo ravnodušno sluša, čeka trenutak olakšanja na licu svog sugovornika kada kaže sve što mu leži na duši i srcu. To je taj trenutak kada se nađu prave riječi. To je taj trenutak kada se one ne izgube na putu do izgovaranja. Da li to onda zapravo znači da se prave riječi izgovore samo nepoznatim osobama koje vidimo prvi i zadnji put u životu? Ne. Makar, nekome treba to. Bijeg iz stvarnosti, ispričana priča, viski i cigara. Dovoljno da se mogu vratiti u svoju stvarnost s malo više snage nego što su imali tog jutra kada su se probudili. Možda bi svako trebao biti ta nepoznata osoba na jedan dan. Osoba koja će saslušati drugog, pomoći mu svojom šutnjom. I šutnja je nekada dovoljna. I šutnja je odgovor. Nekada loš, u ovom slučaju dobar. Nekada treba biti bez komentara. Bez upadica. Bez savjeta. Nekada nekome treba živa osoba nasuprot njega, umjesto praznog, bijelog zida kojem xy riječi mogu biti upućene svaku noć.

Baš razmišljam što je gore. Imati zapis svih izgovorenih riječi ili onih neizgovorenih? Možda nije do toga. Možda je samo do odabira trenutaka. Pronalaska pravih riječi. I krive riječi nekada mogu biti prave. Sve je u redu dok u glavi ne postoji tornado svega ono što smo možda, nekada, trebali reći. Ima li nešto gore od onoga Kvragu, zašto sam šutjela/šutio?