Krakov između legendi i stvarnosti

Krakov je drugi po veličini grad u Poljskoj, bogate povijesti u kojem svaka ulica ima svoju legendu. To je mjesto gdje se povijest i kultura stapaju u jedinstveno putovanje kroz vrijeme i doživljaje. Takvo iskustvo doživio sam i ja.

POČETAK PUTOVANJA

„Poljska u mome srcu,
u mome srcu mazurka.
Poljska, nije nikad,
nije nikad dala kvislinga.
Svaki dan poloneza,
zvoni na mojim vratima.
Poljski jantar, narukvice,
volođine čuke, šiber u po’ cijene,
papa Wojtyla i ja.“…

…stihovi su poznate pjesme grupe Azra koju sam u sebi pjevušio cijelim putem prema Krakovu, 10-ak sati koliko je trajala vožnja autobusom. Iako Štulić 1981. godine u pjesmi Poljska u mome srcu pjeva o Gdanjsku, najvažnijem lučkom gradu na sjeveru Poljske, pjesma ima mnogo poveznica i s Krakovom. Čitavo sam vrijeme bio budan zbog uzbuđenja i upoznavanja novih ljudi s kojima sam u autobusu svakih pet minuta nazdravljao nekome u čast. Bili su to uglavnom putnici iz Srbije s nepresušnim izvorima domaćih rakija od šljive i kajsije pažljivo skrivenim ispod sjedala. Nakon nekoliko rundi počelo je nostalgično prizivanje dobrih starih jugo-vremena. Iz nečijeg prijenosnog zvučnika do mene su dopirali zvuci Riblje čorbe (Pogledaj dom svoj anđele) uz koju sam počeo pjevušiti srpskim naglaskom što su moji novi prijatelji odmah čuli i toliko se oduševili da su me nagradili trima čašicama domaće šljive ponavljajući oduševljeno „Pa ti bre umeš da govoriš sprski!“ na što sam brzo odgovorio „Ma šta da govorim? Pa ja umem da pišem srpski!“. Društvo je pucalo od smijeha, a u mom se krilu našla penkala i prazan izgužvan list papira. Miloš je dobacio „Ajde bre da i to vidimo“. Papir je valjalo ukrasiti ćirilićnim pismom što nakon triju čašica rakije nije baš lako. U opskurnoj rasvjeti busa i s tremorom u rukama izazvanog krivudavim i neravnim cestama, uspio sam svojim novim „drugarima“ naškrabati ćirilićne pozdrave iz Hrvatske i zahvale na zabavnim trenucima. Potapšavši me po ramenu, Miloš nije krio zadovoljstvo. „Pa matori je Naš!“, s ponosom je izjavio, a Zorica mi je šaljivo nadjenula novo ime – Ćiril! Ktomu, do kraja puta „morao“ sam da govorim srpski.

Slovačke autoceste, koje to nisu i bilo bi ih primjerenije nazivati „pogrebnim“ cestama, budući da se jednom kada prijeđete mađarsko-slovačku granicu čitavo vrijeme vozite po staroj cesti uz koju se skoro svakih 10-ak kilometara nalaze lampašima osvijetljena groblja, našim su licima mamile osmijehe te su ubrzo krenule crne šale kojima smo se uzajamno naslađivali. Poznata GPS navigatorica, Đurđa, malo se preračunala pa nas je odvela na krivi put. Trebalo je pronaći pravi smjer, a u tome su mogli pomoći još jedino slučajni prolaznici. Poligloti su sada bili na cijeni, ali su i dalje čvrsto spavali. Nakon nekoliko uzastopnih zaustavljanja i neuspjeha zbog problema u govornoj komunikaciji, odlučio sam i ja okušati sreću i pomoći. Onako mamuran, krmeljav i podočnjaka oblika kovanice od 25 kuna, odlučio sam testirati položen početnički stupanj poljskog jezika. „Dzień dobry!“, rekao sam hrapavim, alkoholiziranim glasom namještavajući pravi osmijeh na lice, što u prijevodu na hrvatski znači „Dobar dan!“. Uspio sam privući pozornost dviju starijih gospođa koje su na stanici čekale autobus nervozno pušeći cigarete i cupkajući na mjestu od hladnoće. Sudeći po nagomilanim opušcima uz njihove cipele, zaključio sam da već duže vrijeme čekaju. Razlog zašto sam započeo pozdravom „Dobar dan!“ umjesto „Dobro jutro!“ nije slučajan. Naime, u poljskome jeziku pozdrav jutru ne postoji. Dan počinje svitanjem i traje sve do zalaska sunca kada se koristi „Dobry wieczór!“, odnosno „Dobra večer!“.

Kada se malo pažljivije sluša, poljski je dosta sličan hrvatskome jeziku. Lako možete povezati riječi i logički doći do preciznog prijevoda, naravno baratate li osnovnim vokabularom. Međutim, ono što ovaj slavenski jezik čini otežim jesu riječi koje sadrže glasove č, dž, lj, nj, š, ž, odnosno njihove meke i tvrde varijante, kojih, hvala Bogu, ima. Ispada kao da čitavo vrijeme tepate malom djetetu, a to iziskuje velik napor pa imate osjećaj kao da ste na nekim govornim vježbama. Nakon uzvraćenog pozdrava i osmijeha zaključio sam da simpatično mogu nastaviti komunikaciju drugim pitanjem „Przepraszam, gdzie jest droga do Kraków?“, u prijevodu „Oprostite, gdje je put za Krakov?“. Unatoč nesavršenoj gramatici, gospođe su shvatile moj problem pa su krenule u raspravu. Prema pokretima njihovih ruku shvatio sam da pokušavaju doći do odgovora najrazumljivijeg strancu koji očito slabo govori njihov jezik. Moram priznati da sam se bojao odgovora, da ga neću razumjeti, jer su jedna drugoj govorile takvom brzinom da je sve što je moje mamurno uho čulo bilo nešto pa nešto pa đibžš, pa opet nešto, nešto pa špićđš… Nakon minutu-dvje svu su pozornost posvetile meni. U njihovoj brzini govora sada prilagođenoj meni, strancu, razumio sam većinu riječi i logički ih povezao sa smjernicama koje su dočaravale mimikom.

Ne računajući okolicu, Krakov broji oko 790 tisuća stanovnika, što je 20-ak tisuća više u odnosu na Zagreb, dok je površinom dvostruko manji. Drugi je grad po veličini u Poljskoj, a od 11. do kraja 16. stoljeća bio je poljska prijestolnica kada je tu ulogu preuzela Varšava držeći je i danas. Krakov je studentski grad višestoljetne tradicije i vrlo popularno turističko odredište mladim ljudima iz cijele Europe. Ime grada potječe od njegova legendarna vladara Kraka, odnosno Krakusa, vođe plemena Vislana. Prema jednoj od mnogih priča, uz samu rijeku Vislu i podno brda Wawel, čvrsto je spavao strašan zmaj. Mjestašcem, koje je okruživalo brdašce, počele su kolati glasine kako u jezivoj spilji živi zmaj koji će, ako ga se probudi iz sna, pojesti svakoga tko mu stane na put. Poneki mještani samo bi odmahnuli rukom, dok su ih drugi slušali sa strahopoštovanjem i oblikovali u priče koje su prepričavali naraštajima. Jednog je dana nekolicina odvažnih odlučila jedanput za svagda riješiti misterij mračne spilje i dokazati kako u njoj nema ničega osim pustih priča. Nimalo se nisu oduševili onime što su vidjeli. Iz sna su probudili ogromnu zvijer koja ih je počela strašiti i krasti im životinje. Ljudi su godinama na razne načine pokušavali stati na kraj zvijeri, no bezuspješno, sve dok se nije pojavio mudri šegrt Krak i smislio kako nasamariti proždrljivog zmaja i spasiti ljude njegovih zala. Jedne ga je večeri odlučio nahraniti dvjema ovčicama koje je dobro premazao sumporom. Halapljiv je zmaj ovce proždro u dva zalogaja. Žućkasti je začin netom nakon objeda počeo djelovati i ubrzo je nakon gladi uslijedila neutaživa žeđ. Ispijavši vodu iz Visle, zmaj se ubrzo napuhnuo i naposlijetku – eksplodirao. Tako je šegrt Krak oslobodio grad strašne zvijeri koja je godinama uznemiravala pučanstvo. Davši gradu svoje ime i sagradivši na brdu Kraljevsku katedralu, Krak je postao hrabri vladar koji se smjelo suprostavljao svakoj sljedećoj neprilici. No, zmaj ili Smok Wawelski nije zaboravljen. Postao je simbolom Krakova koji se i danas razgoropađeno pokazuje mnogobrojnim znatiželjnicima podno brda rigajući vatru iz svojih usta.

Velikopoljska kronika nastavlja priču o kćerki kralja Kraka – Vandi zbog čije je neuzvraćene ljubavi alemanski knez počinio samoubojstvo. No, i Vanda se žrtvovala, bacivši se u vode Visle. Da, Krakov je mjesto duge povijesti i brojnih legendi. Prvi su se ljudi podno Wawelskog brda, uz rijeku Vislu, pojavili oko 100 tisuća godina prije nove ere, a Arheološka nalazišta potvrđuju da je brežuljak Wawel prije 50 tisuća godina bio logorište lovaca na mamute i drugu divljač, dok iz srednjeg kamenog doba potječu prve stalne nastambe. Za vrijeme Rimskog carstva počele su najezde skitskih i sarmatskih plemena s istoka, te keltskih i germanskih plemena sa zapada. Uz uništenje, te su najezde donijele i napredak. Naime, mnogi su trgovci prolazili dolinom rijeke Visle Jantarskim putem u potrazi za tim mineralom. Put se prostirao od Sredozemnog mora pa sve do baltičkog primorja, odnosno prema luci, današnjem Gdanjsku, poznatom upravo po jantaru. Taj je mineral u to vrijeme bio vredniji od zlata, a vjerovalo se da ima i magična svojstva jer je prema grčkoj mitologiji nastao od suza koje su lile Helijade, sestre Faetonove, sina boga Sunca Helija i Klimene, Oceanove kćeri. Prodoran me glas vodiča prenuo i iz povijesti vratio u sadašnjost. Konačno smo stigli u grad, i onako ovlaš iz busa, mogu reći da me prizor oduševio.

Osjećao sam se „domaće“, kao da sam već davno prije, u nekom prošlom, možda viteškom, životu, koracao ovuda. Hostel se nalazio u središtu grada u ulici Sv. Križa, 15-ak minuta laganog hoda od glavnog trga. Check-in nam je, iz nepoznatih razloga, odgođen za dva sata pa sam se s mapom u džepu, na kojoj mi je ljubazna recepcionerka označila hostel ukoliko se izgubim, u to divno jesensko poslijepodne zaputio u nepoznato. Odmah po izlasku iz hostela, s olakšavajućim uzdahom zbog teškom prtljagom rasterećenih ruku, pogledao sam u svim smjerovima. Pogled mi je zastao na suprotnoj strani ceste na razgranatom hrastu koji je blistao zlaćanim listovima. Stajao sam tako nekoliko minuta i uživajući u pogledu pjevušio stihove Jacquesa Préverta Les feuilles mortes koje je tako dobro interpretirao Yves Montand.

Ispunjen glazbom uvelog lišća krenuo sam u šetnju kamenom popločanom ulicom, ne odviše prometnom, udaljenom samo tri minute od glavnog kazališta Juliusz Slovacki koje arhitektonski podsjeća na slavnu Palais Garnier, kuću Pariške opere. Odmah preko puta kazališta ugledao sam dražesnu zalogajnicu U Babci Maliny (Bakina malina) uređenoj rustikalno, u poljskom narodnom stilu. Praznog želuca ušao sam u nju bez ikakvih dvojbi. Mirisi raznih juha, tjestenina, mesa, kolača draškali su moje nozdrve i budili apetit. Batak i zabatak s pire krumpirom koji sam naručio bili su toliko ogromni da sam pojeo samo zabatak, a konobara sam zamolio da mi ostatak jela spremi za van jer inače ne bih mogao pojesti veliki komad pite od jabuke koju sam uzeo za desert. Nakon što hranu nisam ni vidio ni okusio više od pola dana, ovaj i više nego obilan ručak s desertom držao me sitim sve do sljedećeg dana, a za samo 5 eura! Poljska je kuhinja izuzetno raznolika i ukusna, a porcije hrane su u većini restorana i zalogajnica predimenzionirane u odnosu na hrvatski standard.

Šetajući starim kamenim ulicama imao sam osjećaj kao da se Radićevom penjem prema Gornjemu gradu, a zatim sam u jednoj uličici osjetio sivi ambijent predratnog Praga. Gotovo je svaka ulica u središtu grada načičkana raznoraznim dućanima, kafićima, pivnicama i suvenirnicama. Poseban su doživljaj i brojne kočije u kojima ćete se zasigurno osjećati kraljevski. Taj bi dojam mogao nestati zagazite li u konjski izmet. Stoga gledajte kud hodate! Većina ulica starog dijela grada potječe iz 13./14. st., a nazvane su prema objektu koji što važnošću, što veličinom dominira ulicom. Tako je najveći broj ulica dobio ime po crkvama, primjerice ulice Sv. Marka, Sv. Jana, Sv. Križa, Sv. Tome, Sv. Ane, ili pak po samostanima poput Dominikanske, Bernardinske, Franjevačke, Reformatorske ulice. Krakov je poznat kao grad crkava kojih je više od stotinu pa ne čudi što najviše ulica nosi upravo ime neke crkve. Većina njih su pravi dragulji umjetnosti, a Poljaci često vole reći da je Krakov poljski odgovor na Rim te da se natječe s Vječnim gradom po broju svetišta spokojstva. Ima i ulica koje su nazvane po slavnim gradskim vratima od kojih su najpoznatije Gradska i Florijanska, ili pak po vrlo važnim obrtničkim trgovinama poput Stolarske i Obućarske ulice. Postoje i Bolnička ulica te Jagjelonska koja se nalazi u sveučilišnoj četvrti i nosi ime poznatog istoimenog sveučilišta. Najviše mi se dopao naziv Golubove ulice. Glavni je trg naime prepun ovih krilatih šetača pa je tako jedna ulica nazvana njihovim imenom. Što sam se više približavao srcu grada, on je postajao sve življi. Glavni trg Rynek Glowny najveći je srednjovjekovni trg u Europi i na njemu se nalazi najveći broj povijesnih spomenika Krakova.

Razgledajući i otkrivajući ljepotu trga, izgubio sam se u njegovu kraljevskom duhu potpuno zaboravivši na vrijeme i check-in. Žurnim korakom krenuo sam natrag u hostel. Iako sam kasnio gotovo sat vremena, nije bilo problema. Dobri vodiči su najavili kako ću kad-tad doći, a ključ sobe dobio je moj cimer. Otvorivši prozor uputio sam pogled zlatnom hrastu te sam se svjež i čist konačno ispružio na krevet. Planirao sam se vratiti u grad, ali plan se utopio u čvrstom snu.

DRUGI DAN

Sljedećeg sam se dana odmoran, naspavan, pun elana, brže-bolje obukao i uputio u razgledavanje. Hodajući i razmišljajući o tečaju novca te koliko razmijeniti, našao sam se sam, bez grupe na vidiku, na trgu veličine gotovo šest nogometnih igrališta.

Njegovi su temelji postavljeni još sredinom 13. stoljeća i prava je kulturna, trgovačka i turistička vitrina, renoviran 2005. pri čemu se pazilo da zadrži autentičan srednjovjekovni izgled. Opija cvjetnim mirisima brojnih cvjećarnica kao da ste u nekoj bajci. Ljubazne gospođe nudit će vam razne vrste cvijeća, a tog su ga sunčanog dana preplavljivali suncokreti. Krenuo sam prema cehovskoj renesansnoj građevini Sukiennice u kojoj se nalazi  Nacionalna umjetnička galerija.

Iz nje ne možete izaći praznih ruku pa makar i bez jeftinog privjeska za ključeve. Najviše je suvenira od magičnog jantara za koji svaki prodavač tvrdi da je pravi i da ga trebate kupiti baš od njega. Poljaci vole isticati da je Dom Suknarskog Ceha – Sukiennice najstariji tržni centar u ovom djelu Europe koji posluje više od 700 godina te da se u njemu najprije trgovalo suknom, teškom tkaninom koja se dobiva od grebene vune i da odatle potiče njegov naziv. Proizvodnja i trgovanje suknom bili su iznimno važni za tadašnje gospodarstvo. Trgovci iz raznih dijelova svijeta rado su dolazili u Krakov. U Domu se nalazi i prvi Narodni muzej u Poljskoj, a jedan dio muzeja čini i Galerija poljske umjetnosti 19. st. u kojoj sam proveo još dva sata uživajući u najvećim radovima Jaceka Malczewskog, Stanislawa Augusta, Henryka Siemiradzkog, Piotra Michałowskog, Jana Matejka i mnogih drugih slikara.

Uz vanjske zidove pružaju se terase prostranih kafića i restorana iz kojih se prekrasnom jednostavnošću ocrtava art nouveau, odnosno secesija. Jedan od najpoznatijih je kafe Noworolski koji kavu i slastice poslužuje još od 1910. godine.

Od prvog dana otvaranja bio je popularan među umjetnicima, profesorima, političarima, ukratko – društvenom elitom tog vremena. Jedan od najpoznatijih gostiju bio je Lenjin koji je ovdje volio dokoličariti uz kavu i dnevne novine. Naravno da sam i ja morao kročiti u taj historijski prostor kušati kavicu koja mi je baš godila. Sjeo sam i tek tada osjetio umor nogu, uređivao dojmove i bistrio se za nove izazove grada. Noworolski je konkurencija drugom poznatom kafiću, jednom od najstarijih u Krakovu otvorenog 1895. – Jama Michalika. Nalazi se u Florijanskoj ulici, poznatijoj kao Kraljevski put, u blizini Akademije primijenjenih umjetnosti. Postao je popularan među studentima koji su ondje pili i jeli besplatno u zamjenu za manja umjetnička djela. Godine 1905. postao je još poznatiji po vrlo popularnom kabaretu Zielony Balonik, Zeleni balon poljskog pisca, esejista i dramatičara Jana Augusta Kisielewskog, člana književnog pokreta Mlada Poljska.

Državši šalicu ispred usana i udišući pare fine kavovine, zamislio sam se i pomislio kako sam rođen u pogrešno vrijeme. Izašavši iz Noworolskog ponovno sam se našao na pločniku glavnoga trga koji je bio mjesto odigravanja važnih državnih ceremonija. Pored Doma suknarskog ceha opazio sam još jednu znamenitost karakterističnu po svojim nejednakim tornjevima. Jedan je visok 82 metra i nekada je bio osmatračnica, a drugi 69 metara i služi kao zvonik. Gledajući u tu građevinu, crkvu Sv. Marije i tražeći najbolji rakurs za fotografiranje, opet sam odlutao u srednji vijek u vrijeme njene gradnje.

Legenda kaže kako su dvojica graditelja crkve bila braća poznata po svojim crkvama i palačama izgrađenima diljem svijeta. Bez oklijevanja, krakovljani su prikupili sredstva za izgradnju crkve koja je svojom ljepotom imala nadmašiti sve druge u gradu. Tornjevi su rasli svakim danom i izgledali sve veličanstvenije. Međutim, sve je krenulo nizbrdo rivalstvom braće. Podijelivši posao tako da svatko radi po jedan toranj, kladili su se tko će prije završiti posao i čiji će toranj građanima biti ljepši. Uskoro je njihovo nadmetanje preraslo u neprijateljstvo tolikih razmjera da su zaboravili da grade hram Božji. Kada bi jedan dodao novi kat tornja, drugi bi se potrudio ne bi li ga sustigao i svoj toranj napravio višim. Nakon nekog vremena stariji je brat završio svoj toranj prije i nakitio ga zlatnom krunom. Željevši to proslaviti pozvao je mlađeg brata na čašu vina, no duga laskanja i mirni razgovori pretvorili su se u svađu koja je trajala do sitnih sati. Jedan drugome predbacivali su promašaje i nedostatke u gradnji tornjeva. Stariji se brat rugao mlađem zbog sporog posla, a ovaj je pak uvrijeđen tvrdio da toranj starijeg brata ima slabu konstrukciju. Najednom, usred svađe, stariji je brat dohvatio nož sa stola i probio srce mlađeg. Odlučivši se za bijeg, ubojica nije stigao dalje od praga krčme. Ondje su ga presreli gosti. Budući da je bila duboka noć nije ga se moglo izvesti pred sud pa je jutro dočekao u jednoj od kapela novoizgrađene crkve kada je osuđen na smrt i pogubljen. Toranj mlađeg brata do današnjeg je dana ostao nedovršen sa skromnom metalnom kupolom na vrhu, a crkva je svojim nejednakim tornjevima postala arhitektonska znamenitost Krakova i svjetska turistička atrakcija. Sjećanja na braću ostala su samo u legendi koja se prenosi naraštajima. Naime, odlučeno je da se njihova osramoćena imena izbrišu iz svih gradskih kronika i anala. Jedini dokaz koji i dalje podsjeća na ovaj nemili događaj jest nož kojim je izvršen zločin i na kojem su još vidljivi tragovi krvi. Odlukom Gradskog vijeća obješen je na lancu Doma suknarskog ceha kao upozorenje budućim naraštajima na kobne posljedice neslaganja i zavisti među ljudima.

Iz ove me priče u stvarnost vratila melodija trube koja se čuje svakog sata s najvišeg tornja. To je Hejnal Mariacki, odnosno Zora svete Marije poznata i kao Krakovska himna.

O porijeklu se melodije nepoznatog autora ne može sa sigurnošću govoriti, no postoje legende koje se maštovito i s ponosom prepričavaju turistima. Prema jednoj od njih, iz 13. stoljeća, melodija se svira u čast trubaču kojeg su Mongoli strijelom pogodili u grlo i tako prekinuli njegovo muziciranje koje je upozorilo građane da se nešto događa, tj. da je grad napadnut. Zahvaljujući nesretnom trubaču grad je na vrijeme zatvorio vrata svojih zidina, a otada se njemu u čast svakoga dana s najvišeg tornja, na sve četiri strane svijeta, svira ta lijepa melodija koja se čuje diljem Poljske, ali i u svijetu, točno u podne kada je emitira Prvi program poljskog nacionalnog radija – Radio 1. Melodija se svira prekinuta na svom vrhuncu i simbolizira trubačevu smrt. Krakovska je himna jedan od zaštitnih simbola ne samo Krakova, već i cijele Poljske, a u dugoj povijesti zabilježena su samo dva slučaja njena nesviranja, i to oba u travnju. Prvi put 2005. nakon smrti Pape Ivana Pavla II. i drugi put 2010. zbog smrti predsjednika Lecha Kaczyńskog.

Polako se spuštala noć, a ja sam i dalje bio zarobljen u toj povijesnoj staroj jezgri koja je 1978. uvrštena na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi kao prva gradska jezgra u svijetu uvrštena na tu listu. Brižljivo obilježavajući svaki kadar mnoštvom slika, svojim aparatom sam načinio i nekoliko portreta skulpture barda poljskog romantizma – Adama Mickiewicza, često uspoređivanog s Byronom i Goetheom. Bio je prvi poljski wieszcz – romantični pjesnik-prorok koji je snažno utjecao na oblikovanje poljske nacionalne svijesti u 19. stoljeću. Pokopan je u Parizu, a 1890. posmrtni ostaci preneseni su u Wawelsku katedralu gdje počivaju velikani poljskoga naroda. Kod Adama je danas najpopularnije sastajalište krakovljana i turista.

Noć je polako palila petrolejske lampe. Moje su noge bile poput teških kugli. Jedva sam ih vukao trgom koji je bio veseo i bučan. Posvuda glazba uličnih svirača koji zabavljaju jazzom, tjeraju na ples temperamentnim ritmom bubnjeva i udaraljki ili pak smiruju bacajući vas u meditaciju, ovisno o tome kako pogodite dan. Na nekoliko sam trenutaka odlučio sjesti na rubnik nogostupa u blizini jednog kafića ispred Doma suknarskog ceha i slušati improvizacije jazz-glazbenikakoje su odjekivale sada već polupraznim trgom. Opuštajući se uz glazbu opazio sam malu romaničku crkvicu na samom rubu trga koja mi je nekim slučajem tijekom dana promakla. Bez gužve, obasjana svjetlošću uličnih svjetiljki, zaokupila je moj pogled na nekoliko trenutaka. Poslije sam pročitao da je to najstarija građevina na trgu čiji su temelji postavljeni u 10. stoljeću, a nosi ime sveca Adalberta, među lokalnim stanovništvom poznatijeg kao Wojciech. Prema jednoj hrvatskoj predaji, vraćajući se prvi put u Prag iz Rima, godine 992., boravio je u Senju.

Poljska je inače zemlja svetaca, a tijekom svoje tisućljetne kršćanske povijesti dala ih je velik broj od kojih je prvi bio upravo Wojciech. Adalbert, kako glasi njegovo pravo ime, bio je praški biskup koji je stradao propovjedajući kršćanstvo pruskim seljacima na području Baltika. Ondje ga je poslao Boleslav I. Hrabri koji je čuvši za njegovu smrt zapovjedio svojim izaslanicima da vrate tijelo kako bi ga sahranili prema kršćanskim običajima. I opet jedna legenda: Prusi su tražili otkup u srebru jednak težini Wojciechova tijela. Postavljena je improvizirana vaga s tijelom na jednoj strani i gomilom srebra na drugoj. Jedan po jedan komad srebra uklanjao se sve dok vaga nije bila u ravnoteži. Na zaprepaštenje sveprisutnih ravnoteža je postignuta tek kad je na vagi ostala samo jedna unca srebra. Ovo je čudo zaprepastilo Pruse, a istodobno toliko impresioniralo Poljake da su ga proglasili svecem. Danas mnogi Poljaci upućuju molitve svetom Wojciechu za pomoć kada su u novčanim problemima pa si mogu zamisliti da je Wojciech jedan od najpopularnijih svetaca. Pa tko danas nema novčanih problema! Zlu ne trebalo, i ja sam se pomolio. Saznao sam poslije od recepcionerke da je crkvica Sv. Wojciech popularna i među mladencima koji dolaze kraljevskom kočijom do trga kako bi baš ondje izrekli svoje sudbonosno „Da!“.  

Slušanje jazza, promatranje zaljubljenih parova kako uživaju u skladu improviziranih melodija i ritmova, i svjetlucanje znamenitosti glavnog trga, Ryneka Glownog,  obasjanog mjesečinom baš mi je godilo i smirivalo me. No, počeo sam osjećati hladnoću koja mi je prodirala do kostiju pa sam odlučio potražiti neko toplije mjesto. Ne mogavši se oteti uživanju u jazzu koji se tako dobro uklopio u ambijent trga, krenuo sam u potragu za mjestom u kojem ću nastaviti uživati u ritmu te glazbe. Mislio sam kako ću najviše šansi imati u Florijanskoj ulici, jednoj od najpoznatijih i najživljih u gradu. I bio sam u pravu.

Slušna su me navigacija i intuicija dovele do jazz-kluba U Muniaka koji se, zgodnim slučajem, nalazi baš na početku ulice. Prigušen me zvuk, koji je dopirao iz podzemlja, poput magneta privukao u svoju unutrašnjost. Spuštajući se mračnim stepenicama u utrobu kluba osjećao sam se kao da ulazim u neki tajni prolaz, a glazba je sve glasnije odzvanjala tim starim zidinama. Otvorio sam vrata i ispred mene se ukazao prostor nalik vinskom podrumu, s prigušenom rasvjetom i mnoštvom slika čija su apstraktna platna krasila zidove od starog kamena i cigli. Prema pogledima posjetitelja koji su sjedili zavaljeni u udobne fotelje brzo sam zaključio gdje se nalazi pozornica, ali to nije bila prava pozornica nego kutak u kojem je muzicirao mali jazz-ansambl u formaciji kvarteta. Glazbenici su kolektivno improvizirali. Prevladavao je tempo largo što je mom umornom i usporenom tijelu baš godilo.

Prišao sam barmenu za šankom i naručio kuhano pivo koje sam, prema preporuci ljubazne recepcionerke, morao kušati. „Cześć! Proszę grzane piwo“, u prijevodu „Bog! Molim kuhano pivo“, izgovorio sam nadajući se da ću ostaviti dojam Poljaka. Vjerojatno sam uspio jer mi je barmen počeo nešto govoriti, poprilično opširno. S mukom sam odgonetavao što jer tempo je njegova govorenja bio brz i ktomu zamaskiran glazbom, no shvatio sam da govori o ponudi svijetlih i tamnih piva. Nakon nekoliko trenutaka tišine i mog praznog pogleda, prešaltao sam se na engleski upitom „What?!“. Shvativši kako se ipak radi o strancu barmen je isto tako brzo reagirao na engleskom: „Aaa, ipak si turist… Vraški dobar naglasak za jednog stranca! Na trenutak si me zavarao. Turisti se ovdje lako odaju pogrešnim naglašavanjem riječi. Poljski nije lak, prijatelju. Što ćeš? Tamno ili svijetlo?“, rekao je ljubazno. „Dziękuję“, zahvalio sam se na komplimentu i nastavio na engleskom: „Da, turist sam iz Hrvatske. Naši su jezici veoma slični, iako mi se poljski čini nešto zahtijevniji u izgovoru. No, uz dobru poduku, i to se može svladati. Jadwiga je bila sjajna profesorica. Daj tamno.“. Barmen me zatim iznenadio pivom na vlastiti račun. Zahvalio sam se na poljskom irekao „Bardzo dziękuję kolega! Mam na imię Robert“, u prijevodu „Veliko hvala prijatelju! Zovem se Robert“, a barmen je s toplim osmjehom na licu odgovorio „Nie ma za co! Kuba, bardzo mi miło!“, u prijevodu „Nema na čemu! Kuba, drago mi je!“. Razgovor smo nastavili na engleskom. Nisam više mario za to hoće li mi netko preoteti mjesto za prvim stolom ispred kvarteta. Glazba se dobro čula i za šankom, a uz to, dobio sam ugodnog i zanimljivog sugovornika. Kuba je mladić koji živi u Krakovu, studira povijest i radi kao barmen u ovom jazz-klubu. Kaže kako se ne bi mogao zamisliti kao barmen negdje drugdje. Veliki je zaljubljenik u jazz-glazbu pa u ovom klubu gotovo svake večeri uživa u nastupima vrhunskih umjetnika zbog čega mu radno vrijeme naprosto proleti. „U jazzu nema pravila, to su osjećaji koje ili imaš ili nemaš. Improvizirati ne može svatko. Jazz treba osjetiti. A i nije to muzika za svakoga. Imamo vjernu publiku koja redovito posjećuje klub, a tu su i stranci poput tebe. Svi ste fini ljudi i nekako posebni, vrlo zanimljivi tako da i zbog vas volim raditi ovdje“, perući čašu za čašom, iskreno i zdušno govorio je Kuba. Posve ga razumijem. Cijelu smo večer okretali čašice razgovora. Rekao mi je da nisam nimalo pogriješio što sam ušao baš u ovaj klub, štoviše da bih trebao biti ponosan jer sam kročio u djelić poljske povijesti jazza. To je, naime, prema mišljenju onih koji prate jazz, a dakako i samog Kube, jedan od ponajboljih, ako ne i najbolji jazz klub u Poljskoj otvoren 1991. godine. Kuba mi je kazao da klub nosi ime Janusza Muniaka, poznatog poljskog saksofonista, kompozitora i aranžera. “Znaš“, nastavio je Kuba, “Muniak je bio član jedne od prvih free jazz formacija u Europi, grupe Jazz Darings, koju je oformio jedan od najuglednijih umjetnika poljskog i svjetskog jazza, Tomasz Stańko. Čuo si za njega?” – Da čuo?! Pa imam kod kuće 3 njegova albuma od kojih mi je najdraži Soul of things iz 2002. – odgovorio sam. Kuba je bio oduševljen i nastavio s jazz-edukacijom ističući kako su Stańko, Muniak i pijanist Adam Makowicz nastupali sredinom 1960-ih diljem Europe kao reakcija na tada progresivniju američku jazz scenu. Muniak je vodio ovaj klub do svoje smrti 2016. u kojemu je povremeno i nastupao sa svojim kvartetom ili kvintetom.

Čaroban spoj jazza, ugodnog razgovora i topline kuhanog piva, obogaćenog cimetom, limunom, narančom, đumbirom i medom, počeo je djelovati na moju cirkulaciju i malo sam živnuo. Kuhano je pivo vrlo neobičnog, gorkastog okusa. Nisam okusio ništa slično prije tako da taj okus ne mogu usporediti ni sa čim. Mogu samo reći to da voćne note ublažuju njegovu gorkost. Poljska nije poznata po proizvodnji vina, ali zato piva i votke nadoknađuju taj nedostatak. Štoviše, po votkama je Poljska najpoznatija u svijetu. Kuba mi je ispričao kako je jednom prigodom Pablo Picasso rekao kako su najveći izumi s početka 20. st. – kubizam i Żubrovka, poljska votka blagog i ugodnog okusa trava koje ga oplemenjuju. Ime je dobila po europskom bizonu, a ta ista poljska riječ żubr opisuje travu kojom se oni hrane. Slušajući muziku i ispijajući pivo, vrtio sam si film današnjeg dana s ovim jazz-finalom nadajući se da će i sutrašnji biti barem upola takav. Boravak u ovom jednostavno uređenom prostoru, podrumu iz 14. stoljeća omeđenog zidovima od kamena nepravilnih oblika i cigle, škrtoj rasvjeti, drvenim stolovima na kojima su plamtjele svijeće, kožnim foteljama…bio je bijeg od svega uobičajenog i trendovskog. Osjećao sam se ugodno i smireno. Četvrto me pivo počelo uspavljivati. Bližila se ponoć. Tempo jazza još se više usporio do baladnog ugođaja kao da su i sami muzičari bili već umorni. Pozdravio sam Kubu koji me počastio jednom putnom. Nevoljko sam se, skupivši zadnje atome snage, odmakao od drvenog šanka prošaranog voskom svijeća i uputio prema hostelu koji je, sva sreća, bio u blizini. Zahvaljivao sam Bogu na toj činjenici. Teških, pospanih, drhturećih koraka, što od hladnoće što od umora, uspio sam se nekako dovući do sobe i ući u topao krevet. Osjećaj je bio fantastičan. S osmjehom na licu usnuo sam u trenu.

TREĆI DAN

Sljedećega jutra jedva sam ustao iz kreveta. Grad smješten na rijeci Visli obiluje legendama i pričama kojih sam se u ova dva dana naslušao više nego u djetinjstvu. Gotovo svaka kuća ima neku svoju priču, a u židovskoj četvrti skoro je svaka druga kuća muzej. Oni koji su gledali Oskarom višestruko nagrađivani film Stevena Spielberga iz 1993. godine Schindlerova lista, u ovoj će četvrti lako prepoznati znamenitosti.

Schindlerova tvornica nalazi se s druge strane rijeke Visle i za nju bi mi trebala poduža šetnja. Zbog stiske s vremenom odgodio sam njen obilazak za neku drugu priliku. Sada sam želio uživati u ljepotama židovske kulture. Šećući židovskom četvrti Kazimierz prožela me duboka tuga koju su pojačavali prigušeni zvukovi violine Itzhaka Perlmana koje se još sjećam kao lajtmotiva filma.

Više od 500 godina ova je četvrt bila središtem života Židova, prije no što je za vrijeme Drugog svjetskog rata uništena gotovo do temelja. Poslije Drugog svjetskog rata izgubila je svoj prvotni židovski karakter dobivši izgled sumornog getoiziranog predgrađa. Upravo je pad Željezne zavjese i snimanje spomenutog Spielbergovog filma preokrenulo njezinu sudbinu.

Počeo se ulagati novac u obnovu građevina i gotovo svaka zgrada danas ima spomen-ploču. To je nedvojbeno jedna od najljepših četvrti u gradu. Užurban i boemski, prepun živopisnih kafića i galerija, Kazimierz je primjer skladnog suživota kršćanske i židovske kulture. S jedne strane ulice možete vidjeti male crkvice u kojima je tek kršteno neko dijete, dok ćete s druge strane ugledati rabina kako sinčića uči prvim rečenicama Tore. Četvrt je nekada davno bila samostalan gradić pored Krakova okruženog zidinama koje su ga štitile od razaranja i pljački. Naselje je nazvano po kralju Kazimierzu III. Velikom koji mu je dao gradska prava te koji je zaslužan za gospodarsko i prosvjetno uzdizanje zemlje, zbog čega je i prozvan Velikim. Siguran sam da u cijeloj Europi ne postoji mjesto koje toliko živopisno prenosi osjećaj predratne židovske kulture sačuvane u brojnim židovskim grobljima, umjetničkim galerijama i sinagogama, a za jednu od njih veže se, gle čuda, legenda.

Priča ide otprilike ovako: Izak, čije ime nosi sinagoga, bio je pobožan, siromašan Židov kojemu se jednoga dana Bog odlučio smilovati. Usnuo je san u kojem mu je rečeno kako će u Pragu otkriti veliko blago zakopano ispod mosta. Uzevši ono malo novca što je čuvao za najteže situacije zaputio se onamo. No, dočekalo ga je razočarenje. Most koji je sanjao bio je okružen vojarnama i vojnicima koji su oprezno stražarili. Jedan ga je vojnik opazio kako dangubi pored mosta i prišao mu upitavši ga što radi. Izak je bio čist, bez ikakvih loših namjera. Čuvši njegovu priču, vojnik ga je ismijao: „Budalo! Ovdje nema nikakvog zlata. Osvrni se malo. Cijeli život sanjam Židova imenom Izak koji ima blago sakriveno ispod štednjaka i sada kada sam napokon sreo jednog, taj jedva da ima za kruh. Nisam toliko glup da slijedim bezvezni san poput tebe kako bih pronašao blago od tamo nekog Izaka, pogotovo iz Krakova gdje se svaki drugi zove tako i jedva da posjeduje štednjak“, rekao mu je otresito vojnik potjeravši ga od mosta. Mladi se Izak, razočaran što nije pronašao blago, ipak nadao da možda baš ispod njegova štednjaka leži njegova sudba. Vrativši se u Krakov, nestrpljivo je pogledao ispod štednjaka i ugledao golemo blago. Postao je najimućniji Židov u Kazimierzu. Ondje je sagradio sinagogu koja nosi njegovo ime i u kojoj se nalazi stalna izložba U spomen poljskih Židova.

U Kazimierzu se svakoga ljeta, od 1988. organizira popularni Festival židovske kulture koji slaveći židovsku povijest i kulturu još više oživi kafiće, restorane i ulice. Tu se nalaze i ponajbolje slastičarnice. Svratio sam u jednu, barokno uređenu u kojoj je svirala klasična glazba i koja se kupala u finim mirisima čokolade. Izbezumljen bezbrojnim vrstama slastica, zamolio sam prodavača da mi od svega dade pomalo. Među razne vrste čokolade ubacio je marcipan koji inače ne volim, no ovaj mi je bio baš ukusan. Poput malog djeteta sam mljackajući, punih usta krenuo prema Wawelu. Brežuljak visok više od 200 metara smješten je uz rijeku Vislu i pruža jedinstven pogled na grad. Naziv Wawel u Velikopoljskoj se kronici spominje tek u drugoj polovici 13. stoljeća, a u povijesnim se dokumentima dvorac Wawel, kao kraljevska rezidencija, navodi od 11. st. kada je postao sjedištem prvog poznatog vladara Mieszka Prvog. Na nekim su mjestima očuvani dijelovi drvenih ostataka prvotnog Wawela, a sam dvorac slovi za jedan od najljepših u Europi. Do kraja 16. stoljeća Wawelski je dvorac bio prijestolnica poljskih kraljeva kada se ona prebacuje u Varšavu, no i danas on ima veliku važnost za poljski narod. To jevjersko, duhovno i patriotsko srce Poljske. Budući da je, što zbog potresa što zbog požara uništavana, današnja katedrala treća je na tome mjestu, sagrađena u 14. stoljeću. Osim kao mjesto krunidbe poljskih kraljeva poznata je i kao jedan od najvećih mauzoleja na svijetu. Tu su naime sahranjeni svi kraljevi i mnogi velikani poljske povijesti. Jedno je od poljskih nacionalnih svetišta i središte Krakovske biskupije od 11. stoljeća. Ovdje je svoju prvu svetu misu, kao krakovski biskup, krajem 1958. održao Karol Józef Wojtyła. Dvadeset godina poslije taj je biskup postao papom poznatijeg imena – Ivan Pavao II.

Nakon nekoliko sati provedenih na ovom brežuljku predao sam se uživanju u pogledu na grad s Wawelskih zidina. Pogled na panoramu oživio je ogroman bijeli balon s natpisom „Kocham cię“, odnosno – „Volim te!“. Nisam doznao o čemu se radi, ali toliko ljubavi na nebu upućenih u tom trenutku upravo meni, svidjelo mi se. Iz ljubavne me maštarije u sadašnjost vratio piskutav glas vodiča koji je okupljao ljude za polazak prema koncentracijskim logorima Auschwitzu i Birkenauu. Iako se dobro zna što se ondje dogodilo, mislim da bi svatko barem jedanput u životu trebao posjetiti ta mjesta i osjetiti njihovu energiju koja je i dalje prisutna u hladnim hodnicima baraka i makadamskim cestama koje ih spajaju.

To će vas iskustvo natjerati da se malo zamislite ili promijenite. Osobno me ništa u životu nije toliko pogodilo u tih par sati kao ovi sumorni logori. Vrijedilo ih je posjetiti. Sablasnost koja izvire iz pustih hodnika zgrada podsjetila me na ulomke knjige Čovjekovo traganje za smislom Viktora Frankla, začetnika logoterapije koji je i sam preživio ovo zastrašujuće mjesto. Po povratku je u autobusu vladao muk. Tišina se mogla nožem rezati. Ne ona neugodna, već ona osjetilna. Krasan pejzaž krakovskog predgrađa plijenio je moj pogled i odvraćao mi misli s otužnih logorskih slika. Uživao sam u predivnim prizorima suncem obasjanih poljana suncokreta. Zlatni i crveni listovi hrastova i javora koji se sudaraju o vjetrobransko staklo autobusa niz cestu dok prolazite između drvoreda uz koje su se pružala beskonačna polja tih suncem začaranih cvjetova nanovo su me oraspoložili i vratili vedrinu na lice. Kada bih se mogao izražavati kistom, bili bi to prekrasni pejzaži poput onih na Renoirovim ili Monetovim platnima. Te impresionističke slike pomogle su mi razbistriti um zasićen sumornim bojama logora i pospremiti ih u neki zakutak memorije.

U grad sam se vratio bez energije. Svratio sam u najpoznatiji restoran odmah preko puta Wawela koji nosi njegovo ime. Opazio sam gomile ljudi. Kao na minhenskom Oktoberestu svako malo se mogla čuti zdravica litrenih krigli iz kojih je, prilikom kucanja, piva veselo bježala van. Svinjske polovice na ogromnom ražnju na drvenim stolovima izrezbarenim u nekom deblu brzo su se smanjivale. Počesto se na stol čeka satima ili se stol rezervira nekoliko dana unaprijed, ali nasreću ja sam dobio stol odmah pokraj ulaza. Nije baš najljepše mjesto, ali čašica višnjovke na račun kuće u znak pažnje i moje skromnosti, bila je lijep gest koji nisam mogao odbiti te sam kao pravi gost sjeo i naručio jelo. Juha od cikle, ogromna svinjska šnicla s rižom, krumpirima, kupusom, lukom, rajčicom i sirom, te litra piva, sve to za samo 15-ak eura bilo je gastroorgazmičko iskustvo. Veličina i izdašnost porcije bila je tolika da sam jedva uspio sve to utovariti u sebe, ali sam se ubrzo nakog toga proklinjao jer mi je postalo mučno. Ugledavši u toaletu pojilo, baš kao za konje, pomislio sam kako bi bilo dobro olakšati si stanje metodom anoreksičnih manekenki koje silom izbacuju hranu iz sebe, a onda sam u trenu shvatio da pojilo nije tek ukras ili neka šala za privlačenje turista, nego doista služi toj svrsi. Nekoliko sam minuta stajao i ozbiljno razmatrao tu zamisao smješkajući se kao da me netko snima skrivenom kamerom. Na kraju sam ipak odustao. Punog sam želuca laganim hodom kroz poznato šetalište, koje se nalazilo odmah ispred restorana, krenuo prema hostelu. Krenuo sam okolnim putem uz Jagiellonsko sveučilište, jedno od najstarijih u svijetu osnovano davne 1364. godine. Neki od najpoznatijih studenata ovog sveučilišta bili su papa Ivan Pavao II. i Nikola Kopernik. Slavni astronom i matematičar možda je jedan od najpoznatijih stanovnika Krakova u povijesti. Njegovo kapitalno djelo De revolutionibus orbium coelestium (O gibanjima nebeskih tijela) objavljeno je tek pred njegovu smrt 1543. Prema priči koja kola Sveučilištem, Kopernik se probudio iz kome kako bi primio u ruke prvo tiskano izdanje knjige. Pogledao je knjigu i blaženo umro. Njegovo je djelo bilo poticajno Keplerovim i Newtonovim otkrićima. Uz nebeske sfere i moj mozak je lagano plovio ka kumovoj slami tražeći mir i blaženo spokojstvo sna.

DAN POVRATKA

Četvrti, ujedno posljednji, dan bio je rezerviran za obilazak rudnika soli i oproštaj od grada pa se valjalo rano probuditi. Avangardni zvuk digitaliziranog alarma mobitela i mehaničke zvonjave vekerice probudili su ne samo mene, nego i spavače u susjednim sobama. Jutro je bilo oblačno, sivo, baš rudničko jer smo poput radnika-rudara u toj tmurnosti na pustoj cesti čekali prijevoz koji je kasnio. Bio je to prvi nesunčani dan za vrijeme boravka. Do rudnika soli putovali smo oko pola sata. Još sam kao dijete maštao o tome kako bi bilo super putovati u središte Zemlje. Iščitavajući pomno, svojim djetinjim očima, svako slovo knjige Julesa Vernea Put u središte Zemlje, nadao sam se da ću jednoga dana, kad budem „velik“, ostvariti taj san. Spuštajući se niz drvene stepenice rudnika, sentimentalno sam razmišljao o tim dječačkim maštarijama koje su se upravo ovdje u rudniku svakim korakom ostvarivale. Pomalo klaustrofobičan hodnik niz koji smo se poput patuljaka u koloni, uz škripu nekoliko stotina drvenih stepenica spuštali 135 metara činio se beskrajan.

Kao i svaka druga znamenitost, i ova ima svoju priču, a ona kaže da se mađarska princeza Kinga pripremala udati za vladara Krakova. Tom prigodom htjela je iznenaditi budućeg supruga lijepim i dragocjenim poklonom. Budući da je Poljska bila prosperitetna zemlja, a njeni su stanovnici imali sve osim soli, Kinga je zamolila oca da joj u miraz dade rudnik soli, što je on bez ikakvog negodovanja učinio. Princeza je bacila svoj prsten u rudnik soli te otputovala u Poljsku svom budućem mužu. U blizini Krakova, upravo ovdje u Wieliczki, naredila je ljudima da iskopaju duboku jamu. Ono što su ljudi iskopali bio je rudnik soli, a u prvom grumenu koji je iskopan, nalazio se njezin prsten. Od tada je postala zaštitnica rudara koji su njoj u čast isklesali najljepšu kapelu. Hladni i mračni labirinti kojima smo prolazili, uz pokoje svijetlo na putu, rasplamsalo je moju maštu i osjećao sam se kao da hodam po nitima između sna i jave. Slušajući vodičicu, nisam mogao odoljeti da s jednog drvenog stupa ne otkinem slani komadić drva. Budući da nisam objedovao, taj štapić bio je vrlo ukusan te sam sa smješkom uzeo još jedan koji sam poskrivečki cuclao. Moram priznati da obožavam sol, a ovo me prostranstvo bijelog minerala ispunjavalo srećom.

Rudnik je ukrašen raznim skulpturama i kapelicama u potpunosti isklesanima od kamena soli. Klesali su ih rudari kako bi ovo mjesto oplemenili i mračnom svijetu podarili sjaj. Podzemni svijet labirinata, džinovskih pećina, slanih jezera, bogate ornamentike uklesane u stijene soli, kapela sa skulpturama izrađenim od kristala soli kojih je više od 2000, povezan je hodnicima ukupne dužine oko 200 kilometara. Da je Tolkien znao za ovaj raskošan podzemni svijet, sigurno bi ga još više inspirirao u pisanju Gospodara prstenova. Nakon niza malih kapelica ugledao sam nešto što nije opisano niti u jednoj bajci, narisano niti na jednoj slici, opjevano niti u jednoj pjesmi. Najveća je to i najposjećenija kapelica Sv. Kinge koja ostavlja bez daha svakog posjetitelja. Pet ogromnih lustera prvotno izrađenih od soli, a poslije okićenih kristalima, obasjavaju unutrašnjost kapele igrom svjetlosti i sjena na zidovima soli. Taj sjaj i to blještanje na moje su oko djelovali zasljepljujuće.

Otrijeznivši se od preobilja te ljepote i povrativši oštrinu vida spustio sam se u središte kapele i jednostavno uživao – biti. Uz to što služi za održavanje svete mise, Kapela je i koncertna dvorana. Akustika ovog podzemnog prostora jedinstvena je. Slušanje i doživljaj muzike teško je opisati riječima. Zvuk je besprijekoran, kristalno čist poput zrnaca soli. Mnoge operne dvorane mogle bi pozavidjeti ovoj jedinstvenoj zvučnoj slici. U rudniku se nalaze restorani i brojni dućani pa čak i pošta iz koje možete poslati razglednicu, pismo i slike kao dokaz da ste bili u čudesnom, slankastom svijetu podzemlja. Godine 1978. rudnik je uvršten na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne i prirodne baštine. Godišnje ga posjeti više od milijun turista koji očarani izlaze iz rudnika sa svojim slanim suvenirima. I ja sam jedan ponio u Zagreb i poklonio svojoj dragoj koja ga drži u kuhinji – kristale soli u platnenoj vrećici koji će me još dugo podsjećati na ovo putovanje, svaki put kada zrncima soli jelima dajemo konačnu notu.