KORONAVIRUS- Egzistencijalna kriza uzrokovana (samo)izolacijom ili prilika za ozbiljnu psihološku introspekciju?
Trebamo li imati koronavirus kako bismo bolovali od njega ili svatko boluje od „vlastitog koronavirusa“? Jesu li mjere sprečavanja širenja zaraze koronavirusom prestroge za normalan život? Ili nam trenutna situacija nudi jedinstvenu priliku da shvatimo krhkost naše egzistencije, odnosno daje nam priliku za vlastitu introspekciju?
OD IGNORIRANJA DO OZBILJNOSTI
Od siječnja do ožujka svjedočili smo mukotrpnoj borbi suzbijanja koronavirusa u Kini. Do kraja veljače virus nam nije izgledao opasno jer je bio daleko od nas. Nakon što je virus stigao u Italiju te je situacija sve više eskalirala, 25. veljače zabilježen je i prvi slučaj zaraze u Hrvatskoj. Danas imamo više od 150 zaraženih osoba te su od nedavno na snazi zabrane javnih okupljanja, sportskih događaja, a obustavljen je i rad ugostiteljskih objekata, prodavaonica (osim prehrambenih te također i ljekarni). Također je zaustavljen i rad sportskih i rekreacijskih centara te vjerskih okupljanja. Ovo je samo dio donesenih mjera te svakako možemo očekivati i nove, no kao iz svake situacije, pa i ove, uvijek treba izvući ono pozitivno.
EGISTENCIJALNA KRIZA UZROKOVANA (SAMO)IZOLACIJOM
Kako se virus proširio i u našu zemlju, pojavio se i osjećaj straha. Teško je odrediti koju vrstu straha su ljudi počeli osjećati. U ovako kompleksnoj situaciji svakako je riječ o strahu od nepoznatog. Postavljala su se brojna pitanja kao što su: „Hoćemo li preživjeti nadolazeću epidemiju?“, „Imamo li dovoljno zaliha?“, „Je li virus opasan za naše zdravlje, pa i našu egzistenciju?“ Upravo ovo posljednje pitanje, pitanje koje se dotiče našeg vlastitog života i preživljavanja, predstavlja jedan od najvećih strahova svakog čovjeka. Zbog opasnosti novog i (još uvijek) dosta nepoznatog virusa, ljudi trebaju ostati distancirani jedni od drugih, izbjegavati bliske kontakte pa čak biti u samoizolaciji, odnosno u karanteni. Također su tu i ograničenja, odnosno zabrane kretanja i zabrane nekih aktivnosti, no činjenično gledano, karantena nije ništa drugo no situacija gdje trebamo ostati dva tjedna u kući i paziti na svoje zdravlje. Ne samo da se mjere opreza moraju poštivati zbog sebe, nego i zbog dobrobiti drugih ljudi. Čemu onda takva panika i strah? Zašto ljudi polude kod kuće? Bojimo li se više vremena provesti sa svojom obitelji? Bojimo li se učiniti sve one stvari za koje uvijek govorimo da „nemamo vremena“ iako bi se za njih pronašlo vrijeme? Za neke stvari uvijek lako pronađemo izliku i nikad ih ne učinimo, no uvijek govorimo kako bismo ih htjeli učiniti. Iako nam ova situacija može donijeti neku vrstu egzistencijalne krize ipak se iz nje može izvući puno pozitivnih stvari.
PRILIKA ZA OZBILJNU PSIHOLOŠKU INTROSPEKCIJU
Izolacija nije samo mjera predostrožnosti za naše vlastito zdravlje i zdravlje ostalih ljudi nego nam također nudi i priliku za introspekciju. Zbog situacije s koronavirusom možemo bolje spoznati sami sebe, možemo razmisliti o našim životnim izborima, o ljudima koji nas okružuju, o životu kojim živimo, stvarima koje radimo i aktivnostima kojima se bavimo. Trenutna situacija nudi nam jedinstvenu priliku u kojoj se možemo posvetiti sebi samima. Trebali bismo malo promijeniti mišljenje i stajalište. U ovo vrijeme trebali bismo se naviknuti na mir, odmor i na stvari koje oduvijek želimo učiniti. U ovo vrijeme biti besposlen ne znači biti lijen. Ako smo uvijek htjeli započeti čitati, odnosno pisati knjigu ili napisati neku pjesmu, sada je idealno vrijeme za to. Ako smo uvijek htjeli pogledati neke filmove ili početi slušati drugačiju vrstu glazbe, sada je idealno vrijeme za to. Ako smo uvijek htjeli očistiti neki stari tavan ili podrum, sada je idealno vrijeme za to. Ako smo uvijek htjeli provoditi više vremena sa svojom obitelji, sada je idealno vrijeme za to. Iako smo u pogledu aktivnosti, događaja, druženja i kretanja veoma ograničeni, to ne znači da život treba prestati. Ne smijemo padati u egzistencijalnu krizu niti bolovati od “vlastitog koronavirusa“ na način da izvučemo sve negativno iz navedene situacije. Prije svega moramo misliti na vlastito zdravlje i zdravlje ostalih ljudi. Moramo pomoći onim ranjivim ljudima. Moramo se brinuti za stare i nemoćne, biti ljubazni prema drugima i pridržavati se svih mjera koje su donesene zbog ove krizne situacije. Izolacija ne znači da se moramo u potpunosti distancirati od svih ljudi, nego naprotiv: samo međusobnom brigom, pomaganjem i pridržavanjem mjera predostrožnosti možemo zajedno prebroditi ovu situaciju.