Korona je danas, ali postoji i sutra

Iako je WC papir važan dio ovoga teksta valja napomenuti kako ovo nije šekspirijanski sonet u njegovu čast. U ovom članku nećete pronaći divne metafore, inspirativne personifikacije i onomatopeje koje oponašaju zvukove s najprivatnijeg mjesta na svijetu. Ovo će biti priča o društvu. Društvu koje se nalazi na prekretnici koja saziva njegove promjene, ali poučeni primjerima iz prošlosti, njih nažalost nećemo vidjeti.

Kronologija jedne bolesti

COVID-19, popularniji pod nazivom koronavirus, ove je zime stavio svijet pod svoje okrilje. Doveo je do opće panike i ponovno, zaista ništa čudno, do razlika u društvu. Prva društvena razlika pojavila se kada i sam virus. Nju je krasila daljina, sebičnost i letargija prema pojavi virusa. Sigurno se pitate zašto duljina, pa i sebičnost i letargija? Odgovor je jednostavan. Čovjek tek shvati situaciju u kojoj se nalazi kada je sam suočen s njom. Prosječna osoba je bila ravnodušna prema tome što se zarazio neki tamo Kinezić i što u najmnogoljudnijoj zemlji hara nekakav tamo virus koji nosi naziv po pivi. Ma di je taj virus, nikada on neće doći do nas. Bile su misli prosječnog čovjeka. Ne prosječnog Hrvata već i prosječnog Britanca, Amerikanca, Srbina i drugih. No sada kada se on pojavio, najednom smo postali izuzetno osjećajni i savjesni.

Vrijeme je da se ti prizori stave u neki „normalniji“ kontekst. Kako smo bili ravnodušni kao društvo prema svim nedaćama koje su zahvatili Kinu, iste osjećaje imamo i prema brojnim nedaćama koje nas već godinama, desetljećima zakopavaju. Uzmimo za primjer ratove na Bliskom istoku i brojne izbjeglice koje su u potrazi za boljim sutra. No, iako su njihovi svakidašnji životi posve osakaćeni, nas i dalje nije briga gdje će oni pronaći utočište. To su sve teroristi. Ma sve će nas pobiti. Uzimaju posao našim ljudima. Neka se vrate otkud su došli. Na sličan način se komentirao njihov problem, a zaboravilo se na ono osnovno. Sve su to ljudi od krvi i mesa. Svi smo mi ista vrsta, a dijeli nas što? Nacionalnost, rasa i religija. Te bi stvari trebale biti prepreka da se ponašamo prema čovjeku kao ljudi. Svatko od nas se treba ponašati kao ono što je, kao čovjek.

Ja prvo, onda WC papir

WC papir, taj dragocjen predmet, koji  koristimo nakon obavljanja nužde i prilikom pročišćavanja nosa, brzo je postao metaforom svijeta. Korona je ponovno probudila, iako se to zapravo nije trebalo buditi, sebičnost u ljudima. Svi se pozivamo na samoizolaciju, a onda odemo u trgovinu, kupimo 10 pakiranja WC papira, 30 kilograma brašna, 20 kilograma krastavaca i svo meso koje nam dođe pod ruke. Međutim, važno je da se mi izoliramo, budemo u karanteni, nekoliko posjeta trgovini neće škoditi.

A kako ćemo se ponašati u toj kupnji. Ponašati ćemo se kao uvijek. Unositi ćemo se drugima u lice, kašljati bez da rukom ili nečim učinkovitijim prekrijemo usta i dodirivati golim rukama svako pecivo, voće i povrće koje ugledamo. Ali ej, važno je da ćemo nakon toga oprati ruke, a za one koji će to jesti, tu hranu koju smo mi prljavim rukama dirali i po njoj kašljali, za njih nas boli briga. Jedini razlog zbog kojeg ćemo prati te ruke je taj što nam je to rekao krizni stožer. Međutim, ukoliko nekom uistinu treba govoriti da pere ruke, a da nije malo dijete, onda stvarno ne bih znao dovoljno naglasiti u kakvom smo kolektivnom kolapsu.

Kada taj famozni virus jednom prođe, onda ćemo se hvaliti na sva zvona. Ja sam ga preživio. Ja sam živio u samoizolaciji. Dvije riječi će se u društvo konstantno ponavljati i zvučati će kao hvalospjev koji pjevamo samima sebi “Ja sam…Ja sam….Ja sam”. Za one važne stvari će nas ponovno biti briga i glavna misao će nam biti kako da nadopunimo tu rečenicu koja započinje s ja sam.

Ispovijest nemirnog uma

Smjernice koje nam daje krizni stožer kako bi se ograničilo širenje koronavirusa bilo bi pametno poštovati. Međutim, ljudi bi trebali gledati sebe i greške koje oni čine prije nego li se obruše na nekog drugog. Prozivaju i vrijeđaju nekog za neodgovorno ponašanje, a sami se u brojnim drugim stvarima neodgovorno ponašaju. Svakako valja upozoriti ljude, na normalan način i kritizirati, ali vrijeđati putem društvenih mreža to svakako nema nikakvog smisla i stvarno je nelogično napadati nekoga za njegov osobni izbor, makar se on kosio s nekim uputama. Ponavljam savjetovati da, ali vrijeđati nekoga je već potpuno drugi par rukava.

COVID – 19 nam je podarila priroda, a priroda će nam i pomoći da ga se riješimo. Na njega ne treba gledati kao na apokaliptičnu stvar koja će obrisati sav život na ovoj planeti. On nije prvi niti zadnji virus s kojim ćemo se susresti u našem životnom vijeku. U svojih 20 godina već sam preživio „katastrofične“ epidemije, poput one svinjske i ptičje gripe, bio strašen epidemijama ebole i kravljeg ludila, makar se potonjeg ne sjećam jer sam bio dječak od svega nekoliko godina. Jedna se stvar da iščitati iz svega, uvijek će biti neki novi virus, neka nova boleština koja prijeti da će nas sve izbrisati s lica planete. Ipak, jedna stvar je najvažnija, ona da svatko od nas ostane čovjek. I to ne samo tijekom epidemije, nego i poslije nje i prije svake nove buduće.

Ljudski je griješiti, svatko od nas ima mane, ali pogled na svijet u kojemu žmirimo na sve što se oko nas događa je pravi virus našeg društva koja nas već, pa rekao bih vjekovima, truje iznutra, ali na opasnost tog virusa ne reagiramo. Puštamo da se priroda uništava, zavidni smo na sve druge, pa čak i na naše susjede i uživamo kada se nekome dogodi zlo, ne cijenimo ono što imamo. Normalno je imati ljude uz sebe koji su nam dragi, isto tako nije čudno niti kada nam je netko manje drag ili kada ga na neki način ne možemo podnijeti. Normalno je tu i tamo sudjelovati u nekakvom ogovaranju, makar to nikako nije pohvalno, ali svi smo mi ljudi i svi smo grešni. Međutim, nikako nije normalno željeti zlo nekome drugome, veseliti se njegovoj nesreći, živjeti kao muha bez glave i zujati u smjeru na koji nas drugi navode. Ovaj virus će proći, no naše će društvo ostati. Kakvi ćemo biti ostaje nama na duši, ali ukoliko se kolektivno ne promijenimo, izgledi nam nikako ne idu u korist.