A kome se vi opravdavate?

U zadnje vrijeme me neke čudne misli zamaraju i više mi nije jasno što se zapravo događa. Neću krenuti s onim uobičajenim filozofijama o životu, ali moram nešto primijetiti. Sve češće se opravdavamo. Kome? Opravdavamo se nekome zbog pogreška, sve je to u redu, ne mislim na to. Mislim ono opravdanje kada budete svoji i to 100% i onda počnete osjećati krivicu zbog toga. Ne znam jeste li se ikada susreli s takvom situacijom. Ljudi su postali strašno osjetljivi i sve prihvaćaju jako osobno. Kada nekome kažete nešto iskreno dosta često osoba teško osuđuje. Ne vidim potrebu za time, ne vidim potrebu da objašnjavam svoje riječi i opravdavam se (osim ako stvarno nije nešto neprimjereno).

Zašto ne bismo živjeli sebe? Zašto ne bismo slijedili svoje snove? Čemu opravdavanje ljudima? Je li zbog toga što se usuđujete biti svoji u svijetu u kojemu je većina ista? Moram priznati malo me sve to nervira. Evo iz ženske perspektive. Cure prate neku žensku osobu na Instagramu, oblače se kao ona, žele biti kao ona, iste su, ali ako njezin dečko takvu curu pogleda ona je.. pa znate riječ. Ne znam za ostale, meni je to poprilično dvolično. Ako ne želite biti takve, onda promijenite sebe. Počnite uživati u životu koji je tu da se događa za vas, ne zbog vas kako kaže poznati citat (ne sjećam se autora). Ne mislim da se sad ističete i privlačite pozornost na bilo koji način, samo budite svoji i nikada ne osjećajte krivicu radi toga. O tome pričam. Svoj na svome. Onaj tko će tražiti da se opravdavate ili mijenjate znate da mu nije mjesto u vašem životu. Govorim sve što sam prilično sigurna da znate, ali poneki podsjetnik nikada nije loš. Samo polako i nekada je najvažnije biti iskren prema sebi. Pokazati iskrenu emociju, ne brinuti se što će ljudi reći. Vjerujte oni koji su iskreni prema sebi vam najčešće neće reći ništa, oni s kompleksima, e to je već druga stvar. No nisam sudac nikome. Samo smatram da treba živjeti život na svoj način, bez opravdanja, bez laži, bez zabluda. Ako vam je smiješno smijte se, ako je tužno plačite i sjetite se da svi mi imamo u svojem karakteru sve boje spektra. Usudite se pokazati svoje emocije, čak i kada je strah u pitanju. Čak i ako je u glavi ono poznato pitanje, što ako? Sve je to u redu. Riješite se straha, razmišljate za promjenu malo i o sebi, što će vas usrećiti i razmislite dobro o tome kome se vi opravdavate, a što se tiče pitanja „A što ako?“, samo postavite drugo pitanje: „A što ako nikada ne probam, kako ću znati?“