Kolumna: O hejterima i višim silama

Jako me zabavljaju komentari na društvenim mrežama, kako inače tako i sad. Komentari koji sadržajno ne donose ništa osim govora mržnja prema osobama u tekstu ili novinarima. Ne mogu ne uočiti dozu licemjerja kad vidim komentar koji ide na primjer: “Novinari umrite, kakve laži širite, kako vas nije sram”. Možda je taj novinar napisao naslov “Kate napušta Williama”, a otišla je mami na ručak, no otkuda čitatelju pravo da novinaru priželjkuje smrt?

“Glupan nikada ne primjećuje da sve ima dvije strane” – Ernst Bloch

Odmaknut ću se od novinara na trenutak i razmisliti koliko je drugih ljudi zaslužno za čangrizavost kod čitatelja koju kasnije iskaljuju na novinarima. Meta su zapravo sve osobe koje se nalaze u medijima. Političari, svećenici, književnici. Kao da zaboravljamo da svatko ima pravo na svoje mišljenje pa tupo komentiramo, misleći da će to natjerati ljude da drugačije misle. Vjerujem da se osobnost čitatelja i njegov život odražavaju na njihove komentare. Vlastitu čangrizavost iskaljujemo gdje stignemo, a najbliže nam postaju društvene mreže. Možda je baš ova situacija, gdje smo zatvoreni doma prepušteni svojim mislima, prilika da pružimo različitim stavovima priliku prije nego osudimo. Ipak imamo više vremena no obično.

Žuto novinarstvo i klikbejtovi mrska su mi strana novinarstva koja se neminovno čita i obuhvaća veći dio naših portala. Takvi tekstovi opstaju jer ih se čita pa komentari da “to nikoga ne zanima” zapravo ne drže vodu. Zanima me trenutak kada su lažni naslovi postali dopušteni u novinarstvu. Trenutak kad je istraživačko novinarstvo palo, da bi se žuto podiglo i oblikovalo hrvatsko novinarstvo. Trenutak kad počinje masovno širenje lažnih vijesti putem cijelog interneta, a krivci ne snose posljedice.
Onda pomislim kako ne bira novinar uvijek što piše. Vi mu priželjkujete smrt, a pisao je o tome jer mu je važnije nahraniti obitelj, nego dati otkaz zbog pravde i neispunjene svrhe novinarstva. Možda se šćućurio pod bijednu plaću jer drugu ne može imati. U cijeloj struci možda je to najškakljivije pitanje, treba li se u svakom trenutku opirati autoritetima i boriti za istinu. Kome je prioritet novac, a kome dokazivanje istine. To me zapravo ne zabavlja već zbunjuje. Ljudsko je pravo birati posao kao i čitatelju što će čitati. Zabavlja me možda kad se ispod bilo koje vijesti nađe netko tko može povezati Boga sa svime.

“Bog je ljut što nema mise pa je poslao potres”

“Bog je stvorio Adama i Evu, ne Adama i Stevu” – Bog je time želio poručiti da i homoseksualce treba ubiti, kažem ja sarkastično. Zašto nema komentara poput “Molimo za sve studente novinarstva da napišu najbolje tekstove”, e to bi bio pravi komentar. Ovih su dana upravo takvi komentari negativni, kao da vjera ne služi utjesi.

Sputava li ovo mlade ljude da se uopće i zainteresiraju za našu struku, ako jedino što vide je omalovažavanje? Koliko god objektivno pisali, netko će pronaći način da uništi tekst i dan zlim komentarom. Važno je naići na dobrog novinara koji neće pasti u sjenu lošega. Cijeniti struku kao i svaku drugu. Kao student novinarstva doprinijeti istoj ako i Vas ovakvi komentari smetaju.

Novinarstvo je ionako stresna struka, a najgore što može zadesiti novinara u nastanku, ali i onog iskusnog, ogorčen je kolega novinar koji prolazi tuđe tekstove komentirajući ih kao da je 10 stepenica iznad. Čuči u svom domu osuđujući sve što napišete pa možda dobaci i nepotreban komentar pa mu to ostvari dan. Neka mu bude, sjetite se, dok on piše komentare, Vi gradite karijeru.