KOLUMNA: Kako su politički rivali Zoki i Plenki „obogatili“ hrvatsku kulturu

Prošlo je više od godinu dana otkako je prepucavanje Zokija i Plenkija preraslo u (ne)kulturnu manifestaciju. Ova rječita teatralnost definitivno je napunila dvorane portala i Facebookovih servera, možda i više nego što bi to učinio Thompsonov koncert, kad bi ga Stožer odobrio. U Pressedanovom specijalu analiziramo prvu godinu iskrenja naših aktera – hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića.

U moru hrvatske političke scene nikad nismo svjedočili konfliktiranijim odnosima između vlasti i oporbe – premijer Andrej Plenković kao nositelj drugog mandata te Zoran Milanović, predsjednik i kao takav snažna oporbena karika (bez obzira na to kako bi predsjednička dužnost trebala biti nestranački neovisna). „Tvrda kohabitacija“, možemo reći kako je upravo ova upečatljiva sintagma bila svojevrsna najava invazije prepucavanja kojima smo svjedočili i još uvijek svjedočimo.

HOS-ov grb kao okidač sukoba

U početnim je tjednima iza parlamentarnih izbora (kako to sad davno zvuči dok su lokalni iza ugla) bilo sasvim mirno – mogli bismo reći da su se obje strane tek pripremale ili suzdržavale od „slobodnijih“ komentara, a to je pogotovo bilo vidljivo kod predsjednika Milanovića koji prvotno nije istupao često u javnost (a znamo koliko voli biti slikovit i glasan). Ako i jest, bile su to generične izjave aktualnosti koje je u službi predsjednika bio dužan prokomentirati. Međutim, ubrzo počinje prvi val, počevši krajem travnja na dobro znanom obilježavanju žrtava Jasenovca. „To treba maknut, ‘bacit’ negdje. To nema veze s Domovinskim ratom…“, komentirao je tada Milanović za HOS-ovu ploču koja je iz Jasenovca bila premještena nedaleko u Novsku. Samo tjedan dana nakon, eksplozija javnog (ne)diskursa kulminira  incidentom u Okučanima, gdje je HOS-ov grb probudio dobro staro Zoranovo „bivšepremijersko“ lice i osobnost: „To je namjerna provokacija. Ja to smatram gaženjem žrtava i sjećanja na ovaj događaj“, opravdao je tako Milanović svoju predsjedničku kampanju s nazivnikom „Predsjednik s karakterom“. Karakter zasigurno nije jača strana Plenkovićevu taboru, iako bismo mogli reći da se ustvari radi o rezerviranom i promišljenijem istupanju u javnost: „Naša politika kulture sjećanja i izgradnje tolerancije i dalje će ostati u prvom planu“, najčešće se pozivajući na kartu nekompetentnosti bivšeg premijera koji tada nije učinio ništa po pitanju HOS-ovih ploča.

Plenković priču o HOS-u zaokružuje i klasičnom kartom nostalgije: „Ja nikada ne bih mogao izgovoriti rečenicu kao premijer i hrvatski čovjek ne bih mogao reći da bih bacio ploču s poginulim hrvatskim braniteljima“. Taj potez ne čudi s obzirom kako je glavna glasačka mašinerija upravo starija i braniteljska populacija (koliko je pravih ili lažnih branitelja priča je za drugu raspravu).

I tako kreće niz sukoba na sve osobnijoj razini, pa tako izdvajam proslavu Dana državnosti 30. svibnja prošle godine, gdje Milanović optužuje HDZ kako je svečanost iskoristio kao predizborni miting, a nije zaboravan ni Vladimir Šeks koji je nakon primljenih verbalnih Milanovićevih napada zatražio njegov opoziv. Još jedan klasični politički stil uviđamo u Plenkovićevu odgovoru „On je vjerojatno mislio na svoje najbliže suradnike“.

Koronavirus ili virus teatralne politike?

Epidemiološka situacija probudila je i potrebu koju je Milanović spretno iskoristio – kako je sve više kritike javnosti bilo upućeno prema Stožeru civilne zaštite (politiziranost, nelogični slijed odluka i mjera), naš predsjednik svojedobno je postavio pitanje o pravnoj ulozi Stožera i njegove usklađenosti s Ustavom. Hrvatska publika pozitivno je recipirala Milanovićevo „ulje“ na već „bijesom zapaljen“ Stožer. Sukladno tom primjeru Milanović jednako slijedi idelogiju vlastite stranke kao i Plenković (liberalnost: „Zašto bismo nosili maske, imamo pravo na slobodu…“ i slične sintagme koje, iako predsjednik izravno ne zastupa, svjesno iskorištava jer su se kreirale i afirmirale među ljudima). Plenković već spomenutu idelogiju svoje stranke potkrepljuje nostalgijom (konzervativizam: „Čuvajmo naše branitelje, povijest, budimo ponosni, ne bacajmo HOS-ove ploče…). Trebamo li nadodati i slikovitost kako je jedan od nedodirljivih HDZ-ovih nositelja lički medvjed MP Thompson? Sigurnost naših građana premijeru je na „prvom mjestu“, pokušaji su opravadavanja mnogih tada nelogičnih odluka Stožera.

Međutim, sjetit ćemo se kako je stožer SDP-a tijekom predsjedničkih izbora jedini bio na otvorenom i tako maksimalno poštivao sve preporuke tog istog Plenkovićevog Stožera, pa tako s druge strane nitko ne može optuživati Milanovića kako mu je cilj donijeti epidemiološku nesigurnost zbog otvaranja pitanja ustavnosti i pravnosti Stožerskog tijela. Dakako, premda mu to nije cilj, isto se manifestira kao pasivna posljedica koju osjećamo s današnjim sve većim brojevima oboljelih („Što će meni maska, ne trebam ju imati preko nosa?! Stožer je nepravno tijelo i ne može mi ništa braniti!!“ i sl. novotvorena promišljanja javnosti). Tako je, tada su još maske bile aktualne, dok se danas bavimo Astra-Zenecinim ugrušcima koji, kako se čini, ubijaju svakog drugog Hrvata.

Nakon HOS-a, zečevi s karijesom

Afera JANAF i neka ostala prethodna prepucavanja ovdje neću posebno spominjati, već sam kroz dosadašnju kontekstualizaciju želio pokazati kako cilj obaju suparnika ostaje isti – promjenjiv je jedino predmet njihove „rasprave“, obojen novim valom epiteta. Ako je Milanović „piroman koji se pravi kao vatrogasac“, onda je Plenković „kao herojski zec“, ili se barem takvim kontinuiranim narativom želi nastaviti predstava, kad već nema Thompsonovog koncerta. Zoki je u pravilu incijalno bio (ali i uvijek) slikovitiji u svojim izjavama naspram Plenkija, ali je uspio isprovocirati hladnog i odmjerenog premijera te se uskoro i on pridružio slikovitosti narativa po uzoru na rivala. „Ovih 11 sigurno nije umrlo od karijesa“, sjetit ćete se tog kazališnog komada kojeg je započeo predsjednik, a kojeg mu je premijer ovim protunapadom izvrsno docirao. Međutim, premijer tu i dalje nije potpuno nadmašio činjenicu na već ranije spomenutu Milanovićevu predsjedničku kampanju, čiji je stožer jedini bio na otvorenom i uz maksimalne sigurnosne epidemiološke preporuke.

Zoki ozbiljno shvatio lockdown ostajanjem u Facebook fotelji

Sudbina o Twitter računu bivšeg američkog predsjednika još nije poznata, a uskoro bi upitna mogla postati i ona Facebook računa našeg predsjednika. Iako djeluje pretjerano, ovakav scenarij nije nemoguć – Mark Zuckerberg samo mora naučiti hrvatski, koji je zahvaljujući našem dvojcu postao jedan od najslikovitijih jezika na svijetu. Nedavno je Milanović prilikom osvrtanja na trenutnu rundu okršaja s Plenkovićem komentirao kako je Facebook za razliku od Twittera čisti tekst, a ne „sipavanje otrova“. Ipak, bilo bi teško ignorirati da Zokijev Facebook baš nikakvog otrova nema – on je bio usmjeren na više frontova, čime se tek kasnije ponovno usredotočio na premijera. Nevjerojatno je bilo vidjeti kako od staloženog predsjednika s početka mandata i zapravo neprepoznatljivog, danas ponovno gledamo i slušamo „dobrog starog“ Zorana koji se ne ustručava ni pred kime izgovoriti (češće napisati) ono što je tu noć sanjao.

Popravni u Okučanima – kratko primirje bez HOS-a

Skočimo li u sadašnjost, godinu dana nakon incidenta u Okučanima, mogli bismo zaokružiti priču i reći da su se stvari promijenile nabolje. Ovogodišnji politički izlet u Okučanima nisu „krasila“ HOS-ova obilježja, „svi su bili tu za razliku od lani“ (kako dozira Plenki), a ono što je meni posebno teško palo, bila je praznina u srcu Đure Glogoškog koji je prošle godine tako razdragano sjedio pokraj veterana s majicom ZDS-a, zbog kojeg je naš predsjednik s karakterom i napustio skup. Ipak, da nebi sve bilo tako crno (doduše ta majica je bila), jedan od ratnih veterana očito se sjetio Milanovićeve „puknute cijevi“ u stanu i simbolično mu ponudio 100 kuna za piće. Neka nam ovo bude pouka da se lijepe geste događaju i kad nam nema HOS-a ispred nosa.

Imamo li što pametno zaključiti osim da kulturna industrija, koja je oduvijek zadnja rupa na svirali u Hrvatskoj (pogotovo sad), obogaćena za jedan teatralni duo, koji poput telenovele ne nalazi svoj kraj? Ako kraja i bude, hoće li to biti sretan kraj?

Foto: Al Jezzera/ Youtube