Kolumna: Bolje Elena u stanu nego Elena na hitnoj
„Opet si počela?“ kaže moja mama dok dolazim s toplomjerom u ruci. „Jesi sigurna da dobro radi?“, upitam dok na pogledu vidim da me želi ubiti.
Tjera me društvo, tjera me ego da i ja napišem nešto o koronavirusu. Svi koji me poznaju duže od nekoliko sati znaju da sam hipohondar. Hipohondar u mjeri da su me u jednom trenutku prepoznali na hitnoj. Sve je krenulo kada sam 2017. godine završila na operaciji. Bilo je vrlo opasno, toliko da sam dobila opću anesteziju. Skoro sam se zagutila piletinom. Ne kosti već mesom. Nisam dobro prožvakala, a u nedostatku objašnjenja doktor je rekao: „To je zbog aparatića.“ Tjedan dana nakon izlaska iz bolnice još jednom sam završila na Hitnoj. Opet je nešto zapelo u grlu. E, nije. Malo me bilo sram pa sam za svaki slučaj na 3 mjeseca prestala jesti sve osim juhe i paštete (bez kruha). Tad je mama prvi puta počela gubiti živce.
Druga situacija posvećena je mom prijatelju Karlu koji je došao u Varaždin da ode sa mnom na trance party u Novi Marof. Otišla bih ja inače i sama, ali taj dan sam dovoljno paničarila da nisam htjela riskirati. Ujutro sam primijetila nešto veliko i plavo na svojoj nozi. Gotovo je. Ugrizlo me nešto jako otrovno i jako opasno. Svrbi. Izgleda još gore. I tako dalje. Navečer sam i dalje bila van sebe, a na putu do Novog Marofa gubila pogled s ceste pokazivajući Karlu svoj opaki ubod. Nakon 2 sata slušanja glazbe i osebujnih mirisa, nagovorila sam ga da se vratimo u Varaždin. Cilj: Hitna pomoć. Nisam niti ušla u zgradu već sam naišla na doktora ispred: „Doktore, glete ovo, jel bum hmrla?“ Ispostavilo se da sam se samo previše svrbjela i napravila si modricu. A Karlu sam bila dužna pivu.
Tako se vraćamo na priču o koroni. Dolazim mami jer jednom sam kihnula i nema te osobe koja me mogla uvjeriti da je normalno kihnuti ako pogledaš direktno u sunce. Temperatura je bila normalna. Grlo sasvim u redu. Moja hipohondarska glava čitajući tekstove mojih kolega zamišlja najgore moguće scenarije. Zatvorit će kioske i neću moći do stripova. Još gore! Zatvorit će mene i oni neće moći do mene! I tada sam odlučila malo manje izlaziti kako bih se osigurala da ne moram u bolnicu gdje je najveća vjerojatnost da se zarazim. Nisam mislila da ću se ikada naći u situaciji gdje se moram osjećati odgovorno ako izađem van. Možda nisam dovoljno cijenila vrijeme kada uistinu nisam trebala brinuti. Odgovorno, ali smireno jer ne znamo koliko će ovo potrajati. Zato sam na vrijeme kupila dovoljno stripova.