California, Neki to vole vruće

Došao je (i prošao) taj famozni Halloween. Iskreno, prvo mi padnu na pamet krafne. Jer mi uporno svake godine u ovo vrijeme dolazi u glavu ono jedno pitanje. Ono jedno jedino pitanje na koje me odgovor uporno razočara. Svaki put. Svake godine. U ovo vrijeme. Koje je pitanje? Pa… kada se ono peku krafne, sada ili u drugom mjesecu kada su naše službene maškare? Da. To je moje glavno pitanje, a odgovor nikad nije onakav kakav želim da bude. Jer želim krafne. Sada. I službeno želim da se uvedu krafne cijelu godinu. Da, znam da ima onih pekara specijaliziranih samo za krafne, ali ja sam za one domaće. Bakine. Koje se peku za maškare. U drugom mjesecu. Ne sada.

Često u zadnje vrijeme pomislim kako je tradicija gadna stvar. Kako je ona zapravo samo navika koja je svoje korijene usadila duboko u čovjeku. Možda ipak i nije toliko loša. Možda je tradicija, taj neki obrazac kojeg se prati svake godine u isto vrijeme, dobra stvar. Ono nešto što ljude veseli. Zbog čega se osjećaju sigurno jer znaju da ih čeka taj jedan dan. Ljudi vole sigurnost. Vole znati da ih ništa ne može iznenaditi. Ali opet, gdje je zabava u tome ako se točno unaprijed znaju svi koraci koje ćemo napraviti? U redu je dok se radi o jednom danu. O par tjedana. Pa čak i jednom mjesecu. To je zapravo tradicija, zar ne? Imati unaprijed isplanirane korake za točno određene dane u godini. I to je u redu. Jer se obično radi o nečemu što nas veseli. Možda je do neke sitnice, osobe, kolača (u mom slučaju krafna). Do nečega je. Uvijek je do nečega. Ali uvijek je riječ o nekoj maloj sitnici. Zamislite. 357 dana koji nam nisu isplanirani i koji nas iznenađuju i možda onih 8 dana (9 ako je prijestupna godina) koji su tradicija. Isplanirani. Ali puni sitnica. Prekrasnih, malih, sretnih sitnica. To zvuči jako dobro ovako u teoriji. Makar, ako sagledamo širu sliku, tako cijela godina zapravo i izgleda, zar ne?

Halloween kod nas nikada nije bio nešto wow. Nešto specijalno kao što je prikazano u filmovima. Nevjerojatni kostimi i šminka, bilo što što nas na jednu noć sakrije od pogleda drugih. Ili možda od pogleda na nas same. Kao da neko naše drugo lice izlazi tu jednu noć na vidjelo. 365 dana (ili 366 ako je prijestupna godina) smo netko i nešto, a onda tu jednu noć izlazi naše drugo ja. Koje je zapravo ono naše pravo lice? Da li je ono koje tradicionalno imamo sve dane u godini osim onog jednog? Osim na Halloween? Ili to jedno koje izlazi tu jednu noć u obliku maske?

Postoji puno više lica od samo ta dva. A maska nije samo nevjerojatna plastična krinka koja se kupuje u za to specijaliziranim trgovinama. Maske su svuda oko nas. Iako nismo uopće svjesni toga. Pomalo zastrašujuće, znam. Ako gledamo na taj način, Halloween je zapravo cijele godine (legitiman razlog da se i bakine krafne uvedu tokom cijele godine). Nije toliko očito istaknut, nema šminke ili kostima, a sve izgleda kao jednolična masa. Pogrešno. Nema jednolične mase. Svi oko nas imaju masku. I svaka je drugačija i posebna na svoj način. Da. Halloween je svaki dan. Svih 365 dana. Ili 366 ako je prijestupna godina. Znam da ne želimo priznati to i znam da je zabava zapravo u šminki i kostimu i da svakodnevni bal u našim svakodnevnim maskama nije ništa posebno, ali zašto ne bismo napravili da je? Da, u redu je jedan dan obući kostim najdražeg animiranog junaka ili staviti šminku i postati alien. Što se mene tiče, možemo tako i svaki dan. Ionako se uvijek osjećam kao mali alien na ovoj planeti koju vi ljudi zovete Zemljom. Ali, osim pripreme za taj jedan dan, možda trebamo poraditi na našim svakodnevnim maskama. Znate one koje morate nositi svaki dan na posao/fakultet/školu/tržnicu gdje god poželite otići. Da, točno te iskrene maske koje vas uporno gledaju u ogledalu.

Svaki dan je novi bal. Ali ne radi se o šminki niti o kostimu. Samo je do toga da predstavljamo sebe. Svoju masku. Tu jednu masku koja nam je dodjeljena i suđena i da s njome ponosnom ušećemo na još jedan bal. Možda bi to trebala postati tradicija. Ona dugotrajna. Bez skrivanja, bez iščekivanja. Čista i jednostavna ekspresija onoga što jesmo. Pa što i ako ispadne da smo alieni? Zar je to nešto loše? Definivno nije, Zemljanine