Kako zabrana energetskih pića i radikalno manja izloženost društvenim mrežama mogu spasiti djetinjstvo

EKRANI POSTAJU UBOJICE U DŽEPOVIMA, ravnatelj škole poručuje: ‘Od malih nogu se razvija narcisoidnost’

Svi smo „slabi“ na temu djece, naše najranjivije i najugroženije skupine društva. I sami smo nekad bili djeca, no odrastanjem tek shvatimo koliko je opasnosti ležalo na putu odrastanja.

„Obuci jaknu, hladno je“, „Smiješ gledati TV samo dva sata na dan“, „Previše si bio/bila na mobitelu danas“, „Ne smiješ jesti previše čokolade da ne pokvariš zube“, „Dosta je soka za danas, popij vode“, samo su neke od rečenica koje su nam išle na živce kad smo bili djeca, nesvjesna vanjskog svijeta i opasnosti koje on nosi. Roditelji su znali zašto to govore, a kada djeca sama odrastu, shvate još goru spoznaju – djeca nikada neće biti potpuno sigurna. Naše vlastito dijete nikada neće biti zaštićeno od svakodnevnih opasnosti. Gotovo na svakom životnom koraku vrebaju dva velika grabežljivca, dvije moderne opasnosti, dva gotova rješenja koja su već uzela zamah i nanose nepovratnu štetu – energetska pića i tehnologija.

Laka dostupnost i jeftina cijena energetskih pića već godinama predstavlja ogromnu prijetnju našoj djeci, no današnji gorući problemi ne staju ovdje. Teško zadržavanje koncentracije, asocijalnost, slaba mogućnost razboritog razmišljanja i pretjerana upotreba tehnologije samo su neki od problema s kojima se susreću djeca tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja, u vremenu kada bi trebala steći neka od najvažnijih životnih iskustava. Trebamo li krivce tražiti kod trgovaca i obrazovnih institucija ili krenuti od sebe, kao prve „linije obrane“ koja treba zaštititi najmlađe od surove realnosti?

Djevojčica Ana (12) je popila energetsko piće i postala invalid

Predbožićno vrijeme 2021. godine za neke je bilo svesamo ne veselo i provedeno u blagdanskom duhu. Djevojčica Ana iz Varaždina, tada dvanaestogodišnjakinja, popila je energetsko piće nakon čega je doživjela moždani udar. Netom prije nego joj se život zauvijek promijenio, neometano je igrala igrice u lokalnom gamerskom klubu gdje je dobila bon za jeftiniju kupnju energetskog napitka. Bon je iskoristila, a ubrzo nakon toga ekipa Hitne pomoći borila se za njezin život, piše Jutarnji list.

Anin život nepovratno se promijenio. Lijeva joj je ruka oduzeta, govori polako te šepa na lijevu nogu. U školu odlazi uz pratnju majke, dok na nastavi ima asistenta. Tri puta tjedno poslije škole odlazi na rehabilitaciju u Varaždinske Toplice, a liječnici su ustvrdili kako je čudo da je preživjela. Ana je tek bila dijete koje je radilo sve što djeca njezine dobi danas rade. Ne možemo i ne smijemo kriviti nju. Ipak ona mora snositi posljedice do kraja života. Javnost se itekako zabrinula, dok je Županija napravila opsežnu anketu koja je otkrila poražavajuće rezultate.

„Nemili događaj u županiji, kada je osoba u dobi od 12 godina doživjela moždani udar koji se direktno mogao povezati s pretjeranom konzumacijom energetskih pića, potaknuo nas je da kontaktiramo pedijatre i specijaliste školske medicine te potom provedemo i ovu anketu. S obzirom da je sudjelovalo više od 5.300 ispitanika, imamo doista reprezentativan uzorak. Kod nekog djeteta već jedno energetsko piće može izazvati neželjene učinke, a kod drugih su to dva do tri pića“, pojasnila je doc. prim. dr. sc. Spomenka Kiđemet-Piskač, specijalist neurologije iz Opće bolnice Varaždin.

Podaci zaprepastili javnost

Roditelji i javnost su u Varaždinu početkom listopada prošle godine, u najmanju ruku, ostali zaprepašteni rezultatima ankete koja je provedena u 30 osnovnih i 10 srednjih škola. Čak 65% učenika osnovnih te 85% srednjih škola konzumira energetska pića. „Umor“, „manjak koncentracije“ i „odmor nakon nekakve aktivnosti“ najpopularnija su dječja objašnjenja zašto konzumiraju energetska pića.

„Uznemirujuće je da je 20% učenika osnovnih škola te 30% učenika srednjih škola imalo ozbiljnije smetnje prilikom konzumacije, veliki broj imao je simptome od strane kardiovaskularnog sustava, tzv. stezanje u prsima, bol u prsima, ubrzani rad srca, a veliki broj se požalio na mučninu i povraćanje“, spomenula je pročelnica Odjela za sestrinstvo na Sveučilištu Sjever, izv. prof. dr. sc. Marijana Neuberg.

Ipak, najžalosnija činjenica potvrđuje kako takve informacije dobivaju iz reklama i od prijatelja, a najmanje iz literature ili od roditelja. Kada roditelji, kao prva prepreka, ne upozoravaju svoju djecu na opasnost i štetu koju može prouzročiti pretjerana konzumacija energetskih pića, ostavljaju ih na milost i nemilost društva. Naravno, roditelji nisu svemogući, no sjećate li se primjera s početka teksta koji spominje kako su nas roditelji „opominjali“ da ne jedemo previše čokolade i gledamo TV najviše dva sata na dan? Onda smo ipak, donekle, čuli što ne smijemo raditi. Gdje su takva upozorenja danas?

Trgovci djeci besramno nude energetska pića

Prodaja energetskih pića, koja itekako mogu biti štetna, nije izričito zabranjena za djecu već, štoviše, najčešće ih kupuju baš djeca. Najveći problem upravo predstavlja besramno reklamiranje od kojeg se djeca ne znaju „obraniti“.

„Iako su glavna ciljna skupina proizvođača energetskih pića mlade odrasle osobe, reklame su često vrlo atraktivne upravo djeci. Posebni su problem reklame koje su usmjerene sportašima i sportskom uspjehu kao i marketinške poruke koje promoviraju mladima poznate osobe koje su im uzor. Uobičajene trgovačke prakse čine ove proizvode lako dostupnim mladim ljudima potičući impulzivnu kupnju“, navode iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo te ističu kako se energetska pića prodaju u rashladnim uređajima pored alkohola.

HZJZ je organizirao okrugli stol, raspravu na kojoj su sudjelovali stručnjaci pri čemu je zaključeno ono očito: energetska pića trebaju biti teže dostupna maloljetnicima uz nužne edukacije i djece i roditelja. Pitanje ostaje je li sve što je planirano, ustvari i provedeno. Jer kako će se dijete samostalno zaštiti od nemilosti sustava? Jednostavno neće. Zna li se zaštiti? Ne zna ako ga nitko nije naučio. I dijete neće biti krivo jer nije moglo znati ono što društvo ranije nije preveniralo.

No, postoje primjeri dobre i zdrave prakse. U studenome 2014. godine Litva je postala prva država u Europi koja je zakonom zabranila prodaju energetskih napitaka osobama mlađim od 18 godina, odnosno, maloljetnicima. Kazna za prekršaj? Ni više ni manje, nego – 115 eura. Naravno, praksu nije moguće uvijek „držati pod nadzorom“, no zabrana i kažnjavanje prekršitelja predstavljaju izvrstan početak. Pridržavanje zakona ipak ostaje na našem moralu. Energetska pića nisu izoliran slučaj. Problemi s kojima se danas susreću naše najmlađe generacije ipak sežu dublje.

Problemi seže dublje – djeca s licima koja „sjaje“

Lokalna osnovna škola, koju sam pohađao, smještena je na frekventnoj lokaciji pa se odmah pored nalaze važne ustanove – pošta, ljekarna, dućan… I dok se škola nalazi na vrhu brda, sada novoobnovljena i modernizirana te okružena pomno uređenim parkom idealnim za dječja druženja i zavrzlame tijekom velikog odmora, ipak je u blizini bio – dućan. Na prvu se čini kao dobro rješenje. Nitko ne može narediti djeci da jedu užinu u školi pa se lako mogu prošetati i kupiti nešto drugo. Nekada smo na istom mjestu kupovali sendviče ili nezdrave grickalice, dok danas nove generacije, odnosno djeca, kupuju energetska pića, pri čemu svaki od njih u ruci drži jedno čudo moderne tehnologije – mobitel, tablet ili ostale lako dostupne virtualne spravice. Prizor dječjih lica koja „sjaje“, odnosno zanosno gledaju u ekran, u najmanju ruku, je zabrinjavajući. Prizor koji me ujedno podsjetio na obiteljsko druženje prije pet godina.

Ručak za tridesetak ljudi, dobro raspoloženje, nekoliko sljedova jela, živa glazba. Naoko, sve normalno. U lijevom kutu prostorije odmah pored stola, bila je smještena dječja hranilica, a na njoj Marko (ime je promijenjeno) koji je nevoljko jeo iz majčine ruke. Ništa čudno. Kada se njegova majka okrenula prigodnom razgovoru, jer ipak je bila riječ o proslavi, Marko se krenuo igrati s njezinim mobitelom. Bio je fasciniran svjetlošću, blještavilom, besmislenim dječjim igricama i ono „najvažnije“ – majka nije trebala paziti na njega jer se Marko „igrao“, klikao po mobitelu i divio se čudu moderne tehnologije. Prolazili su sati u veselom tonu, a njegova majka, vjerojatno nesvjesno i pod dojmom zabave, Marka je sve više prepuštala mobitelu.

Pošto se radi o daljnjoj rodbini, godinama sam slušao priče o Marku. On je bio treće dijete po redu, njegov otac radio je cijele dane po terenu, dok je majka za to vrijeme radila u salonu. Slobodno se može zaključiti da je Marku bilo posvećeno premalo vremena. Svaki put kada bih ponovno susreo Marka, prizor je bio isti – veselo „igranje“ na mobitelu. Njegovi roditelji ostali su u čudu kada je Marko počeo pokazivati prve znakove zaostajanja u razvoju – problemi u govoru, gestikulaciji, ponašanju. Kada je prošlo pet godina, Marko je trebao upisati prvi razred osnovne škole. Trebao je, no nije upisao. Zašto? Zaostao je u razvoju. Sa svojih šest i pol godina nije bio sposoban obavljati osnovne radnje koje je odavno trebao svladati – govor, gestikulaciju, obavljanje nužde. I dok su roditelji ostajali u čudu, Marko upisuje specijalnu školu.

Uzroci su bili evidentni. Osim energetskih pića, čuda moderne tehnologije na jednak način lako postaju pravi predatori. No, ne možemo krivnju svaliti na energetska pića i tehnologiju. Krivi su roditelji. Krivo je društvo. Krivi smo mi. Postaju li naša djeca žrtve gotovih rješenja i dokle sežu problemi? Odgovore sam odlučio provjeriti u razgovoru s ravnateljem prethodno spomenute osnovne škole, osobom koja je najbolje upućena u situaciju.

Pasivnost, šutnja i narcisoidnost kod djece postala dio svakodnevice?

„U svakodnevnom radu s djecom/učenicima često se susrećemo s nedostatkom ideja, poduzetnosti ili snalažljivosti kod učenika. Na jednostavnim zahtjevima u kojima se traži da o nečemu razmisle ili da dođu do ideje kako riješiti određeni problem najčešće se nailazi na šutnju, pasivnost ili vrlo nejasan pokušaj razmatranja mogućeg rješenja“, govori u uvodu Tomislav Vincek, ravnatelj Osnovne škole Gustav Krklec Maruševec pa nastavlja kako je uzrok svemu tome sazdan od više čimbenika. U razgovoru također napominje kako velik broj zaposlenika u školstvu smatra da je jedan od glavnih krivaca upravo prevelika prisutnost digitalnih uređaja i sadržaja u dječjim životima.

„Djeca su od najranije dobi upoznata i koriste mobitele s pristupom na internetske sadržaje (Youtube, igrice) i od te se najranije dobi uče da sama odabiru što i kada žele gledati. Dobivaju svijest o tome da ona gospodare svijetom oko sebe, kontroliraju što i kada će gledati, polako razvijaju narcisoidnost. On demand sadržaji bez sumnje igraju važnu ulogu u formiranju njihovih interesa, pažnje, strpljenja, sposobnosti da se usredotoče na nešto. Pažnja današnjeg djeteta je izrazito kratka, dijete svijet doživljava isključivo kroz prizmu vlastitih potreba i želja“, dodaje Vincek u nastavku te ističe kako djeca danas nemaju svijest o postojanju ostalih ljudi oko sebe. U razgovoru s ravnateljem škole, inače i učiteljem hrvatskog jezika s dugogodišnjim iskustvom, spominjem primjer Marka koji će uskoro upisati specijalnu školu.

„Svatko je sigurno bar jednom bio svjedok kada dijete svako malo prebire po zaslonu mobitela i užurbano mijenja crtiće ili nešto drugo. Sve ono što na prvu ne izazove njihovu pozornost (dinamika događaja, zvukovi, boje, uzbuđenje) odmah gubi na važnosti i prelazi se na drugi sadržaj kojih ima bezbroj“, smatra pa pojašnjava gdje leži glavni uzrok problema.

Uzrok problema – roditelji?

„Roditelji su, nerijetko, vrlo ponosni na odlučnost svog djeteta, pritom potpuno nesvjesni pogreške u shvaćanju te dječje aktivnosti. Obično se izražavaju kako njihovo dijete već sve zna na mobitelu/tabletu, kako točno zna što hoće i ako nije po njihovom, odmah se ljuti i prosvjeduje dok mu se ne udovolji. Točna interpretacija tog ponašanja bi bila da je dijete samo konzument zabavnih sadržaja, da od malih nogu pogrešno i nezdravo uči nametati svoju volju, da nije i neće razviti neke socijalne vještine poput tolerancije i empatije“, poručuje Vincek te ističe kako mala djeca danas nisu odlučna i kompetentna donositi odluke, već razvijaju nepoželjne oblike ponašanja.

„Odrastajući s ekranom i virtualnim sadržajima, djeca ne uspijevaju naučiti čitati mimiku lica i emocije druge osobe jer na ekranu toga nema. Ako im nešto ne odgovara, prijeći će na drugu stranicu. Nedostaje im socijalizacija sa živim bićima, onima koja imaju emocije, lice, oči i uši. Koja će, kad se učini nešto loše, pokazati veselje ili tugu, dat će povratnu informaciju“, ističe ravnatelj gorku istinu koja harači našu budućnost. Bogatstvo internetskih sadržaja danas je bezgranično, a nadmetanje i odupiranje je bitka koja je, barem za sada, izgubljena. Možemo li se uopće othrvati stručnjacima, algoritmima i enormnom novcu uloženom u industriju zabave koja je već urodila plodom?

Jedino ulaganje u djecu koje se računa jest vrijeme koje im posvetimo

„Kao što nas nitko ne može čuvati bolje od nas samih, tako i svoju djecu najbolje mogu sačuvati njihovi roditelji. Provoditi vrijeme s njima, ograničavati i vrijeme i sadržaje koje konzumiraju na internetu, ne koristiti mobitele da djecu zaokupiraju nečime kako bi oni dobili slobodnog vremena“, smatra Vincek te zaključuje kako jedino ulaganje u djecu koje se računa jest upravo vrijeme koje provedemo s njima.

„Nikakav novac, tenisice, tableti, mobiteli, romobili i slična konfekcija. Aktivno, interaktivno i kvalitetno provedeno vrijeme. Jedino ono je jamac stvaranja odnosa povjerenja i lojalnosti između roditelja i djeteta, a takvo dijete će uvažavati i doživljavati svoje roditelje i njihove savjete važne tijekom odrastanja“, poručio je na kraju razgovora. Sjećate se Litve koja je prva u Europi zabranila maloljetnicima kupnju energetskih napitaka? Pozitivnih primjera ne nedostaje i u Hrvatskoj, prvenstveno vezanih uz pretjerano korištenje mobitela.

Učenici OŠ Monte Zaro u Puli od siječnja ove godine, a za vrijeme svog boraka u školi, ne smiju se koristiti mobitelima pod malim ili velikim odmorom. Isto tako će im učitelji oduzeti mobitel ukoliko ih zateknu u korištenju istima jer, kako su pojasnili iz škole, „djeca manje komuniciraju te svojim ponašanjem smetaju na nastavi“. Kako bi doskočili na kraj hitnim slučajevima, svi zaposlenici imaju službene i privatne telefone.

Spomenuta škola nije izoliran slučaj te su sličnu praksu počele provoditi i ostale istarske škole. Primjerice, prema kućnom redu OŠ Stoja u Puli, učenici ne smiju koristiti mobitele za vrijeme boravka u školi, osim u iznimnim slučajevima koji podrazumijevaju obrazovne svrhe ili kontaktiranje roditelja, no uz prethodnu suglasnost učitelja ili stručnog suradnika.

Sjever Hrvatske također ne zaostaje. U Osnovnoj školi Strahoninec, nedaleko Čakovca, na početku nastavne godine stupila je na snagu zabrana korištenja mobilnih uređaja, a jedina iznimka je korištenje uz dozvolu učitelja. Kako bi učenicima ipak obogatili njihovo slobodno vrijeme tijekom odmora, ideja je pala na društvene igre pa su učenicima predstavljene tri niti vodilje: izrada igara, donošenje viška vlastitih igara ili stolni nogomet, odnosno, stolni tenis. Ideja je trenutno u realizaciji, no već sada hol njihove škole krasi stolni nogomet, a uskoro će i ostale društvene igre.

The Social Dilemma nije dovoljno upozorenje?

Mračnu stranu društvenih mreža izvrsno je 2020. godine otkrio Netflixov dokumentarac The Social Dilemma. Film odlično prikazuje podmuklost koja leži u srži društvenih mreža, namještene algoritme koji manipuliraju našim mozgom, privlače pažnju i tjeraju nas da kupujemo stvari, uključujući i „kupnju“ ideja o sebi, drugima i svijetu. The Social Dilemma postavlja pitanje koje najčešće vežemo uz ovisnike, odnosno, alkoholičare, kockare, narkomane: „Zašto to sebi činimo?“ Primjerice, danas na Facebooku ili Instagramu obično lajkanje ili reagiranje srcem mnogima proporcionalno predstavlja mjerilo vlastite vrijednosti te i sami prilagođavamo svoj izgled i ponašanje kako bismo se više svidjeli drugima. Film, osim što predviđa potencijalnu crnu budućnost, bi u nama trebao probuditi znatiželju kojom bismo otkrili zašto ustvari pratimo, klikamo te kako i zašto nam se društvene mreže „prilagođavaju“ i drže nas u začaranoj „petlji“ sve češće konzumacije. Nažalost, za potpuni „preokret“ je prekasno jer su društvene mreže odavno postale dio naše svakodnevice. No, nešto se ipak može učiniti. Mora se učiniti. Svatko bi postepeno trebao odvojiti dio dana, barem 15 minuta, „isključiti se“ i promisliti. To bi bio izvrstan početak. Mali korak do velikog uspjeha.

Uskoro stiže EU regulativa, u Hrvatskoj inicijative odavno postoje

Na sreću, nije sve tako crno. Kako piše Psod.hr, Europska unija već na dva „fronta“ punom parom razrađuje nadogradnju pravila koja reguliraju digitalne usluge, u koje spadaju planirani Zakon o digitalnim uslugama (DSA) i Zakon o digitalnim tržištima (DMA). Oba zakona bi trebala sačinjavati skup novih pravila koja će se primjenjivati u Europskoj uniji u cilju stvaranja sigurnijeg i otvorenijeg digitalnog prostora. No, u zaštiti naših najmlađih upravo bi trebao biti koristan Zakon o digitalnim uslugama koji će, prema najavama, detaljno regulirati društvene medije i druge internetske usluge. Primjera vrijednih pohvale ne izostaje ni na lokalnom planu. Prije svega GONG, kao organizacija civilnog društva, već više od dva desetljeća cilja na unaprjeđenje demokratskih procesa te građanski odgoj i obrazovanje čime, kroz svoja istraživanja i analize, želi potaknuti roditelje kako da zaštite svoju djecu. Upravo je GONG, zajedno s Hrvatskim novinarskim društvom, 2015. godine pokrenuo Faktograf, odnosno, jedini hrvatski medij specijaliziran za fact-checking koji pomno pod povećalom drži izjave vladajućih, političara te svih nositelja javnih dužnosti. Isto tako, Faktograf ocjenjuje točnost tvrdnji koje se plasiraju u javnost putem digitalnih medija, jednako kao i društvenih mreža. Skrupuloznom načinu rada i pristupu svjedoči analitički članak o pokušaju manipuliranja prijedlogom odredbe Obiteljskog zakona. Sanja Despot, koja potpisuje objavu, jasno razotkriva kako Europa štiti pravo djeteta, a ne vjerska uvjerenja njihovih roditelja. Despot ističe kako, sagledavajući temeljna načela zaštite djeteta, nikako nema mjesta primarnom pravu roditelja da nameće djetetu svoja religijska ili filozofska uvjerenja. Stavljajući dijete u prvi plan, Faktograf potvrđuje svoju važnu ulogu u suzbijanju dezinformacija te moguće manipuliranje putem istih.

Pozitivni primjeri inicijativa dolaze iz cijelog svijeta. Kako piše Politico, američki predsjednik Joe Biden je u siječnju ove godine pozvao Kongres da donese zakone koji će držati tvrtke društvenih medija odgovornima za štetan sadržaj koji šire, odnosno, za eksperimente koje provode na djeci radi zarade. Zanimljivi su i navodi Meta-e prema kojima se tinejdžerima ispod 16 godina na Instagramu odmah dodjeljuje privatan račun s ograničenjima tko im može slati poruke ili ih označavati u objavama te da im se ne prikazuju reklame o mršavljenju ili alkoholu. TikTok je počeo s praksom zabrane objava koje promiču nezdrave prehrambene navike i ponašanja, što bi isto trebalo predstavljati mjeru zaštite za djecu. No, u nedostatku stroge regulative, rezultati će biti nejasno vidljivi te ih neće biti moguće kvantificirati. Dakle, primjera dobre prakse ima, samo ih treba prepoznati i poduprijeti.

Bolji izbori za našu budućnost

Litva je odavno zabranila prodaju energetskih napitaka osobama mlađim od 18 godina, dok su prethodno spomenute osnovne škole u Hrvatskoj djeci zabranile korištenje mobitela. Neovisno radi li se o energetskom piću ili čudu moderne tehnologije, obje ovisnosti mogu se zabraniti ili barem ograničiti. Problem je prepoznat na globalnoj razini te je hitno potrebna zakonska regulativa.

Primjerice, novi nacrt Obiteljskog zakona mogao bi uključiti preporuku zabrane korištenja pametnih telefona za djecu mlađu od tri godine. Isto tako, Kazneni zakon bi mogao regulirati zabranu korištenja društvenih mreža prije navršene 16. godine, dok bi kaznu snosili i roditelji i sama društvena mreža na kojoj je otvoren „profil“, ukoliko se isto dokaže. Što se tiče prodaje energetskih pića, dovoljno je slijediti primjer Litve i kazniti trgovce, odnosno, prodavače.

Djeca si samostalno ne mogu pomoći jer nisu svjesna problema. Na nama je odgovornost. Slijedimo primjere dobre prakse jer sada je vrijeme za akciju. Kasnije će biti prekasno. Moramo ulagati u našu djecu i reagirati na vrijeme. Konkretno – za njih, za nas, za našu budućnost.

Izvor naslovne fotografije: Pixabay