Kako se život ritmičarke Mije preokrenuo naglavačke, a zatim postao inspirativna priča

Mia Vidaković, višestruka državna prvakinja Hrvatske u ritmičkoj gimnastike, u
dvorani Gimnastičkog kluba Vindije s 11 godina doživljava profesionalnu ozljedu –
napuknuće tetive zbog koje na koncu ostavlja ritmiku iz sebe. Koliko je bila
uspješna tijekom desetogodišnjih državnih i svjetskih natjecanja dokazuju
osvojenih stotinjak medalja, a koje je nakon šezdesete prestala brojati.

Deset godina kasnije, Mia je trenerica plesnog kluba „Plan B” gdje svoje znanje prenosi
osnovnoškolcima diljem Varaždinske županije. Tako, uz studiranje Komunikologije, medija
i novinarstva u Koprivnici, paralelno usavršava svoje vještine te dobiva diplomu trenerice
ritmičke gimnastike.
Do Mijine jedanaeste godine sve se činilo idealnim, međutim dogodio se trenutak koji ju je
natjerao da uspori, a na kraju i da odustane od ritmike, barem što se tiče natjecanja.
„Kada sam bila još mala, s mojih 11 godina, imala sam težu ozljedu. Radilo se o
napuknuću tetive na lijevom stopalu, kao rezultat velikog napora, s obzirom na to da sam
trenirala pet do šest sati dnevno, ne uključujući natjecanja. Ozljeda me kompletno
zaustavila na tri mjeseca jer tada uopće nisam mogla stati na nogu, a posljedice me prate
još danas, pa kada se bol vraća, otežano hodam“, prisjeća se ključnog trenutka.
Odmah je potražila pomoć liječnika i fizioterapeuta u Varaždinu, koji su shvatili da je stanje
alarmantno. Prema objašnjenu sportskog fizioterapeuta, tetiva se sastoji od malih niti, a u
njenom slučaju popucale su gotovo sve, tako da joj nisu predviđali dugotrajnu budućnost u
ritmici.
„Danas mi kažu da me je jedna nit tetive spasila da uopće mogu stajati na nozi. I dalje
pamtim njihove riječi da će mi privremeno sanirati ozljedu te da je stanje kritično. Ponudili su mi operaciju, koja nije izostavljala mogućnost da istog trena napustim dvoranu ritmičke
gimnastike. Postojala je i mogućnost da odem na privatne fizikalne terapije koje bi me
koliko-toliko vratile u dvoranu“, nastavlja Mia.

‘Ljubav prema ritmici nisu spriječili niti jaki bolovi’

Proces saniranja rana bio je mukotrpan i dug, ali je uspjela povratiti nešto snage što je
rezultiralo njezinim povratkom u dvoranu. U početku nije bilo ni pomišljanja da radi vježbe,
osim na koljenima, pa je većinom radila s loptom i počela se vraćati u formu, nastavljala je
s natjecanjima, ali uz puno bolova.
„Problemi nisu stali, kada sam ušla u pubertet i počela ubrzano rasti, krenuli su problemi s
koljenima, koja su me uz tetivu usporavali. Uz strah kod odraza za skok, javljali su mi se
toliko jaki bolovi da nisam imala sile, ali niti snage da napravim neki veći skok koji
omogućava špagu u zraku, ili slične pokrete. To je bio trenutak kada su bolovi bili
nepodnošljivi, a ozljedu tetive sam osjećala u svakom pokretu. Tada sam shvatila da
moram odustati od ritmičke gimnastike“, zaključuje Mia.
Tako je s navršenih 15 godina zauvijek zatvorila vrata natjecanjima, ali ljubav prema ritmici
nikada nije izostajala. Odlučila je svoje stečeno znanje prenositi na mlađe generacije, pa
tako postaje trenericom ritmičke gimnastike. I dalje se u detalje sjeća svojih početaka i
osvojenih natjecanja na državnoj i svjetskoj razini. Ljubav prema ritmici i zasluženim
medaljama duguje majci, Branki Vidaković koja je u tadašnje vrijeme radila u Večernjem
listu, gdje je redovito izvještavala o sportu, između ostalog i o ritmici, kaže.
„Mama mi je uvijek znala pričati o ritmičarkama te me je to počelo zanimati i prije nego što
sam počela trenirati. Također, znala me voditi na natjecanja koja su se održavala u
Graberju, jednoj od poznatijih dvorana u Varaždinu“, objašnjava Mia.
Osim mame, oduševila ju je i ruska trenerica Natalija Gotal kod posjete njenog vrtića, kada
je pozvana da u maloj dvorani dječjeg vrtića odradi nekoliko vježbi rastezanja. Nakon prvog dodira s pokretima ritmike, trenerica je shvatila da Mia ima sve predispozicije i da je
stvorena za ovaj sport.
„Sjećam se da je izvadila jedan fascikl u kojemu se bile fotografije nekoliko ritmičarki.
Posebno mi je ostalo u sjećanju fotografija Anamarije Želimorski Pavić, tadašnje
ritmičarke, s kojom sam kasnije i radila u klubu. Njezina poza na fotografiji, odjeća, držanje
posebno su mi se dopali te je to bila ljubav na prvi pogled“, prisjeća se.
Od tog trenutka, Mia je znala da se želi baviti ritmičkom gimnastikom, jer je nakon
isprobavanja prvih pokreta doživjela „ljubav na prvi pogled”. Za početak je morala savladati
određenu bazu koja se sastoji od lakših elemenata kako bi kasnije napredovala.

‘Nastup s Hrvatskom reprezentacijom ću zauvijek pamtiti’

„Trenirala sam dnevno pet do šest sati, to nije lagani proces. Ponavljaš pokrete u nedogled
kako bih postigla ono idealno. Učili su me da je jako bitna egzistencija, uz dobro odrađene
pokrete, važno je da i lijepo izgledaš kod pravljenja istih, tako da ono što je fizički teško
mora izgledati lagano“, nastavlja.
Na samom početku se vježba bez rekvizita, a kasnije se dobivaju vijača, obruč, lopta,
čunjevi i traka. Od rekvizita najkasnije je počela vježbati s trakom jer su ju maknuli s
ljestvice natjecanja, pa joj je traka srcu draga.
„Lopte sam se najviše bojala, međutim ohrabrivala me je moja trenerica Gotal koja mi je
uvijek govorila kako su lopta i traka „moji rekviziti”. Prema njenim riječima radila sam ih
prirodno jako dobro, a kada se uvježbaju, izgledaju savršeno“, prisjeća se Mia.
Nakon što je savladala sve pokrete, naučila raditi sa svim rekvizitima, snovi su joj počeli
ostvarivati odlaskom na natjecanja. Nastupala je na različitim natjecanjima, počevši od nacionalnih, međutim kada je jednom krenula na državno prvenstvo, u najtežem programu – A, trenerica ju je tjerala dalje.
Tako je predstavljala svoj klub na međunarodnim natjecanjima, najvećim dijelom po
Mađarskoj – Pečuhu, Ljubljani, Mariboru. Tijekom godina napredovala je prema Češkoj,
Slovačkoj, Srbiji, ali i dalje.
„Najveće rangirano natjecanje na kojem sam nastupala u sklopu Hrvatske reprezentacije u
ritmičkoj gimnastici, je FIG natjecanje koje predstavljaju Svjetsku gimnastičku federaciju.
To je ujedno najviši rang u kojem predstavljaš svoju zemlju“, kaže.

Odrađivala je natjecanje svakog vikenda, pa se povećalo i vrijeme provedeno u dvorani.
„Nisam imala djetinjstvo kao ostala djeca jer sam više bila u dvorani i na natjecanjima
nego kod kuće. Rutina mi se podosta razlikovala od ostale djece. Prijatelji ili kolege me
danas pitaju jesam li gledala neki crtić, primjerice Winx Club, moj odgovor je uvijek ne“,
kroz smijeh objašnjava.
Mia je u svojih petnaest godina osvojila preko 100 medalja, među kojima su većim dijelom
zlatnog sjaja. Međutim, bilo je tu i srebrnih medalja, kojima se isto tako ponosi.
„Kod nastupanja s reprezentacijom, predstavljala sam Hrvatsku na Svjetskom kupu u
Lisabonu, 2014. godine, a iste godine sam nastupala na Europskom prvenstvu u Bakuu u
Azerbajdžanu. Upravo ta natjecanja su mi najviše ostala u sjećanju, jer su ona ono najviše
što se može postići u Hrvatskoj u pogledu ritmičke gimnastike“, ističe.

‘Pronašla sam svoje utočište u dvorani’

Mislila je da će s natjecanjima nastaviti i dalje, ali u njezinoj petnaestoj godini, bolovi su bili
nepodnošljivi koji su rezultirali da zauvijek zatvori vrata natjecanjima. Međutim ljubav prema ritmici nikada nije izostajala. Odlučila je svoje stečeno znanje prenositi na mlađe
generacije, pa tako postaje trenericom ritmičke gimnastike.
„Na samim počecima, podučavala sam ritmičarke moga kluba, Gimnastičkog kluba Vindija
rekreaciji i selekciji, ali to nije bilo toliko intenzivno. Sada već treću godinu podučavam
mlade plesačice plesnog kluba “Plan B“ plesu i ritmici. Odnosno, moj zadatak je smišljanje
koreografije iz svog spektra – ritmičke gimnastike koju uklapam u ples“, pojašnjava Mia.
Osim studiranja, konstantno je u ritmici, jer se tu ubraja smišljanje koreografije,
organizacije treninga, održavanje treninga i priprema za natjecanja. Nema nekog
vremenskog okvira, ali s ponosom ističe da troši život na ritmiku, ali u pozitivnom smislu.
„Pronašla sam utočište u Plesnom klubu „Plan B“, gdje su me svi dobro prihvatili, a djeca
me obožavaju. Trenutno radim nove koreografije, pa sam od jutra do mraka predana
ritmici“, kaže.

Ne može zamisliti svoj život bez ritmike, a natjecanja na koja sada odlazi su ovog puta u
ulozi trenerice. Uglavnom se natjecanja održavaju od siječnja do lipnja, pa već sada kreću
s pripremama. Također, često kao plesni klub odlaze na razne nastupe, a posljednji veći je
bio u Koncertnoj dvorani Lisinski.
Njen veliki povratak na scenu dogodio se sasvim spontano, kada je početkom studenoga
prošle godine, nastupala uz ostale plesačice u dvorani Lisinski. Bio je to njen povratak
nakon šest godina, a tema nastupa bila je promocija albuma s dječjim pjesmama u kojem
je njen plesni klub bio gost.
„Nisam se vratila u fizičku formu jer me i dalje muče ozljede. Nastup u Lisinskom je bio
takav da sam ga ja mogla fizički odraditi, bez pretjeranih bolova. Imala sam plesnu
koreografiju u kojoj se spajao ples i ritmička gimnastika s obručima i trakama. Uživala
sam, ali i shvatila da natjecanja zaista nisu više za mene“, zaključuje Mia.

Uvijek je vuče da se vrati natjecanjima, ali to fizički nije izvedivo zbog prouzročenih bolova.
Miji to ne smeta, ostvarila je svoj san, živi ovaj sport, a svakidašnje okruženje s djecom
tjera je naprijed. Kaže da ne žali ni za čim, odradila je preko 100 natjecanja, a unatoč
ozljedama nije odustajala.

Fotografije: Klementina Plantak i privatna arhiva / Mia Vidaković