Kako se nosim s bolesti mišića

Malo je onih u svijetu koji barem jednom nisu doživjeli bol i na neki način osjetili bolest. Bez obzira što sam bolestan itekako mogu biti sretan i radostan, pogotovo jer sam svjestan svoje životne prepreke i prihvaćam ju. To ne znači da se u bolesti trebamo predati, nego ju prihvatiti kao sastavni dio svakidašnjeg života.

Odlučio sam se boriti, jer tako nastojim olakšati i sebi i svojim najbližima, tražim što lakše nošenje danog tereta i nadam se da će jednog dana sve biti bolje. Nitko me ne može ostaviti da se sam borim sa životnim nevoljama. Kakvi bi to ljudi bili da me ostave da budem osamljen takvim teškim trenucima.

Jednostavno, borim se i nadam se da ću jednom ozdraviti makar su za to male šanse, ali vjerujem svim svojim srcem da će se jednog dana to dogoditi. Naravno, ako gledam iz pozitivne perspektive i u potpunosti se prepuštam volji te bolesti i prilazim joj kao da je dar. Često se upravo preko nas bolesnika želi pokazati ljudska nemoć i osvijestiti čovjeka u njegovoj ljudskog ograničenosti. Kroz našu bolest, na neki način nam je potrebna ljudska blizina.

Međutim, ako sam primoran u toj borbi se sam nositi s time, to postaje puno teže. Lakše je kada imaš potporu svojih najbližih, kada znaš da u toj borbi nisi sam, nego imaš nekoga tko će se brinuti za tebe. U bolesti, onoj najbanalnijoj, kao i onoj najtežoj, potpora i ljubav najbližih najvažnija je, jer nam pomaže da se s lakoćom nosimo s nedostacima koje nismo sposobni odraditi dok ležimo u krevetu.

Isto tako, bolesti se ne treba pristupiti kao da je to patnja i bol u kojoj uživamo nego pokušati biti sretni bez obzira na to. Ono što je u bolesti od velike važnosti jest priznati sebi svoju slabost i nemoć. Takva otvorenost i prihvaćanje svoje ograničenosti i nesavršenosti pomaže mi da ne opterećujem bespotrebno druge pored sebe, nego da strpljivo nosim svoju bolest. Zato mi je u teškim životnim situacijama, vrlo važno osnažiti društveno povezivanje i zajedništvo sa svojim prijateljima i najbližima, a ne da se povučem do kraja u sebe i da od sebe otjeram one koji mi žele pomoći.

Samoća nije ono što čovjeku treba u takvim teškim trenucima. Druženje i provođenje vremena sa dragim osobama mi daje osjećaj sigurnosti, podrške i zajedništva, daje mi do znanja da me nisu zaboravili i da u najtežim trenucima borbe nisam sam, što mi je vrlo važno. Bez ljudske topline, lijepe riječi, prijateljskog zagrljaja te pomoći najbližih u svakodnevnom okruženju, ne može se postići kvalitetna skrb za bolesne i nemoćne.

Zbog toga u takvim situacijama je potrebno zajedništvo i toplo okruženje obitelji i prijatelja, koji mi pokazuju da me nisu prepustili samome sebi i mojoj ranjivosti, već da preuzimaju potpunu brigu. Ako je netko mislio da se u bolesti ne isplati boriti i odvažno krenuti s njom u borbu za život, pogriješio je. Ja sam možda blizu da svoju životnu bitku protiv teške i duge bolesti dobijem. Nadam se tome. Postavlja se pitanja kada, ali odgovor na to pitanje je nepoznat i nemoguć jer se to ne može znati kod takve bolesti.

Na samom početku moje zdrastvene dijagnoze, liječnici su mojim roditeljima rekli da s 20 godina života neću  moći hodati. Uskoro ću navršiti 24 godine na ovom divnom mjestu koje se zove Zemlja. Ako se mogu ja boriti, što druge sprječava da se hrabro i odvažno bore protiv svoje bolesti?. Zar nije sve moguće ako se trudimo biti jači od svega? Koliko su god veliki moji problemi, rekao sam svojim problemima: pobijedit ću vas! Bez obzira što zbog ovakve bolesti neću biti sportaš uz vjeru, nadu i ljubav i dalje ću se boriti i neću odustati. Zato sam odlučio upisati novinarstvo da kroz to zanimanje sudjelujem u sportu barem kao sportski novinar ili komentator. Nije mi lako nositi se i sa studentskim obvezama i s bolešću.

Bolest me iznenadila i promijenila mi život. Saznanje da bolujem od mišićne distrofije bilo je potresno.Roditelji i mlađa sestra, stariji brat, obitelj i neki prijatelji su mi ogromna podrška. Roditelji me hrabre svojim uvjerenjem da ću se potpuno izliječiti i da ćemo “izaći iz tunela”. Znaju reći da onaj koga dvoje poguraju može da “uzleti na nebo”. Moji roditelji i svi ljudi koji su uz mene od početka bolesti i koji mi pomažu donoseći mi voće, knjige, čokolade naučili su me da prihvatim pomoć u ime ljubavi i prijateljstva.

Hvala svima bez Vas bi mi bilo teže. Bez obzira što sam bolestan bavim se sportom jer bez sporta jednostavno ne mogu. Uživam u tome i to me čini još jačim. U sportu mogu dokazati da sam žilav i da sam pravi borac. Bez obzira na bolest ne treba odustati od sporta ni od ničega nego se uvijek boriti jer život je kratak.

Osoba sam koja se neće žaliti, kukati, brinuti se, bojati se, nego jednostavno nastaviti boriti se i dalje kao da ništa nije bilo, jer borba je jedino očito što mi neda da posustanem i pokleknem da me bolest svlada i da završim u invalidskim kolicima.

Nama bolesnim sportašima i onima koji se ne mogu baviti sportom ozbiljno se treba puno više posvetiti i pokazati svima da nismo ništa drugačiji od ostalih. Sve se može pobijediti čak i kad je teško treba biti jači od svega. Bez borbe se ne može ništa pobjediti, a najmanje bolest. Zato borite se. Ne odustajte nikad i kad je nemoguće borite se.